utorak, 25.09.2007.

a whirling derbish in a flurry


ne volim štafetne postove, ali ovaj meme mi je bio toliko simpatičan da sam ga, prikrivajući euforiju, otela DsK.

Krenimo.
Image Hosted by ImageShack.us


5 stvari koje volim:

¤ krevete. onakve kakve možete vidjeti samo u filmovima. (i još negdje, ali ne želim vam odati tajnu.) velike, s puno mekanih jastuka u skupim jastučnicama. u koje možeš utonuti i gledati filmove. navečer dođeš do spoznaje da si preležao čitav dan. i uopće ti ne bude krivo.
¤ satove i naočale.
¤ kišu koja lupa u prozorska stakla.
¤ dane kada izađemo, a uopće ne znamo kamo idemo pa samo besciljno lutamo po gradu, po tisućiti put sjedamo u iste fotelje, prepričavamo iste događaje. i svejedno bude lijepo.
¤ parfeme.

5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:

¤ svirati klavir.
¤ pričati portugalski. jer je to apsolutno najseksi jezik na planeti.
¤ što ću studirati.
¤ izgledati prisebno onda kada to nisam.
¤ roniti s bocama.

5 stvari koje me fasciniraju:

¤ putovanja.
¤ fontane.
¤ strani jezici.
¤ muzika.
¤ zagrljaji.

5 stvari koje ne volim:

¤ nositi štikle i narančasto.
¤ kada se netko okrene za mnom. pogotovo ako ima više od trideset, pivu u jednoj ruci i lopatu u drugoj.
¤ preuredne prostorije.
¤ sitničave i preosjetljive ljude.
¤ što nemam dovoljno samopouzdanja da kažem stvari koje neki ljudi zaslužuju čuti.

5 stvari kojih me sram:

¤ svih mojih padova/zabijanja u stupove.
¤ svog vječnog kašnjenja.
¤ uzalud prolivenih suza.
¤ biti u centru pažnje.
¤ pjesama sa baby one more time. znam ih napamet. sve.

5 stvari koje želim:

¤ putovati. putovati. putovati.
¤ napisati nešto za što neću reći da je sranje.
(jer sam za sve što sam do sada ikada napisala rekla da je. osim jedne stvari.)
¤ kupati se u oceanu.
¤ kupiti jednu od onih divnih muških majica na pruge u kojoj ću se sva šlampava vucarati po kući i piti nešto toplo iz ogromne šalice.
¤ bungee jumping. nije me strah. lažem. ali ne znači da neću skočiti. jednog dana.



neću reći neka uzme bilo tko.
naređujem Thori, slavici, T., tangerini i lijenoj random (ccc) da štafetiraju poput mene.

*saginje se pod najnovijim naletom svježih crvenih rajčica*

mrzite me.

... ... ...

imam nekoliko klikalica. opet.
jen, dva, tri, šetiri, pet.

to bi bilo to.
I'm easy like Sunday morning.

* 17:30 * Komentari (50) * Isprintaj * Permalink

nedjelja, 23.09.2007.

nedamise


Možda si derište.
Možda si razmažen.
Sve je u redu dok nisi oboje.


Ja sam oboje.

Trebala bih čitati Dostojevskog.
Čitam Jesenjina.
[i sakrivam novi Elle na dnu treće ladice moga radnoga stola.]

Trebala sam naučiti povijest. Samo deset stranica.
Naučila sam sedam. Jer se ne mogu koncentrirati na dulje od pola sata.
[Jadno.]

Trebala bih prebrisati pod u sobi, ukloniti šestmilimetarski sloj prašine s televizora i zaliti biljke.
Umjesto toga, tipkam post.

Trebala bih sada staviti knjige u torbu.
Jasno da ću sutra ujutro kao manijak trčati po sobi, napraviti nered i zaboraviti udžbenik iz psihologije.
[Nered neću počistiti.]

Imam neutaživ glazbeni apetit. Sve mi se sviđa. Sve želim slušati.
Pri tom zaboravljam na račun za internet.

U sobi mi je hladno jer sam prelijena da zatvorim prozor.

Dajte mi sto kuna i neću ih potrošiti na bon, nego na kave.
I onda ću vas žicati za poziv.

Zvat ću vas na kavu.
I onda kasniti na dogovor.

Mogu nabrajati do sutra.
Mogu obrisati ovaj post.
I uštedjeti vam tih pet minuta.
Ali neću.
Jer sam sebična.

Idem se istuširati i obući u nešto mekano.
Onda se uvući među plahte i pokriti dekom.
Zažmiriti.


You said you had your foot in the door.
You buy and then you sell; you buy some more.
Make a plan to love me sometime soon.

* 23:15 * Komentari (29) * Isprintaj * Permalink

subota, 15.09.2007.

Mrki oblak.


Nešto se ozbiljno događa. Ozbiljno da ne može biti ozbiljnije.
Budim se u šest.
Iz nekog razloga, to mi prestaje biti problem. Adventidž.

Tuš, sušenje kose, brzo trpanje knjiga u torbu i napokon škola.

Jei rajt.

Svako jutro se dogegam do kauča. Nakon tri ili osam sekunda stiže pitanje: 'hoćeš kave?' kao da sam ikada rekla da neću.
Gledam u ugašen tv i shvatim da moram pod tuš iako bih radije okopavala cvjetne gredice u gumenim čizmama nego se svlačila u kupaonici koja ima savršenu količinu stupnjeva za čuvanje sladoleda. (Moja mama ima poseban stav o jutarnjem prozračivanju. Zapravo, ima poseban stav o zračenju općenito.)
Ovaj tjedan svako jutro je bilo sunčano. Da da. Barem malo.
Ali koga briga za nebo i ptice koje polete sa ruba žutog zida i krova uvijek u isto vrijeme kada ima još deset minuta do polaska. Do tada mora osušiti kosu, navući na sebe odjeću koja je, ako stvarno ima sreće, speglana, prekrivati činjenicu da ima temperaturu 38, 2 pred roditeljima i pogoditi raspored sati jer je papir gdje je isti napisan… Izgubljen negdje putem.

Dođem u školu i nakon otprilike deset minuta počnem odbrojavati vrijeme do kraja sata.
Da nema odmora, škola bi izgubila čar.
Nekad bude zabavno.
Određeni ljudi grle aparate za kavu i traže od tebe da ih fotkaš.
Planiraju brutalno ubojstvo djelatnika Čistoće jer ploče na Korzu, 'od kada su čiste, onemogućavaju normalan prolaz'. Ukoliko im predložiš da nabave sunčane naočale dobiješ odgovor kako će, ako ovako nastaviš, uskoro početi planirati tvoje (još brutalnije) ubojstvo pa odlučiš šutjeti. Vlastita sigurnost.
Govore zle stvari o tvojim slušalicama koje su, istina, u jadnom stanju, ali su bile s tobom dok je padao snijeg, kada si ispružila noge preko čitavog stražnjeg sjedišta i na plaži i izvan granica države. Onda se protiviš tome da ih odložiš na policu i zamijeniš s nekima koje su nove, ali bezvez. Disadventidž.

Kul ljudi se vežu za ljude, a ne stvari.
Ja nisam kul. Vežem se za oboje.

Ali.
Nije to jedino što potkrepljuje moju tvrdnju da sam sasvim antikul ličnost.
Na primjer, kada prvašiću na hodniku kažeš 'sorry, samo malo' kako bi prošao kroz gužvu, u njegovim očima vidiš kako mu se u mozgu pali lampica 'miči se, ovo je velika'. Osjećaš se poniženo jer shvatiš da je dobar dio školske muške populacije niži od tebe, ali istodobno i nadmoćno jer si sad među starijima i baš si sam sebi nekako kul sve dok između ispremiješanih glasova ne čuješ: 'A to je ona što ima blog?'
Staneš, a mozak juri.
Pas mater, tu su tek dva tjedna, a već znaju tko je tko. Ma ček, kako znaju?
Istu večer odeš na google, utipkaš nekoliko jednostavnih pojmova i tvoj blog je tu.

Krasno.

Naša poznata kafenisačka priroda polako se vraća u staru sjajnu formu.
Posebice kada imamo slobodan sat, kada ne želimo učiti, subotom i kada nam je naprosto dosadno.
Fali onaj markirantus element, ali tek je kraj drugog tjedna, treba se čuvati za kasnije, jel.

Zaključak tjedna:
Neke stvari ne znače ništa. Neke znače puno.
Samo što je teško odlučiti koje spadaju u koju rečenicu.

Ti bokca, sada sam došla sam do spoznaje o svome budućem zanimanju. Dakle, jednog dana se planiram zaposliti u nekoj reklamnoj agenciji. Minuta razmišljanja za neki slogan, ostatak dana ljenčariš. Ili potrošiš pola sata na pisanje blentavog posta.

Niš, idem čitati Dostojevskog.
Kad se vratim s kave.

* 15:46 * Komentari (54) * Isprintaj * Permalink

četvrtak, 06.09.2007.

svojih ruku pravim omču


Jesen je; kada odemo po nes pod velikim odmorom.
Kada oblačim majicu dugih rukava.
Kada otvaram novu bilježnicu i upisujem svoje ime na prvoj bijeloj stranici iza koje je još toliko njih koje moraju biti ispunjene.
Kada pogledaš u sivo nebo.
Kada u autobusu dijeliš slušalicu. Kao i nekad, Tool.

I malo mi je žao zbog toga. Mrvicu.

Žao mi je što nisam bila na koncertu. Žao žao žao. Ali baš.
(Neki jesu. Sad sam džels. I još im dugujem cugu. U vazda krivo vrijeme.)

Počela je škola.
Sada mogu buljiti u gore napisanu rečenicu i razmišljati što dalje. Ali ne znam. Rujan u sebi uvijek nosi neku dozu nepredvidljivosti. Kao da život ponovno počinje.
Kao da nije prošlo tjedan dana od prošlog posta, nego godine.

Svaki put me zbuni takva promjena, poželim se spakirati i otputovati. Sama. Negdje gdje ne poznajem nikoga.
I onda mi bude žao zbog toga.
Jer me možda baš tu čeka nešto dobro. Jer je možda baš tu najviše što mogu imati.

Previše žalujem.

Čak i zbog ovog posta. :P
Premda je okrugli, šezdeseti.
Ali nema veze. Snaći će vas nešto normalno već ovaj vikend, nadam se.

Sluša se:
Urban & 4: spelujem ti ispriku; gledaj i vidi
(u gradu razmažene djece, pod krovom namještene sreće, svaki pogled priču skriva, dubokih suza)

* 23:00 * Komentari (51) * Isprintaj * Permalink

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se