20.02.2008., srijeda

Pričali su mi Kupio joj je haljinu jer je njena jedina nedjeljna haljina oprana kvrgom smeđeg sapuna i rasprostrta na pletivo ograde završila u gubici divljeg ždrebeta. Kum je bio dobrostojeći. Imao je moped na brzine na kom je nju u svadbenoj, novoj, jedinoj, nedjeljnjoj haljini sve napetijoj na trbuhu drndao, postrance zasjeloj iza njega, prašnjavim putem kroz polje, u susjedno selo u matični ured. Mladoženja je uznojen grabio za njima biciklom. Najlonska košulja, prijateljica momaka iz pet susjednih kuća, zalijepila mu se za leđa i trbuh. Drugi kum je tamo čekao. On je bio funkcioner lokalnog značenja iz obitelji generacijskog kumovanja. Zbunjena balavica napola dijete, napola prinudna lukavica koja odrađuje ono u što je gurana čim je propupala, izgovorila je „da“ olakšanja. On, manje zbunjen, ponešto naivan i osamostaljen mladac, bio je seoska prilika, izgovorio je „da“, muški primajući darove obveze. Službenik je bolovao od ispuštanja pokojeg slova iz podataka. Tako su mu kasnije ispala dva slova od njihovo dvoje rođene djece. Slikanja nije bilo. Seoski fotograf nije imao u radnji dežurni veo i kravatu. Bila bi to posve obična slika. Susjed Pekek je imao novca za svatove, i Kišur je imao. Moglo se skucati za neku veselicu. Babica je zaklala pile što inače čini nedjeljom. Okuhala je pile za juhu, pa ga zapekla u pećnici s već rijetkim i smežuranim krumpirima iz trapa. Razvukla je štrudlu od sira i posula sa dijelom onih 25 deka šećera koje inače kupuje u seoskom dućanu katkada za praznične nedjelje. Došli su mladenci, došao je deda iz polja. Ručak je počeo.

- 14:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.