blago meni

Nije ni potrebno reći koju Crkvu. Kod nas se kritizira samo Katoličku Crkvu. Ako ona šuti, ne valja, ako govori, još gore.

Da li smijemo kritizirati Crkvu? Ako pod kritikom smatramo pravedno iznošenje nedostataka, onda je takva kritika dobrodošla. Što je kritika a što kritizerstvo? Kritika je konstruktivno preispitivanje argumenata s dobrim ciljem, za razliku od kritizerstva, koje ima negatorski stav s manjkom argumenata. Cilj mu je samo da dokaže svoj stav, a ne da preispita pojavu o kojoj se govori. Kritizerstvo se ne zaustavlja ni pred čim, rušeći ono najsvetije, pretvara se u senzacionalizam i govor mržnje. I to je upravo danas kod nas na sceni.

A sad onaj drugi dio pitanja: Smijemo li kritizirati Crkvu? Crkva je po svojoj naravi i ljudska i božanska. Božanski dio je vječan i nepokvarljiv za razliku od onog ljudskog, koji je nestalan i pokvarljiv. Tu pokvarljivost, veću ili manju, susretali smo tijekom crkvene povijesti. Mislim da taj dio Crkve treba preispitivati i kritizirati. Za grijehe tog našeg ljudskog dijela Crkve, Papa Ivan Pavao II. zatražio je oprost od cijelog čovječanstva, u svom Angelusu 12.03.2000. godine.

Čitajući neke blogove, ne mogu vjerovati koliko ima neznanja o Crkvi . A kaže se da je neznanje najveći čovjekov neprijatelj. I onda iz tog neznanja "tumači se" nauka Crkve, kritizira, podmeće, savjetuje, izruguje, a ima i pravih izljeva mržnje. Baš radi toga razmišljam, da li je pravedno i da li ima smisla da još i ja zakuhavam, kao u prošlom postu. Neki su to shvatili kao da sam se svrstala na onu drugu stranu - protiv Crkve. A ja volim svoju Crkvu i nikada je neću napustiti. Samo želim da ona bude onakva, kako ju je zamislio Isus, njezin utemeljitelj.

Zamisao ovog bloga bila je, da to bude stranica dobronamjerne kritike i razmišljanja obične građanke, koja je ujedno i vjernica rimoktoličke crkve. Međutim, sada mislim da bi bilo bolje da ja to malo okrenem i da "kritiziram" s pozitivne strane. Da to bude više izraz želja i htijenja nas malih ljudi, da se vidi i čuje naše mišljenje, kako mi doživljavamo današnju Crkvu, s kakvim problemima se suočavamo i kako bismo željeli da naša Crkva izgleda i funkcionira. Da li će to ikada pročitati koji župnik? Ne znam. Ali nek to bude kao molitva .

Ta djeca nas trebaju !

Neugodno me se dojmio članak "Pripremanje i formiranje laika za misije" u GK br. 37, u kojem se oštro proziva Udrugu Zdenac, jer kao bavi se formacijom laika i šalje ih u misije, a da za to nema odobrenje. Jer da pripremanje i formiranje misionara laika spada u zadaću nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela. A ravnatelj, koji je već godinu i pol, na čelu PMD, zajedno sa svojim uredom postavio si je velike zadatke i programe, ali još nije uspio oformiti tijelo, koje će se baviti pripremanjem i formiranjem laika za misije. Dok sam to čitala pale su mi na pamet Isusove riječi: - Stoje na vratima, sami ne ulaze, a ne daju ni drugima da uđu.. .Zar nam je potrebno toliko administracije, procedura i prepucavanja, što sve samo čovjeku otežava život, umjesto da mu pomaže? Pa nisu ljudi ormari da mogu čekati godinama.! Koliko godina će taj ured još trebati da oformi to tijelo potrebno za edukaciju laika misionara? Prigovarati drugima što rade ono što bismo mi trebali raditi, a još ne radimo, ne znam kako bi se to nazvalo: jal ili ljubomora Ili povrijeđena veličina? Podsjeća me to na događaj iz Evanđelja, kad su se učenici potužili Isusu, ljubomorni što i neki drugi istjeruju zle duhove u Isusovo ime, a ne idu s njima i nisu iz njihovog "ureda", a Isus im je mirno rekao: Nemojte im braniti....Tko nije protiv nas, s nama je!

Udruga Zdenac nije neka idimidođimi udruga. Pripremanje laika u njihovoj oganizaciji je sveobuhvatno, a najvažnija je duhovna komponenta. To sam sve pročitala na njihovoj web stranici Udruga Zdenac. Inače, nisam njihov "advokat", čak ni ne poznam osobno s. Ljilju.

Čitam u istom članku da je puno mladih dolazilo i zanimalo se za dragovoljni rad u misijskim zemljama. Što je bilo s tim mladima? Da li oni čekaju da se oformi tijelo za njihovu pripremu za misije, ili su možda u međuvremenu odustali ili su jednostavno otišli s. Ljilji u Zdenac?

Potpuno podržavam riječi iz spomenutog članka: - Mali smo narod pa je šteta - i nedozvoljeno - privatizirati sebi ono što je zadaća cijele Crkve!
A tko tu nešto privatizira, prosudite sami.
Ovo je moje razmišljanje i dobronamjerna kritika. Ako imate drugačije mišljenje - recite !

I kad sam već razmišljala kako bih pozitivno završila ovu turobnu temu o pobačaju, kao naručeno javlja mi se moja dobra prijateljica : - Imam vijesti! - Kakve vijesti? - Ma znaš, uvijek me pitaš... - Svadba? - Daaa ! - Magdalena? (ime promijenjeno) - A-ha. - Super!

I evo, kako je to bilo. Dođe neki dan njena kći, nešto se vrti oko nje, hoće nešto reći, a ne zna kako. I onda najednom: - Mama, ja bih se udala! Te riječi su dobro došle, jer Magdalena ima 29 godina. Zna se da ima dečka, dolazi i on k njima. Ali to nije sve! Ima tu još nešto: - Mama, znaš, trudna sam! Opa...! Dobro poznajem svoju prijateljicu i znam da su je te riječi "pogodile" jer ne odobrava bračni život prije braka.Ona bi više voljela da je njena kći poštovala onaj stari redoslijed: prvo udaja, onda bračni život i dijete. Ali sada se više ne može natrag i sve se oprašta jer Dijete dolazi!

Magdalenin tata je na putu. Plovi svojim čamcem po našem plavom Jadranu. Voli Magdalenu neizmjerno i stalno je bdio nad njom poput jastreba. Radi toga su često dolazili u sukob i Magdalena se možda zbog toga i odselila od kuće. I pazi ti sada: prije nego li je rekla mami, Magdalena je nazvala svog oca i njemu je prvom rekla da je trudna i da se udaje.
Kakva je bila njegova reakcija? Odmah nakon njenog poziva, on je nazvao mamu i gotovo u suzama rekao: Ja sam najsretniji čovjek na svijetu! Uvijek sam priželjkivao da prije smrti ( neće on još umrijeti!) vidim svoju kćer "sređenu" i da uzmem u naručje svog potomka. Odmah okrećem čamac u pravcu Trogira. Idem ravno u crkvu zahvaliti Bogu i moliti za svoju kćer i njeno dijete!"

Magdalena je trudna nepuna dva mjeseca. Išla je k privatnom ginekologu, ali to je skupo. Trebat će još puno pregleda i ultrazvuka i mama ju je nagovorila da ode redovnom ginekologu u Dom zdravlja. Nevoljko, misleći na velike gužve, Magdalena je ipak otišla. I sad dolazi ono neočekivano. Nakon što ju je liječnik pregledao, sjeo je da malo s njom popriča. I pita ju : Jeste li vjernica? - Jesam. - E pa onda,
Na povratku, još sa vrata, Magdalena pita svoju mamu: - Mama, jel ti znaš gdje je moja krunica?

I što da vam kažem? Cijela obiteljska atmosfera je procvala. Osjeća se Božje djelovanje u srcima. Više molitve, više međusobne ljubavi, više povjerenja...
Već se zna i ime . Ako bude djevojčica zvat će se Lucija! Za dječaka se ime još bira.
Za sedam, osam mjeseci očekujte na ovom mjestu prve slike.

O, felix culpa !

Znanstvenici su prvi utvrdili, da ljudski život počinje začećem.

Dr. Jerome LeJuene liječnik, doktor.znanosti, 20 godina prof. fundametalne genetike,. dobitnik najveće nagrade na području genetike, član Akademija znanosti u 6 država, pronalazač uzroka Downovog sindroma tvrdi:

»Ne vidim bitnu razliku između rane osobe, koja ste bili za vrijeme začeća, i kasne osobe koja ste sad. Bili ste i jeste ljudsko biće. Ni u kojem vremenu, čovjek nije samo nakupina protoplazme. Svaki od nas ima vrlo važnu startnu točku, a to je vrijeme začeća, kada je sav potreban genetski materijal sadržan u jednoj oplođenoj stanici. Nema ni malo sumnje o tome i znamo da su te genetske informacije napisane na vrsti vrpce koju zovemo DNA. Prva ljudska stanica je najspecijaliziranija stanica pod Suncem. Nijedna druga stanica neće imati iste instrukcije za život tog jedinstvenog stvorenog bića. U prvoj ljudskoj stanici ima toliko podataka koliko ima pet svezaka Enciklopedije Britannice. Na kromosomima koji se mogu usporediti sa «mini-kazetama», zapisane su sve potrebne informacije za početak «karijere» novog čovjeka. Te informacije su prisutne od prvog trenutka, ne nastaju postepeno.»

Nevjerojatno je da usprkos svim znanstvenim podacima ubijanje nerođenih uzima sve više maha i to pod zaštitom države i zakona. I organizacija za promicanje ljudskih prava Amnesty International ovih dana je promijenila svoj stav o pobačaju. Odsad će se zauzimati za slobodni pristup pobačaju i njegovu dekriminalizaciju. Tako je i ta organizacija za ljudska prava izdala nerođenu djecu. Ne žele prihvatiti da i ona imaju jednako pravo na život kao i ugrožene žene, te da se pravo jednih ne može ostvarivati po cijenu života drugih.

Jedno je osuditi zlo i grijeh, u ovom slučaju pobačaj, a drugo je pitanje subjektivne odgovornosti žene. Tko može osim Boga samoga zaviriti u njeno srce ? Oni koji nagovaraju ženu na pobačaj, zakonodavci koji otvaraju mogućnost za ubojstvo, liječnici koji savjetuju i izvode, muškarci koji zahtjevaju - vjerojatno oni imaju veću krivnju od žene koja u svom očaju pristaje na pobačaj. Ali prepustimo to Božjem sudu i milosrđu. Mi nećemo nikoga osuđivati.

A što je sa ženama koje su silovane? One su isto nevine žrtve. Sjećamo se dobro koliko je takvih žena i djevojčica bilo u Domovinskom ratu. One sigurno nisu krive za to što im se dogodilo. Ali znam i druge slične priče. Znam jednu osobu koju je pijani vozač pregazio, dobila je teške ozljede i cijeli život će provesti u krevetu. I ona je potpuno nevina žrtva. Kao i ona divna djevojka koja je na kolodvoru u naletu vlaka ostala bez ruke i noge. Jednoj je djevojčici kamen iz ruke njenog školskog prijatelja razbio glavu i nepovratno uništio vid. Cijeli će život morati s tim živjeti. Pa tu onda dolazi i životna priča o djevojci koju je silovao njen susjed.. Mislim da je i silovanje kao i sva ova druga nedjela nešto što nam se dogodilo bez naše krivnje i želje, ali nešto što moramo prihvatiti i s tim živjeti. Jer nema druge. Što da rade sve te nevine žrtve? Da uzmu pravdu u svoje ruke, ubiju počinitelja ili sebe? Ništa se ne bi promijenilo na bolje. Zločin je već počinjen, pa što treba sada još jedan počiniti? Silovanoj ženi se stvarno dogodila velika nepravda i zlo, ali to joj ne može dati pravo da ubije isto tako nevino dijete (koje je i njeno). Devet mjeseci će proći, a onda može dijete dati na posvojenje i nitko joj neće zamjeriti. Svi će ju razumijeti. Djeteta će se riješiti na puno bolji način nego pobačajem. Usrećit će i dijete i posvojitelje, a svoju savjest neće opteretiti doživotnim predbacivanjem. Njezina muka će trajati devet mjeseci, ona djevojka bez ruke i noge mučit će se cijeli život. Mislim da među tim životnim pričama ima puno sličnosti a poruka je samo jedna: Prihvati svoju"sudbinu" i znaj da se ništa ne događa slučajno i bez Božjeg znanja. A on može zacijeliti sve rane i sve okrenuti na dobro.



Svako dijete je dar Božji bez obzira na okolnosti začeća i nitko ga nema pravo ubiti.

Negdje sam pročitala da Crkva dopušta pobačaj u slučaju silovanja ili ako će dijete biti retardirano. To nije istina. Crkva, i to ne samo katolička, štiti svaki život kao dar Božji od začeća pa sve do smrti. Tu nema iznimke! Djeca sa posebnim potrebama isto su ljudi i pripadaju im sva ljudska prava i često mogu biti veći blagoslov i radost svojim roditeljima od onih zdravih i "naprednih".

Pročitala sam na nekom blogu slijedeću priču ili pitalicu, ne znam kako da to nazovem, koja me je potaknula da napišem ovaj post.

"Zamislite da znate neku ženu koja je trudna, ali već ima osmero djece od kojih je troje gluho, dvoje slijepo i jedno je mentalno zaostalo. Osim toga ta žena boluje od sifilisa.
Hoćete li joj savjetovati da napravi pobačaj?

Ako ste odgovorili s "da", onda ste upravo ubili Beethovena!!! "

Priča se baš ne može u cijelosti odnositi na Beethovenovu obiteljsku situaciju, ali je veoma slična. Njegova majka Maria Magdalena Keverich zaista je bila vrlo bolesna, udala se već sa 16 godina, rodila sa 17 (dijete joj je odmah umrlo) i sa 18 ostala udovica. Nakon toga ponovo se udala za Johanna, budućeg Ludwigovog oca, i s njim imala još sedmero djece, od kojih je samo troje preživjelo. Ludwig je bio treće rođeno dijete i prvo preživjelo. Obzirom na svoju obiteljsku anamnezu, slavni njemački skladatelj danas ne bi imao gotovo nikakve šanse da se rodi. Tako bi cijelo čovječanstvo ostalo prikraćeno za njegovu predivnu glazbu, između ostalog Eroicu, Pastorale, Odu radosti, violinske, klavirske i druge koncerte, kvartete, mise itd.


Imaju li žene pravo same odlučiti hoćeli li roditi ili ne?

Naravno da imaju. Samo odlučiti treba u pravo vrijeme, a to znači prije začeća djeteta. To je trenutak odluke. Nemojte mi reći da se seks ne može odgoditi. Ako žena ne želi dijete i zna da ga ne će prihvatiti, a ipak se upušta u rizični seksualni odnos s mišlju, ako se baš dogodi, ići ću na abortus - pa ima li što odvratnije i zločestije? . Radi par minuta ( da je i 24 sata) seksualnog užitka, glavom će platiti nedužno dijete. Ali to se nažalost događa i zakoni šutke odobravaju ubojstvo, budući da žrtva nema odvjetnika, nijema je i njezin krik se ne čuje. Samo se vidi na ultrazvuku, a takve slike pokazivati bilo bi nehumano. Preplašili bismo mlade djevojke. Sjećamo se velike halabuke, kad je netko u školi djevojkama prikazao snimku abortusa. Kao, to je nedopustivo, šok za djevojke, jedna je u suzama istrčala van...Vjerujem, jer je to zaista strašno, ali je to istina. Zašto i tko to ne želi da mladi saznaju istinu?

Svako neodgovorno ponašanje se sankcionira osim ovog. Ako vozač popije nedozvoljenu količinu alkohola i usprkos tome sjedne za volan i vozi - odgovarat će, a pogotovo ako učini kakav prometni prekršaj i, ne daj Bože, autom nekog ubije. Neće mu pomoći nikako opravdavanje: ... bilo je dobro odlično vino i stvarno nisam mogao odoliti... Svemu se može odoliti, sve se može i odgoditi, i seks kao i ispijanje alkohola.

Djecu već odmalena treba učiti odgovornom ponašanju. Treba ih naučiti da razne ugode i zadovoljstva mogu odgoditi za kasnije, kad će biti ispunjeni svi preduvjeti za potpuni užitak. Užitak koji ima za posljedicu smrt nevinog djeteta - čime se može opravdati? Tko u tome može uživati osim monstruma i ubojice ?!



"Tko primi radi mene ovo dijete, mene prima." (Lk 9,48)

Sapienti sat!