30

nedjelja

rujan

2012

Ništa u kockastoj boci

Koliko puta ste mogli čuti ljude kako govore da kod nas turisti nemaju ništa što bi ponijeli sobom kao uspomenu s odmora. E pa ja sam odlučio tome stati na kraj i ponudio turistima ništa što mogu ponijeti sobom kao uspomenu s odmora i to Ništa u kockastoj boci.




Ovo je moj poduzetničku pothvat kojim želim punuditi na našem turističkom tržištu. To je suvenir iz Preka na otoku Ugljanu i sastoji se od ničega punjenog u kockaste boce i s lijepom naljepnicom i čepom i zaštitom na čepu koja osigurava da slučajno u bocu ne bi ušlo nešto.

Ovo je originalni, autentični, autohtoni, tradicionalni i jubilarni otočki suvenir u kojem turistima nudimo nesvakidašnji doživljaj ničega.


Ovo je i novi poslovni model koji se bazira na ideji da turisti za svoj novac dobiju ništa. Pošto u na našim otocima, ali u cijeloj zemlji ima neizmjerno puno ničega i pošto smo jedna od najbogatijih zemalja u svijeto po količini ničega, zašto ne iskoristimo to naše ništa i ne ponudimo ga na tržištu.
Mi smo siromašna zemlja prepuna ljudi koji nemaju ništa, zašto se ne pokrene ljude i potakne ih da to svoje ništa pakiraju i prodaju gostima za vrijeme turističke sezone.
Mogli bi osnovati male otočke punionice ničega i tako zaposliti otočane, na otoku ničega i tako ima u izobilju, pogotovo zimi kad prođe turistička sezona.

Uvrštavanje ničega u turističku ponudu je i dobar način i da produžimo sezonu. Tako da umjesto sunca i mora ponudimo i jedno veliko ništa.
Ništa kod nas nije sezonskog karaktera i možemo ga nuditi cijelu godinu, a vjerujem da će se mnogi turisti iz npr. Njemačke oduševiti kada vide da im za njihov teško zarađen novac nudimo ništa.

Očekujem da će ovaj moj poduzetnički pothvat podržati i Hrvatska gospodarska komora te Hrvatska turistička zajednica.
Ovo je odličan suvenir kojim možemo promovirati Hrvatsku i naš turizam.

Podržite "Ništa u kockastoj boci" i na facebook grupi Ništa 2012.

20

četvrtak

rujan

2012

Trajekt

Bile su se pojavile u medijima neke najave o ukidanju pojedinih trajektnih linija u svrhu ušteda. Onda se je poslije reklo da od toga neće biti ništa.

Trajektne i brodske veze su uvjet opstanka života na otoku, one nisu rješenje svih otočkih problema, jer bez posla, dobre infrastrukture i mnogih drugih stvari nećemo naprijed, ali veza s kopnom je jedan od osnovnih uvjeta da uopće možemo pričati o opstanku i razvoju na otocima.

Povezivanje otoka s kopnom subvencionira i država, ali direktor Jadrolinije Slavko Lončar u intervjuu govori da više Jadrolinija daje državi nego što od nje dobiva.

Trajekti su i veliki potrošači goriva, a u cijenu goriva su uključene i trošarine. Od tih trošarina 1,2 kn ide Hrvatskim cestama i Hrvatskim autocestama.
I meni je razumljivo da se u cijeni goriva koje ljudi natankaju u auto nalaze i trošarine za održavanje cesta i autocesta. Iz goriva kojima se voze auti se financira cestovni promet.

Dakle, to je u redu i s tim nemam problema.
Ali bi li bilo onda pošteno da se iz cijene goriva kojima se tankaju trajekti i drugi brodovi, jahte i gliseri, financira pomorski promet.
Pa i trajekt je nešto kao nastavak ceste, kao što bez ceste ne možete baš nešto prometovati autom tako ni bez trajekta ne možeš autom na otok.

Moja ideja je da se onih 1,2 kn što sad ide HC i HAC-u u slučaju kad se tim gorivom tankaju plovila, da tih 1,2 kn ide za održavanje pomorskog, trjektnog prometa, a ne cestovnog.

Mnogi nautičari dolaze uživati na našoj obali, obilaze, vozikaju se svojim gliserima i jahtama, a onda kad tankaju rezervoare svojih plovila financiraju cestovni prijevoz, a za pomorski promet ništa od toga ne ide. A ljudi s otoka se brodovima voze više iz potribe nego iz gušta.

Druga stvar je da i na karte za trajekt imamo PDV od 25%. Za neke stvari za koje se drži da su od velike važnosti postoji manja ili nulta stopa PDV-a. Pa i povezivanje s kopnom je isto od životne važnost.
Ne treba smanjivati niti ukidati PDV, ali neka se jasno odredi da se svi novci koji se skupe od prodaje karata vraćaju nazad za održavanje veza otoka s kopnom. Može to biti i neki fond baziran na solidarnosti gdje bi se novci prikupljeni od PDV-a raspoređivali više tamo gdje je potrebnije, gdje je slabija povezanost otoka s kopnom, tako da profitabilnije linije pomažu ovima neprofitabilnijim.

Ja pišem ovo o trajektima i otoku jer se tiče i mene i jer živim na otoku, ali općenito sam da se sav javni promet u cijeloj državi napravi jeftinijim i dostupnijim njenim građanima.

Recimo isto tako da i mnogi vlakovi za pogon koriste dizel, i za njega se valjda isto plaćaju neke trošarine pa neka i tamo onaj dio što ide za HC i HAC ide nazad željeznicama za održavanje željezničkog prometa.

Čudno je to kao se trošarinama financiraju samo ceste iako na njima voze auti koje uvozimo dok za trajekte i vlakove ne ide iako se kod nas proizvode i trajekti i vlakovi (za sada).
Otežavamo svojoj proizvodnji i ne održavamo svoju infrastrukturu koja njoj pogoduje, da bi financirali gradnju infrastrukture koja pogoduje stranim proizvođačima. bezveze

SEXYMOTHERFUCKERS TRAJEKT


14

petak

rujan

2012

Dva dobra poteza u našem školskom sustavu

Prvi je onaj oko upisa djece koja za to nemaju uvjete u školi "Braća Radić" u Kaštel Štafiliću, a drugi je onaj o ukidanju pa neukidanju Menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Splitu.

Ajmo prvo o uvjetima za upis u srednju školu. Uvjet za upis je da djeca imaju 36 bodova.
36 bodova to znači da su djeca iz svih predmeta koji se boduju imali ocjenu 3 i da su prošli s prosjekom 3 u 7.i 8. razredu.
U državi s inflaciojom odlikaša i poklanjanja ocjena to i nije nešto, jer ta djeca nisu ni tih jadnih 36 bodova skupili.

Zašto sada nema priča o radu i da treba raditi ako se nešto hoće imati. Vjerojatno jer je nekima u glavi novci=rad pa su tako samo novci dokaz da je netko vrijedan i radio (makar novce i naslijedio), dok je rad kroz učenje ništa, jer djeca imaju pravo za novce njihovih roditelja.... bla, bla bla....

Nije me nešto Jovanović do sada oduševio, ali ovo mu je dobar potez. Ako tražimo da se poštuju pravila, evo jednom ih je i poštovao.
Ovo je i dobra pedagoško-edukativna akcija, recimo sad djeca znaju da se prava ostvaruju na temelju nekog predhodnog rada i učenja, a ne zato jer oni to hoće i jer im je ravnatelj nešto sredio. Ok? Jer nama smeta da nekompetentni i oni koji nisu ostvarili uvjete ostvaruju neka parva, zar ne?

Ovih dana ima još jedan dobar potez u našem obrazovnom sustavu, najprije su studentima treće godine Menadžmenta ekonomskog fakulteta rekli da neće moći upisati godinu makar su i imali uvjete za to, a onda se je ta odluka ukinula.
Ovo je odlična lekcija za buduće ekonomiste i to još menadžere. Sad znaju da nije u redu da se ne poštuju pravila pod kojima su upisali fakultet, i da ih se kažnjava iako su ispunili sve obaveze koje su im zadane. Nadam se da će oni jednom biti uspješni ekonomisti i rukovodeći kadar u firmama te da će se sjetiti te lekcije kad netko spomene da se neće isplatiti plaće ili da će se ukidati prava ili kad budu priče o tome imaju li oni koji su desetljećima uplaćivali u mirovski i zdravstveni sustav po nekim pravilima, pravo na zdravstvenu zaštitu i mirovine prema pravilima pod kojima su uplaćivali.

A oni koji mislie da to zato što netko tko plaća porez ima pravo da mu dijete ide u školu koju on hoće, a ima i takvih, možemo usporediti s stanjem u sportu.
kapitalčev ideal je velikim dijelom u nekim sportovima ostvaren. recimo u nogometu i košarci.
U školi pravo na sudjelovanje u zahtjevnijim školama se dobiva tako da se to pokaže kroz rad i učenje u školi, isto tako i u mnoim sportovima se mjesto u prvoj momčadi zaslužuje radom i uspjehom predhodnih godina trenirajući sport.

Ali onda su neki roditelji vjerojatno počeli grintati da zašto njihova djeca ne bi mogla biti u prvoj momčadi kad plaćaju treninge kao i druga. Onda je došlo do liberalizacije i više nije bilo diskriminacije na temelju rada i talenta i uspješnost, liberalizirani treninzi su privatizirani i omogućili da roditelji svojim novcem kupe djetetu mjesto u prvoj momčadi, a ne da svi plaćaju trening, a onda dijete tamo nekakvog siromaha igra u prvoj momčadi, a tatin sin da sjedi na klupi.
Zato i imamo tako lijepu nogometnu i košarkašku ligu.

09

nedjelja

rujan

2012

Nenad Bakić u emisiji Nedjeljom u 2

Niti se ne okreneš, a već na internetu izađe komentar na gostovanje Nenada Bakića kod Aleksandra Stankovića i vidim da bi to mogla biti jedna od emisija za antologiju, a kakvu to vi sami zaključite.

O seksističkim komentarima da se "žene bore za bolje muškarce, a muškarci za LJEPŠE žene", o veleumnim mislima čovjeka 21. stoljeća tipa "Ljudi teško prihvaćaju ono kada nešto nemaju a prije su imali" (kako dubokouman uvid, to je zato jer čita puno knjiga pomoću novih tehnologija), te nekim drugim zanimljivim i poučnim stvarima možete pročitati na Indexu, ja ću još malo o gostovanju o onome što i nije istaknuto u članku na Indexu. http://www.index.hr/vijesti/clanak/nastup-nenada-bakica-u-emisiji-nedjel...

Nekad kad dobiješ priliku da izneseš svoja mišljenja pred drugim ljudima do čijeg ti je mišljenja stalo, a u želji da što više toga kažeš i da impresioniraš druge, dogodi ti se da ne kažeš ništa. A i ono što kažeš ne bude ono što si htio reći, ljudi te ne razumiju. Najgora stvar je ta da kad konačno izgovoriš to što si htio, da shvatš da i nemaš nešto za reći i da bi trebao malo bolje razmisliti o temi o kojoj govoriš. Meni se to zna dogoditi, a mislim da se i Bakiću to dogodilo u emisiji.

Druga stvar je da je Bakić zaboravio da nije na blogu i da mnogi ne čitaju njegove tekstove i komentare, a on se u emisiji u biti obraćao i obračunavao s onima koji čitaju njegov blog. Obraćao se samo uskom broju gledatelja. Bilo mi ga je neugodno slušati, a osvetilo mu se to što je cenzurirao i brisao komentare na blogu koji mu se nisu sviđali, nije lijepo čuti kritiku, ali ako je zabraniš, onda skupljaš oko sebe samo istomišljenike i ulizice, ostaješ bez korisnih komentara neistomišjenika. I kroz kritiku se radjašnjavaju i oblikuju ideje i misli, tako se uči artikulirati svoj stav Gdje je tu mjesto za tržište i konkurentnost različitih ideja.

Iako se ne slažem s mnogim stvarima o kojima on govori i piše, Bakić jest inteligentna, obrazovana i sposoba osoba, ali i Eichmann je vjerojatno bio isto to. Problem je u koje svrhe ljudi koriste svoju inteligenciju, obrazovanost i sposobnost. Ovo je i upozorenje onima koji stalno govore da nama trebaju obrazovani i sposobni na čelu države. To nažalost ne mora značiti da će nam biti bolje, jer ljudi mogu biti sposobni i sposobnosti koristiti samo u korist uskog kruga ljudi, a na štetu većine. Ovo o Eichmannu je izraz moje zločestoće, jala i svih drugih stvari koje Bakić pripisuje neistomišljenicima.

Kolektivizam i socijalizam su postale riječi koje se koriste kao "uvreda" i omalovažavanje drugih ljudi i Bakić ih voli koristiti u tu svrhu.

Ono što je zanimljivo jest kontekst u kojim ih se koristi. Recimo protiv je kolektivizma i kolektivističkih ideja ako su u pitanju socijalna i drugih prava građana, smeta mu ono "mi ovo" "mi ono" "naša prava", ali kad dođemo do pitanja plaćanja duga onda odjedmom počinje s mi, "mi moramo platiti" , "mi se moramo odricati".
Pa čemu taj kolektivizam, Bakiću?
Kolektivizam je izgleda nevaljali ako se priča o pravima, ali kad se govori o obavezama onda je poželjan.
Socijalizam je pak neoliberalima (a u njih i Bakić spada) izraz za sve što ne valja. Ako ti se ne sviđa nešto onda je to socijalizam, ako ti se sviđa nešto makar dolazilo iz komunističke Kine onda je to kapitalizam.

Znači, ako u Kini proizvode iPhone onda je to kapitalizam, a ako se krše ljudska prava onda je to vjerojarno jer je Kina komunistička, a Kina osigurava i pomaže Sjevernu Koreju koju toliko voli Bakić spominjati u negativnom kontekstu, sve koji mu ne pašu bi poslao u Sjevernu Koreju.

Socijalizam i kolektivizam je uvreda za sve koje se usude kritizirazi sustav u kojem živimo. I to obično rade isti ljudi koji su i u prošlim sistemima pljucali po kritičarima sistema..

Ako si kritizirao nepravde i lupešćinu u komunizmu onda si reakcija i rušiš Jugoslaviju.
Ako si kritizirao nepravde i lupešćinu za Tuđmanova nacionalističkog vladanja onda mrziš sve što hrvatski misli, diše i govori.
Ako kritiziraš nepravde i lupešćinu današnjeg neoliberalnog kapitalizma onda si socijalist i kolektivist.

Socijalist je tek etiketa koja se lijepi na neistomišljenike.

I tko to kritizira, dijete socijalističkog direktora, kako smo mogli čuti u emisiji. Netko tko se školovao u socijalizmu, pitanje je koliko to njegovo znanje vrijedi kad ga je stekao u socijalizmu, možda i on ima socijalistički mentalitet.

Žalosno je i to kako priča o bogatstvu, za njega je bogatstvo samo materijalno bogatstvo, samo stvari koje se kupuju su bogatstvo.
Smeta i njegova arogacija kad govori o dostupnosti bogatstva svijeta, a dobro zna da su mnoge i najosnovije stvari velikom dijelu ljudi nedostupne.

Iako je tržište dionica njegova struka i tu je mogao biti najzanimljiviji i mogli smo čuti i nešto korisno od njega, on je tu temu nekako preskočio jer je pitanje u vezi dionica bilo ono o mirovinskim fondovima.
O tome ne želi puno pričati, ne zato jer fondovi dobro rade, nego jer bi ljudi mogli uvidjeti beskorisnost i štetnost drugog stupa mirovinskog osiguranja te bi se drugi stup mogao ukinuti. A tko bi onda ulagao milijarde kuna na burzu?
Onda bi i cijena njegovih dionica pala, a on ipak gleda svoj interes ispred svega, ne pada mu napamet recimo kritizirati državno petljanje u mirovinsku reformu i mirovinski sustav uopće, niti predlagati ideju da bi ljudi npr.. sami trebali odlučivati što i kako sa svojim novcima za mirovinu (recimo birati hoćeš li sve u prvi stup ili oročiti u banci ili uložiti u neki fond i to onaj po tvojoj volji).

Ako ti ide u korist onda nisi protiv petljanja države, a za sve ostalo tu je slobodno tržište.

05

srijeda

rujan

2012

Porez na drugi bubreg

Hrvatska je siromašna zemlja prepuna bubrega. Ljudi se žale da su siromašni, a skoro svi imaju po dva bubrega. To stanje je vjerojatno ostatak socijalističkog mentaliteta kad su svi mislili da mogu imati po dva bubrega. Zato je prošli sustav i propao, moramo prihvatiti tržište i tržišne uvjete kao najbolju regulativu.

Ne treba imati ništa protiv toga da ljudi imaju po dva bubrega, ali tko želi imati dva bubrega neka to i plati. Ljudi mogu funkcionirati i s jednim bubregom, a ako netko želi imati dva neka plati.
Uvažavamo to što čovjeku treba bubreg i zato bi prvi bubreg bio oslobođen poreza, ali na drugi bi trebalo platiti porez. Recimo u visini 2% tržišne vrijednosti bubrega.
Neka je bubreg na tržištu košta 10 000 eura, 2% bi bilo 200 eura godišnje, oko 1500 kuna.

1500 kn puta 4 200 000 je nekih 6,3 mlrd. kuna što bi uvelike pomoglo punjenju državnog proračuna, a moglo bi se smanjiti i poreze na rad i rasteretiti poduzetnike.
To bi i pokrenulo tržište bubrega, koji je sad mrtvi kapital koji imamo. Ljudi bi ih prodalvali, a ne sebično držali u sebi. S obzirom da u svijetu postoji potražnja za bubrezima, mogli bi pokrenuti i izvoz i tako smanjiti vanjskotrgovinski deficit i nadoknaditi smanjenje izvoza prouzročeno smanjenim izvozom brodova te drugih proizvoda poput onih DINE petrokemije.

Porez na drugi bubreg bi donio i mnoge benefite zdravstvu. Zbog veće ponude bubrega i pokretanja tržišta bubrega, možda čak i buze bubrega(BUBREX) cijena bubrega bi pala što bi smanjilo toškove zdravstva, a prestala bi i potreba za besplatnim doniranjem bubrega.
Jer svi znamo da ono što je besplatno sigurno ne vrijedi i nije kvalitetno, a mi želimo da naši građani s transplantiranim bubrezima imaju kvalitetne bubrege, a ne ove bezvezne besplatne.

Uzor nam može biti Indija koja je brzorastuća ekonomija i ima razvijeno tržište bubrega, ljudi tamo dolaze po novi bubreg, i tako se pokreće ekonomija, a zašto mi to ne bi mogli napraviti i tako pokrenuti zdravstveni turizam. http://www.bhmagazin.com/svijet/14281-qkad-odrastem-prodat-u-bubregq.html. I Iranci bogati naftom razvijaju tržište bubrega. http://www.h-alter.org/vijesti/vijesti/iranci-na-ulicama-prodaju-bubrege

A kad bolje pogledamo, koliko mrtvog kapitala se krije u nama, imamo po dva oka pa dva uha, pa koštana srž, pa sjetite se koliko samo krvi uzaludno teče našim žilama a mogli bi je staviti na tržište i prodajom doći do značajnih sredstava.
Država bi poreznom politikom i oporezivanjem drugog bubrega, oka i uha, oporezivanjem viška krvi popuniti proračun, pokrenuti mrtve kapitale i osnažiti tržište.


Još je jedan problem koji je ostao kod nas kao ostatak socijalzma i socijalističkog načina razmišljanja, a to su besplatna djeca. Ljudi su lijepo u prošlom režimu naviknuli imati djecu i to besplatno. To je neodrživo, ljudi je sve više, a resursa sve manje. Ne može se baš tako imati djecu. Ok, neka imaju ljudi dijete, ali jedno dijete, a višak djece treba oporezovati.
U Kini, djeca su tržišna kategorija i imaju ih oni koji ih mogu priuštiti. Kod nas ljudi kukaju siromašni smo, siromašni smo, a puna kuća djece.

Djeca su veliki teret društvu,. Zdravstvo, obrazovanje, dječji doplatak... sve to košta. Tko želi djecu neka plati.
Drugdje djecu prodaju u roblje ili se koristi dječji rad ili se djeca koriste kao vojnici, a kod nas ništa. Neka država sve plaća, a djeca nek se igraju, još im se i igrališta rade.
Mi smo siromašna država prepuna djece.

Neki zlobnici, da ne kažem, socijalistička reakcija bi mogli imati zlobne primjedbe kako to da se određuje ljudima koliko im je bubrega i očiju i djece dovoljno, a isto se ne kaže za neke druge stvari. Npr. koliko milijuna je dovojno čovjeku, koliko apartmana je dovoljno, koliko hotela, koliko trgovona je dovoljno...

Tu se razotkriva zloćudni socijalistički mentalitet koji još postoji u našem društvu.
Ne oporezuju se bubrezi i djeca zato jer ih netko ima, nego zato jer nisu tržišna kategorija, jer nisu u funkciji razvijanja tržišne ekonomije, jer ih se ne prodaje, jer ih se koristi na neproduktivan i netržišan način.

U tržišnom društvu tržište je to koje regulira i određuje odnose, a ne država. Tržište se brine za vas, a ne država kao u socijalizmu. Zato treba biti protiv petljanja države i natjerati državu da oporezuje sve što nije uvučeno u tržišno poslovanje i ne funkcionira po tržišnoj logici, a logika je jednostavna, više poreza, znači manje države.

I zato nemojte pitati što tržište može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za tržište

01

subota

rujan

2012

Protiv smanjenja PDV-a na hranu

UPOZNAJTE BARBA MANIJAKA

Znate kako se ono kaže, ako se dogodi neko zlo ili ako govorimo o stvarima koje mogu imati ozbiljne posljedice po ljude, kažu da nije problem u nožu nego u onome tko ga koristi, tko ga drži. Kažu, ne ubija puška nego čovjek.

Bit je u onome kako se nešto koristi, stvar sama po sebi nije dobra ili loša. dobro, ne mora to baš uvijek samo tako biti, ali to je ok izjava.

Ja bih samo malo prebacio fokus s noža na onoga tko ga drži, jer u njemu je stvar zar ne? Ako su njegove namjere loše on će umjesto da nož koristi za npr. spremanje ručka koristiti nož za napad ne nekoga.

Ono što je meni problem, i kako vidim stvari u društvu i onima koji upravljaju državom kod nas sada, jest da imamo manijaka koji će što god držao u ruci to iskoristiti da te napadne.
I nije problem u nožu. Da makemo nož od njega, on će te napasti i čašom i kuhinjskom krpom i žličicom za čaj, ma i čajnim kolačićem bi te napao samo da dobije priliku to napraviti. Znači nije stvar u nožu ili čajnom kolačiću i kako se oni koriste jer tom manijaku sve čega se dočepa služi samo za jedno, da te napadne, i nepotrebno je pričati o tome treba li mu dati nož i što treba držati dalje od njega, jedino je bitno da mi tog manijaka maknemo od sebe.

Manijak bi bio neoliberlalni sebični tržišni fundamentalizam koji napada građane, rastače društvo, sve njegove vrijednosti i sve pretvara u robu, u potrošnu robu.
Čega se god dočepa iskoristiti će za napad na građane.
Davit će te i subvencijama i ukidanjem subvencija, petljanjem države i nepetljanjem države, i HDZ-om i SDP-om, i građanskim slobodama i njihovim ukidanjem i dizanjem poreza i smanjivanjem poreza i čajni kolačić će ti strpati u usta i pokušati te zadaviti njime.

Zato nije tu stvar treba li dizati ili smanjivati poreze, mijenjati zakone ili ne jer kakvi god bili na kraju će ih manijak iskoristiti protiv nas.

ZAŠTO METAFORA

Ovo o manijaku sam htio iskoristiti za jedan drugi tekst, ali neka, dobro će i tu poslužiti.
Metafora o manijaku mi služi i da opravdam svoje protivljenje smanjenja poreza, ne zato jer sam protiv smanjenja poreza, volio bih da su manji, već zato jer živimo u društvu u kojem vladajuća ideologija i oni koji vladaju zemljom na kraju sve račune ispostave građanima i građani na kraju nagrabuse. Kod nas i najbolji zakon stvara nepravdu.

Mi moramo naći načina za izići iz ovog načina djelovanja i razmišljanja vladajućih struktura. Tražiti način da se promijeni cijeli sustav i princpi na kojima djeluje.

PDV NA HRANU

Evo zašto sam protiv

1. Taj prikupljeni porez doprinosi dosta punjenju proračuna. Kako će se to nadoknaditi? Ono što smo do sada vidjeli u sličnim prilikama jest da bi to onda bila super prilika za smanjenje nekih prava u socijali, zdravstvu, obrazovanju, i drugim uslugama javnog sektora, na kraju bi nas smanjenje možda došlo i skuplje nego uštede u kupovini hrane.

2. Tko garantira da to trgovci neće iskoristiti smanjenje poreza da sebi dignu marže pa lijepo nama hrana ne pojeftini, a para u proračunu fali.

3. To će još i više olakšati uvoznicima. Ljudi kupuju hranu i na tržnici kod prodavača koji sami proizvode hranu, a nisu u sustavu PDV-a. Sada uvoznici hrane (na više puta tek jeftino uvezeno smeće) moraju obračunati 25% PDV-a taj porez diže cijenu velikim trgovcima i uvoznicima, ali i stvara nešto malo prostora malim proizvođačima da na tržnici donekle budu konkurentni velikima, manji pdv, smanjuje konkurentnost našim malim proizvođačima. Osim toga pošto kad uvoze hranu ovi veliki moraju platiti PDV, smanjenjem PDV-a smanjujemo troškove uvoza hrane.

ŠTO NAPRAVITI?

Pošto imamo poreze kakve imamo i pošto imamo veliki uvoz najbolje bi bilo te poreze iskoristiti za povećanje vlastite proizvodnje i konkurentnosti.
Mislim da protivnici ikakvih kolektivnih mjera i uloge države u društvu već polako shvaćaju da država mora pomoći građanima, i gospodarstvu, to rade drugi pa moramo i mi. Pogotovo se to tiče bitnih stvari kako što je hrana.

Već sam o tome što napraviti sam pisao u dnevniku http://pollitika.com/pdv-na-mlijeko . Znači neka se oporezuje hrana, ali neka se to iskoristi za pomaganje vlastite proizvodnje.
Ako npr. puno mlijeka i mliječnih proizvoda uvozimo onda bi bilo dobro da se porez prikupljen od prodaje tih proizvoda iskoristi za pomaganje vlastite proizvodnje mlijeka. Ako se puno uvozi onda je više novca ići mljekarima, što će im pojeftinjavati proizvodnju, kako pada uvoz tako padaju i iznosi koji idu mljekarima i tako dok ne dođemo do nekog balansa.

Kao s mlijekom tako i s drugim prehrambenim proizvodima, na kraju bi vjerojatno dobili jeftiniju domaću proizvodnju i više zaposlenih u poljoprivredi.

Kod nas su problem i visoke trgovačke marže, i visoki porezi. Proizvođači jeftino prodaju otkupljivačima, a ljudima je krajnji proizvod skup, jer su prostor između proizvođača i potrošača zauzeli razni trgovci, mešetari političari, menadžeri i drugi i svak od njih hoće i uzima dio za sebe.

Ovako bi ta razlika između cijene koju postigne proizvođač i krajnje cijene za potrošača dijelom bila kompenzirana tako da se od poreza novci vrate proizvođaču.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se