Kriminalno dosadan blog

nedjelja, 31.12.2006.

Obećanje ludom radovanje

-E Gabriele… izvoli, uđi, sjedni…
Odmaknuvši tonu i pol raskupusanih (znam, spellchecker ne kuži raskupusano, ali se ionako ne kuži u čemu je pisano, pa je opet svejedno…) knjiga, časopisa, pisama, računa, starih kutija od pizze, par kora od banana i jedne gaće nedefinirane starosti, čini mi se da je čak nešto i cijuknulo kad je ta hrpa kliznula na pod, sa podrapane fotelje iz ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, namjestio sam svoje, ono, osrednje, dupe i pogledao starca za pisaćim stolom.
- Što je piskaralo, opet kuckaš? – nasmiješim mu se, vadeći cigarete i tražeći pogledom onu kantu koju je stari zvao pepeljarom.
Jedna poprilično čudna priča veže starca i tu pepeljaru, nikada je nisam u cijelosti čuo ali znam da ima veze sa njegovom lubanjom, jednom kornjačom sa Galapagosa i usoljenim ribama.
Inače ju nikako nisam mogao promašiti, jer se uvijek isticala, bilo da je smrdjela gore od ostatka stana, bilo da je iz nje palucao plamičak do dva uz neizbježni smrad još jednom spaljenih opušaka, bilo da je najveća koncentracija dima lelujala upravo ponad tog ogromnog spremnika katrana i smrada. Ovaj put – niti traga. Ogledajući se još malo, završih pogledom na Starcu:
- Što, gdje je pepeljara?
- Prestao sam pušiti.
Pospremio sam cigarete.
-Zašto? Zdravlje?
- Ma daj, gluposti… lova… izgubio sam penziju.
- Čekaj, kako?
- Neki kreten na općini me proglasio mrtvim.
- Ovaj, sad, znaš…
- Znam što ćeš reći…
- E, pa, mislim, to je stvar koju si mogao očekivati…
- Da, i imam zahvaliti samo sporosti birokracije da im je trebalo pedeset godina da skuže da sam ostao ležati u šumi mrtav… to misliš?
- Paaa, generalno govoreći… da… da, baš to mislim.
- A i ti čekaš svojih pedeset godina birokracije?
- Mene "ubilo" prije bilo kakve birokracije…
- Mogu si zamisliti kako si se osjećao…
- Samo je malo zasmrdjelo, najgornji mrtvac koji me poklopio prije svih ostalih se raspadao već dva mjeseca prije nego su ga izbacili kroz prozor, samo dvoja vrata prije. Nakon toga više ništa nisam osjećao… uostalom, znaš i sam…
- Znam, zapeklo je kad je metak ulazio kroz oko, nakon toga se još sjećam jednog šištećeg zvuka u lubanji kad je mozak isparavao uokolo zrna i tupog udara zrna u stražnju stranu glave, prije nego je odnio gotovo pola lubanje… tada je pritisak prestao… mozak otišao na šetnju, a ja na nebeske pašnjake.
- Hrmpfff… nebeske?
- Dobro, nećemo u detalje… znaš što… daj mi cigaretu, može?
- Navodno si prestao…
- Aha, jesam, prije petnaest minuta, samo zato jer sam ugasio zadnju…
Zapalili smo obojica i polako otpuhujući kolutove dima izvalili se svaki u svojoj fotelji.
Starac… uopće ne znam kako mu je ime… već ga osamdeset i nešto godina zovem Starac, a bio je star već kad smo se upoznali… rekao bih sada da se sjećam kao da je jučer bilo, ali to jednostavno – nije točno… nemam pojma kako je izgledao naš prvi susret…
- E, čuj, Starac, kad smo se ono mi dva sreli?
- Hmmmm…. Jedne Nove godine, mislim…
- Misliš… ili znaš?
- Ako me bijedno pamćenje služi, sreli smo se u zatvoru, na samu Novu godinu dvajstreću na dvajstčetvrtu...
- Ozbiljno? A tko je sjedio?
- Zar si toliko posenilio?
- Pa nakon, da se umjetnički izrazim, 340 godina života… i to ovog zadnjeg… i ti bi…
- No, ja sam sjedio, ti si stajao…
- Hrmpfff… mislio sam reći…
- Obojica smo bili iza rešetaka, ako to misliš…
- Sad mi je lakše…
- Da, samo su rešetke bile između nas dvojice…
- Jebemtesmotana… dobro, dakle, jedan je bio u jednoj ćeliji, drugi u ćeliji preko puta?
- Ma vidi ti njega, uvijek bi htio biti dobar dečko, pa čak i pod cijenu da završi u zatvoru… ne, ne, i ne, dragi moj Gabriele, u ovom si slučaju ti bio – stražar, a ja – zatvorenik, očito, jer je to jedina kombinacija u kojoj smo obojica iza rešetaka, ali je jedan u relativno boljem položaju od drugog…
- Pri čemu je relativno pitati čiji je položaj relativno bolji…
- Posve relativno…
- Kad te sada slušam, čini mi se da razgovaram sa Albertom, mojim starim prijateljem…
- Jednokamnićem?
- E, tim Albertom, onim prema kojem su prozvani Albert keksi
- Ne davi me sa tvojom Janjicom, to mi na nju smrdi
- Ona ne smrdi… smrdi Maurice… nakon povratka sa godišnjeg.
- Ali Janjica ima takve definicije, pa stoga, u sasvim prenesenom značenju, kad se čovjeku učini da ga nešto podsjeća na nekog, ponekada se uobičajilo izreći sintagmu "smrdi mi na"… što je? Pokurili su ti sklopove za ironiju?
- Pa nisam robot, ako već imam rentano tijelo… čekaj, stani… to se netko sa mnom zajebava… samo trenutak…

Lik: Pizda ti materina, opet mo hoćeš smjestiti sranje?
Pisac: Pizda tebi materina! Ako već pišem o tebi, to ne znači da te moram baš svaki put voditi na sranje…
Lik: Što ti to pak sad znači?
Pisac: To mi znači da – ako već živiš 340 godina, onda stvarno postoji mogućnost da nešto i zaboraviš. Ako je to neugodna epizoda, onda pogotovo… kužiš?
Lik: Misliš, kao potiskivanje…
Pisac: Pa da… makar za to znam samo iz filmova
Lik: Dakle, ne zajebavaš me ti? Ne pišeš to namjerno tako?
Pisac: Ne… pa za kraj godine da te zajebem?
Lik: Pa zašto me ne bi, što te sprečava?
Pisac: Integritet, poštenje i nedostatak smisla za zajebanciju.
Lik: Nek' ti bude… vrati me natrag…
Pisac: Jebi se, vrati se sam…


- I, tko te to zajebava? – Pita me Starac na povratku sa male rasprave
- Nitko, sam sam zajeban karakter i tu mi nema pomoći… - i dignem se da odem.
- Hej, čekaj, a po što si došao?
-Zapravo po ništa… došao sam tu srati pola sata samo da bih ispunio obećanje dato nekim Piščevim čitateljima.
- Tko je Pisac?
- Onaj koji nas piše
- Tebe i mene?
- Aha… i ostale...
- I koje je to obećanje?
- Da svima koji čitaju poželim...

- Sretnu Novu Godinu?

31.12.2006. u 15:24 • 21 razmatranjaŠtampaLinkaj!

ponedjeljak, 11.12.2006.

Bez naslova

Lik: E,znam kako ti je…
Pisac: Ma kurac ti moj znaš…
Lik: To smo već sto puta obradili, na raznim mjestima, i ti i mnogi drugi
Pisac: Znaš što sam htio reći
Lik:A i ti znaš što sam ja tebi htio reći…
Pisac: Znam… nemam inspiracije
Lik: A tko je svojedobno postavio teoriju o "puštanju"?
Pisac: Sad me još i zajebavaš?
Lik: Imam zaista promućurnog spisatelja na vratu, lijepo te molim, uzmi si malo koncentrata pa se skoncentriraj
Pisac: Da, s tobom što mi dašćeš za vrat zaista sam koncentrirabilan…
Lik: Jebale te strane riječi, zbog njih izgledam pametniji nego što jesam
Pisac: Pa to ti može biti samo pohvala…
Lik: … da mi autor zna čitati rječnike…
Pisac: … (baca tastaturu na Lika)
Lik: … (Piscu, u nijemoj obrani, vraća stolcem)
Pisac: Ako ti vratim stolicom bit ćeš sav posran
Lik: (blene)
Pisac: (Okreće glavu prema izlogu kroz koji lik blene)… (blene)
Lik: U pičku materinu…
Pisac: … koji komad…
Komad: (zamamno brodi pored izloga, posve svjesna svoje privlačnosti)


E, da baš to sam htio ispričati, hvala što ste me podsjetili, no, priznam, možda i neće biti baš to, ali, svakako, kad se izvadim iz šume zareza, osjećam se k'o u minskom polju, hvala lijepo na pitanju, e, dakle, kad se izvučem iz zareza, što mi, čini se, neće uspjeti tako brzo… o, gle, ima tu i trotočja… stilski poprilično zahtjevno pisanje, priznajem… e, izvučem li se, izvući ću i Spisatelju uši… tko je vidio toliko istovjetnih interpunkcije na jednom mjestu, izvlačim se iz toga k'o puž iz pijeska…
Auh… nek' on piše svoju rečenicu sa svim tim znakovima, oprostite na digresiji, valjda ćemo se susresti na kraju negdje, on u šumi ja na cesti, ali tekst će kako tako i bez njega završiti, zar ne?
Podsjetio sam se kako vam još nisam ispričao prvi susret poštovane gospođe Janje Krpić de Mefisto sa Mauriceom…
Što?!? Niste znali da sam se oženio? Ohoho, pa to je dakle, još jedna tema za još jednu priču.
No, naravno, kronologijom svih nemilih događaja, prvi je od takvih, prije vjenčanja, koje je bilo, priznajem katastrofa svoje vrste, sam susret Mauricea Čavleka sa, tada gospođicom, Janjom Krpić, to be de Mefisto, iako to niti sama tada (kao niti ja s njom) nije znala.
Da se razumijemo, do susreta je došlo posve slučajno, kao što do velikih otkrića i najvećih svjetskih katastrofa dolazi posve slučajno, u svom tom determinističkom kaosu stohastičkog kretanja. Što je ovo bilo, da li determinirani stohastični događaj ili stohastička determinacija događaja, ostavljam onima koji bolje razumiju ove dvije strane riječi, njihovu vrstu, rod, broj… Stani… jel' ja to baljezgam gluposti? Baljezgam… hvala Spisatelju…
Zvonio je telefon.
- Ured Gabriela de Mefista, Maurice Čavlek pri telefonu, kako vam mogu pomoći?
Proteklo je nekoliko sekundi. Maurice je pomno držao slušalicu na uhu. Desnom je rukom uhvatio olovku i panično započeo potragu za komadom papira. Pocrvenio je. Počeo je otvarati i zatvarati usta tako ritmički da sam skoro ustao i pogledao nisu li mu izrasle škrge u međuvremenu. Sjeo je. Ustao je.
- Ali…
Ponovno je sjeo. Na pod. Legao… ustao… prdnuo od muke…
- Ali, ali… sa… ma da… ali… samo… čekajte… ma joj…
Opet je sjeo, sada sam mu utoliko pomogao da sam mu primaknuo stolicu, zahvalno se osmjehnuo, pa namrštio, pa pocrvenio, pa pozelenio, pa istovremeno promijenio dvije boje, u prugicama, što je zbilja divan efekt, to ste morali vidjeti
Opet je malo zijevao… sjećam se da ga je Himba, ribica tropskih mora, polako počela zaljubljeno gledati, tko zna što joj je sve lijepog izgovorio dok je riblje zijevao…
I onda je stao, odlijepio slušalicu sa uha, skoro da se čulo "plop!" i rekao:
- Gabriele, mlada dama treba tebe – da bi se, sveudilj držeći slušalicu u ruci, stropoštao na pod. Odozdo je za koju sekundu doprlo histerično lupanje motke od metle.
- Ušutite već jednom! Prestanite orgijati! Zvati ću policiju! – derao se prigušen slojevima žbuke i boje kreštavi ženski glas.
- Izvolite molim, Gabriel de Mefisto pri telefonu… - rekoh blago u slušalicu, otevši je iz zgrčenih prstiju Mauriceovih, čiji je ponosni vlasnik, sada poprilično ne ponositog izgleda zelenio po podu kolutajući očima… tada mi je sinulo… i prije nego je bujica ponovno započela:
- O, pa to si ti…
- …
- Dobro…
- ….
- Dobro dušo. Ali…
- …
- Ma, dobro, ali… uh… ne, nisam ništa proturječio… da, da draga… da draga… svakako draga… odmah draga… da prestaneš mogao bih se posvetiti… ne, ne draga, nisam rekao da ušutiš… ne, ne draga, ne draga, ne, ne proturječim ti samo koristim negacije… da draga, da dušo… da srce… i ja tebe volim, najviše na svijetu, nikoga ko tebe… ne draga… ne, nisam to mislio… ne draga… nikad nikog… uopće… ma, niti mačke… ne, ne, ne dušo… nisam tako mislio… ne, nisam zoofil… da draga… da draga… svakako draga… volim te dušo… pusa, bebica moja… - e tu sam spustio slušalicu, pa nek' bude što biti ima.
Naravno, nije ona takva, barem ne uvijek, samo 23 sata na dan, i samo onda kad govori, a govori stalno, ali ja ju volim i ne mogu si pomoći, ali isto tako sam završio zeleno-slinav na podu kao i Maurice.
- Reci mi da neće doći…
- … - nisam imao što reći, zvonce na vratima se oglasilo upravo tog trena. – Idi otvori Maurice, ako možeš.
Polako puzeći prema vratima iza kojih je sve jače bubnjalo udaranje šakom popraćeno bjesomučnim zvonjenjem i obaveznim lupanjem drškom metle odozdo Maurice se sve više približavao vratima, zatim se pribrao i drhtavih koljena stao u koliko-toliko uspravan položaj, uhvatio se za kvaku i samo malo pritisnuo prema dolje da bi u sljedećoj sekundi vrata skoro izletjela iz ležišta praćena vihorom crvene kose, zelenih očnih bljesaka, uzbibanih grudiju i dvije prelijepe duge noge u prekratkoj suknjici.
Maurice se od cijele te oluje vrata, glava, nogu, ruku, onako iscrpljen "razgovorom" nezgodno našao na podu, upravo u poziciji da joj pogleda tamo gdje ne bi trebalo.
- GABRIEL! – vrisnula je, i dalje stojeći tako da je Maurice imao najbolji mogući pregled svega…
- Reci srce…
- RECI OVOM IDIOTU…
- Samo tiše, susjedi se bune…
- Reci ovom idiotu – koji i dalje gleda i sve više kuži kud gleda i što vidi – da…
- … ti prestane gledati pod suknju
- Da, upravo tako… otkud mu pravo…
- Otkud tebi pravo da se, osim za po kući, oblačiš tako da svakom muškarcu sa testosteronima u donjim granicama izazoveš nabreknuće na hlačama, ako ih još do tog trena ima na sebi?
- Otkuda tebi pravo da se dereš na mene?
- Otkuda tebi pravo da mi šikaniraš radnike?
- Otkuda tebi pravo da mi govoriš što ću obući?
- Sa istog mjesta odakle mi i pravo da ti govorim što ću ti svući…
Ne zaboravimo, Maurice je i dalje ležao, buljio, a da se pokuša okrenuti, iznenadna peraja na, za peraje poprilično čudnom mjestu, vratila bi ga u leđni položaj k'o žiroskop.
Osjetio sam ono čudno nabiranje kao da ću kihnuti međunožjem… Janjica je uzbuđeno disala tako da je to njeno disanje prelazilo u dahtanje popraćeno uzbibanim lelujanjem dva brijega, dva kupa šlaga sa jagodom, dva… mmmmmmmmama!
- M… maurice? – prodahtah.
- M… molim?
- Idi bulji nekoj drugoj ženi pod suknju.

Ono što se dalje odvijalo, nije za širu javnost.
Siguran sam jedino da je tog dana Maurice vidio svog boga.
I još se liječi od toga.

11.12.2006. u 23:32 • 23 razmatranjaŠtampaLinkaj!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.

Tematske i netematske pripomene

Kontakt: MadDogSh glavom i mailom

Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.




Smajli alley

sretan"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa

thumbup Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...

rolleyesČitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
bangIznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
roflKojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
yesKvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka
(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)



... a dalje su samo pilići i pokoja izgubljena ofca ...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se