Lik: E,znam kako ti je…
Pisac: Ma kurac ti moj znaš…
Lik: To smo već sto puta obradili, na raznim mjestima, i ti i mnogi drugi
Pisac: Znaš što sam htio reći
Lik:A i ti znaš što sam ja tebi htio reći…
Pisac: Znam… nemam inspiracije
Lik: A tko je svojedobno postavio teoriju o "puštanju"?
Pisac: Sad me još i zajebavaš?
Lik: Imam zaista promućurnog spisatelja na vratu, lijepo te molim, uzmi si malo koncentrata pa se skoncentriraj
Pisac: Da, s tobom što mi dašćeš za vrat zaista sam koncentrirabilan…
Lik: Jebale te strane riječi, zbog njih izgledam pametniji nego što jesam
Pisac: Pa to ti može biti samo pohvala…
Lik: … da mi autor zna čitati rječnike…
Pisac: … (baca tastaturu na Lika)
Lik: … (Piscu, u nijemoj obrani, vraća stolcem)
Pisac: Ako ti vratim stolicom bit ćeš sav posran
Lik: (blene)
Pisac: (Okreće glavu prema izlogu kroz koji lik blene)… (blene)
Lik: U pičku materinu…
Pisac: … koji komad…
Komad: (zamamno brodi pored izloga, posve svjesna svoje privlačnosti)
E, da baš to sam htio ispričati, hvala što ste me podsjetili, no, priznam, možda i neće biti baš to, ali, svakako, kad se izvadim iz šume zareza, osjećam se k'o u minskom polju, hvala lijepo na pitanju, e, dakle, kad se izvučem iz zareza, što mi, čini se, neće uspjeti tako brzo… o, gle, ima tu i trotočja… stilski poprilično zahtjevno pisanje, priznajem… e, izvučem li se, izvući ću i Spisatelju uši… tko je vidio toliko istovjetnih interpunkcije na jednom mjestu, izvlačim se iz toga k'o puž iz pijeska…
Auh… nek' on piše svoju rečenicu sa svim tim znakovima, oprostite na digresiji, valjda ćemo se susresti na kraju negdje, on u šumi ja na cesti, ali tekst će kako tako i bez njega završiti, zar ne?
Podsjetio sam se kako vam još nisam ispričao prvi susret poštovane gospođe Janje Krpić de Mefisto sa Mauriceom…
Što?!? Niste znali da sam se oženio? Ohoho, pa to je dakle, još jedna tema za još jednu priču.
No, naravno, kronologijom svih nemilih događaja, prvi je od takvih, prije vjenčanja, koje je bilo, priznajem katastrofa svoje vrste, sam susret Mauricea Čavleka sa, tada gospođicom, Janjom Krpić, to be de Mefisto, iako to niti sama tada (kao niti ja s njom) nije znala.
Da se razumijemo, do susreta je došlo posve slučajno, kao što do velikih otkrića i najvećih svjetskih katastrofa dolazi posve slučajno, u svom tom determinističkom kaosu stohastičkog kretanja. Što je ovo bilo, da li determinirani stohastični događaj ili stohastička determinacija događaja, ostavljam onima koji bolje razumiju ove dvije strane riječi, njihovu vrstu, rod, broj… Stani… jel' ja to baljezgam gluposti? Baljezgam… hvala Spisatelju…
Zvonio je telefon.
- Ured Gabriela de Mefista, Maurice Čavlek pri telefonu, kako vam mogu pomoći?
Proteklo je nekoliko sekundi. Maurice je pomno držao slušalicu na uhu. Desnom je rukom uhvatio olovku i panično započeo potragu za komadom papira. Pocrvenio je. Počeo je otvarati i zatvarati usta tako ritmički da sam skoro ustao i pogledao nisu li mu izrasle škrge u međuvremenu. Sjeo je. Ustao je.
- Ali…
Ponovno je sjeo. Na pod. Legao… ustao… prdnuo od muke…
- Ali, ali… sa… ma da… ali… samo… čekajte… ma joj…
Opet je sjeo, sada sam mu utoliko pomogao da sam mu primaknuo stolicu, zahvalno se osmjehnuo, pa namrštio, pa pocrvenio, pa pozelenio, pa istovremeno promijenio dvije boje, u prugicama, što je zbilja divan efekt, to ste morali vidjeti
Opet je malo zijevao… sjećam se da ga je Himba, ribica tropskih mora, polako počela zaljubljeno gledati, tko zna što joj je sve lijepog izgovorio dok je riblje zijevao…
I onda je stao, odlijepio slušalicu sa uha, skoro da se čulo "plop!" i rekao:
- Gabriele, mlada dama treba tebe – da bi se, sveudilj držeći slušalicu u ruci, stropoštao na pod. Odozdo je za koju sekundu doprlo histerično lupanje motke od metle.
- Ušutite već jednom! Prestanite orgijati! Zvati ću policiju! – derao se prigušen slojevima žbuke i boje kreštavi ženski glas.
- Izvolite molim, Gabriel de Mefisto pri telefonu… - rekoh blago u slušalicu, otevši je iz zgrčenih prstiju Mauriceovih, čiji je ponosni vlasnik, sada poprilično ne ponositog izgleda zelenio po podu kolutajući očima… tada mi je sinulo… i prije nego je bujica ponovno započela:
- O, pa to si ti…
- …
- Dobro…
- ….
- Dobro dušo. Ali…
- …
- Ma, dobro, ali… uh… ne, nisam ništa proturječio… da, da draga… da draga… svakako draga… odmah draga… da prestaneš mogao bih se posvetiti… ne, ne draga, nisam rekao da ušutiš… ne, ne draga, ne draga, ne, ne proturječim ti samo koristim negacije… da draga, da dušo… da srce… i ja tebe volim, najviše na svijetu, nikoga ko tebe… ne draga… ne, nisam to mislio… ne draga… nikad nikog… uopće… ma, niti mačke… ne, ne, ne dušo… nisam tako mislio… ne, nisam zoofil… da draga… da draga… svakako draga… volim te dušo… pusa, bebica moja… - e tu sam spustio slušalicu, pa nek' bude što biti ima.
Naravno, nije ona takva, barem ne uvijek, samo 23 sata na dan, i samo onda kad govori, a govori stalno, ali ja ju volim i ne mogu si pomoći, ali isto tako sam završio zeleno-slinav na podu kao i Maurice.
- Reci mi da neće doći…
- … - nisam imao što reći, zvonce na vratima se oglasilo upravo tog trena. – Idi otvori Maurice, ako možeš.
Polako puzeći prema vratima iza kojih je sve jače bubnjalo udaranje šakom popraćeno bjesomučnim zvonjenjem i obaveznim lupanjem drškom metle odozdo Maurice se sve više približavao vratima, zatim se pribrao i drhtavih koljena stao u koliko-toliko uspravan položaj, uhvatio se za kvaku i samo malo pritisnuo prema dolje da bi u sljedećoj sekundi vrata skoro izletjela iz ležišta praćena vihorom crvene kose, zelenih očnih bljesaka, uzbibanih grudiju i dvije prelijepe duge noge u prekratkoj suknjici.
Maurice se od cijele te oluje vrata, glava, nogu, ruku, onako iscrpljen "razgovorom" nezgodno našao na podu, upravo u poziciji da joj pogleda tamo gdje ne bi trebalo.
- GABRIEL! – vrisnula je, i dalje stojeći tako da je Maurice imao najbolji mogući pregled svega…
- Reci srce…
- RECI OVOM IDIOTU…
- Samo tiše, susjedi se bune…
- Reci ovom idiotu – koji i dalje gleda i sve više kuži kud gleda i što vidi – da…
- … ti prestane gledati pod suknju
- Da, upravo tako… otkud mu pravo…
- Otkud tebi pravo da se, osim za po kući, oblačiš tako da svakom muškarcu sa testosteronima u donjim granicama izazoveš nabreknuće na hlačama, ako ih još do tog trena ima na sebi?
- Otkuda tebi pravo da se dereš na mene?
- Otkuda tebi pravo da mi šikaniraš radnike?
- Otkuda tebi pravo da mi govoriš što ću obući?
- Sa istog mjesta odakle mi i pravo da ti govorim što ću ti svući…
Ne zaboravimo, Maurice je i dalje ležao, buljio, a da se pokuša okrenuti, iznenadna peraja na, za peraje poprilično čudnom mjestu, vratila bi ga u leđni položaj k'o žiroskop.
Osjetio sam ono čudno nabiranje kao da ću kihnuti međunožjem… Janjica je uzbuđeno disala tako da je to njeno disanje prelazilo u dahtanje popraćeno uzbibanim lelujanjem dva brijega, dva kupa šlaga sa jagodom, dva… mmmmmmmmama!
- M… maurice? – prodahtah.
- M… molim?
- Idi bulji nekoj drugoj ženi pod suknju.
Ono što se dalje odvijalo, nije za širu javnost.
Siguran sam jedino da je tog dana Maurice vidio svog boga.
I još se liječi od toga.
Post je objavljen 11.12.2006. u 23:32 sati.