Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Debeli Vrabac već neko vrijeme ne dolazi na balkon. Najprije je gradio kuću. Vidio sam ga s travkama i grančicama u kljunu, sletio bi da predahne i odmah brzao dalje, nekud preko krova. Ženi se čovjek, dječica na putu, razumio sam. Uostalom, tako je svake godine.

Onda se pojavio zerdav Jura. Kad zvijer operira po krovu, ptica nema. Između ptica i zvjeradi nema prijateljstva. Možda su iznimka bili Debeli Vrabac i susjedov Debeli Mačak, ali da vrabac nije bio mudar, a mačak lijen, i tu bi perje frcalo. Tako da je ključna riječ njihovog prijateljstva, suživota i tolerancije bila „debeo“. Nekad smo i mi držali mačke, i tada nije bilo ptica u blizini. Svakako nisu posjećivale balkon. Uostalom, zerdav je bio toliko divlji da je otjerao i Debelog Mačka.

Uskoro nam slijedi odlazak na jug, u susret kapijama Utvrde Ljeta (sad bi Begin prijatelj File sigurno pitao: „ako je utvrda tvrđava, kako se onda drugačije kaže umeka?“). A kada se vratimo vratit će se i Vrabac Debeljko. Pa makar bio i mršav. Znam i što će mi reći. Reći će: „I kod vas ljudi ima selica i stajačica. Vi selice svakog ljeta odete na jug pa se vraćate kad padnu prve kiše. Sjedim tako ovdje na ogradi balkona i svaki put se čudim: kako se svaki put vrate baš u isto gnijezdo?! I još se čudim: gle, kako su vjerni, svake godine se vrati isti par...“