Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Nisam mogao izdržati i, poput pravog amatera, svakih sam sat dva otvarao tavan da vidim – je li nasjeo? Ponekad bih ga čuo, i čim se primirio ja sam dolazio ćiriti. Je li pojeo naše kukavičje jaje?

Naravno da nije. Lukavi, lukavi zerdav!

Već je pao mrak i nije više imalo smisla zavlačiti se na mračni tavan. Uslijedila je još jedna noć „kazahstanskog“ nogometa nad našom glavom, i treća noć kako mi je Voljena otišla u dobrovoljno izgnanstvo na kauč pred televizorom. Tužan i ljut, lupao sam šakom o zid, a s druge strane čulo se samo neko posprdno struganje po nekoj od tavanskih dasaka. Podlo sam procijenjivao pravac: nije li to ipak iz smjera gdje smo ostavili jaje da leži?

Nakon nekoliko sati nemirnog i isprekidanog sna, s prvim svjetlom dana, brzo zavirih. Nema ga! Pojeo je jaje. Samo malo bjeljanka na podu, već osušenog na dasci. Mali vrag se zavukao nekamo, primirio, nestao. Već je sve smrdjelo na pobjedu. Požderao je jaje i droga ga je oborila!

Je vraga. Iste večeri, eto njega. Donio si pola svrake, da ima za kasnije. Naše drogirano jaje samo ga je okrijepilo i razbudilo mu volju za životom.