Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Kada je Franjo Asiški propovijedao pticama njegovi drugovi pomislili su da je, eto, malo poludio. Oni koji su znali da nije lud uzeli su taj spontani čin kao nedvojbeni izraz čistoće srca. Oni bez srca bili su uvjereni kako je njegova propovjed obično glumatanje i poza, ta to je jedino što bi oni i mogli zaključiti! A oni pokvarena srca, koji srce imaju ali im je trulo, gledali su kako će to iskoristiti za sebe i svoje male sebičnosti, samo ako ikako mogu. Kasniji, glupi naraštaji, zaboravili su čitavu priču i, da ih pitate, ne bi znali što o tome misliti, baš kao što nemaju pojma što bi mislili i o svim drugim stvarima.

Slično je bilo i sa Antunom Padovanskim koji je propovijedao ribama jer među ljudima nije bilo nikoga tko bi ga htio slušati. Prije bi se sporazumio s mrtvim fazanima.

Pitao sam debelog vrapca dok se odmarao na ogradi balkona što se u ptičjem svijetu zna o Franji? Pamte li naraštaji njegovu propovjed?

Vrabac je nakrivio glavu dok me gledao.

Naravno, kako bi vrabac podno Zagrebačke Gore znao što se nekoć davno pričalo među pticama dalekog Asizija, pomislio sam.

- Vi ste male ptice, i sam bog zna imate li dušu. – rekao sam bez pravog uvjerenja, jer teško da itko može pjevati, a da nema duše. Osim ljudi.

Debeli vrabac čvaknu se dva put ispod krilca.

Pljesnuh se po čelu:
- Pa jasno! Vi imate perje!