Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Jedne nedjelje na jutarnjoj kavi u kvartu s prijateljem Š. i još nekim ljudima. Prijatelj Š. naš je dežurni autoritet za teologiju, ali i najpraktičniji od svih vjernika koje poznajem. Radi toga je pomalo krut. Ponekad zaguli objašnjavajući paradoks Svetog Trojstva, diskretno je podsmješljiv prema budizmu ili nekakvim novodobnim duhovnim koncepcijama, moli i meditira tiho u intimi svog doma, vrlo ozbiljno štuje dan gospodnji kad se ništa ne radi, a ne bi me uopće začudilo da daje i desetinu crkvi. Gorljivo žudi spas i Kraljevstvo nebesko, boji se vraga i smrti i silno se ufa u milost Spasiteljevu kao jedinu šansu.

Ali, misliti na spas vlastitog dupeta nužno implicira da se iz dupeta i misli. To je, izgleda, zakon svemira.

Toplo i ugodno nedjeljno prijepodne u kvartovskom bircu, a ćaskanje se, igrom slučaja, vrtilo oko nekih budućih poslova. I to ima svojih čari kad je čovjek opušten. Ali u jednom trenutku mojoj voljenoj je malo pozlilo.

- Gladna sam, prijatelju Š., mogu li dobiti komadić tvog peciva? – pitala je i gladnim očima gledala u smotuljak iz pekare koji je on držao na stolu pokraj svoje kave ili čaja.

Malo sam se ljutnuo na to, ali sam šutio. Ide mi na živce žicanje. Naime, ja svoju voljenu poznajem kako se već poznaje nekog s kim živiš dvadeset godina, i znam da je za njezinu „glad“ dovoljan jedan jedini zalogaj koji će riješiti to što joj je „zlo“. Ali ako je ja poznajem, drugi nisu dužni biti niti informirani, mislim, što ih briga. Uostalom, pekara je odmah iza ugla. Ali moja kontemplacija u trenu bi razriješena.

- Ne dam. – hladnokrvno odgovori prijatelj Š. – Nisam doručkovao i to mi je doručak.
I, nakon kratke nelagode, ćaskanje se nastavilo dok je njegovo pecivo mirno slušalo kraj njegove kave ili čaja.

Uskoro, moja voljena se zaputi do pekare spasa. Reći ćete, nije kavalirski što sam je pustio da ide sama, što sâm nisam skoknuo. Vi je ne poznate dvadeset godina. Što god donesem, krivo donesem. Tako da smo naučili živjeti s tim. Zato sam ostao sjediti. A i pekara je stvarno blizu.

Ali kako to već ide, nešto drugo mi je palo na pamet dok smo sjedili. Možda je moja jedina bila malo nepristojna, ali sigurno nije bila zlonamjerna, reagirala je spontano. To sigurno znam. Ali ono što ne znam je odgovor na pitanje: što ako je ona bila nesvjesni instrument kušnje za našeg nesretnog Š.-a? Je li moguće da se netko, tko tako silno želi u Kraljevstvo Spasa, uz sav oprez i nastojanja, na kraju spotakne o jednu običnu kiflu za tri kune iz pekare iza ugla? Kiflu koja čitava mora u njegovo i samo njegovo, a niti jednim zalogajem u nečije tuđe dupe?

Naravno da ne, pomislim! Pa gdje bi se Sudac Svjetova bavio takvim sitnicama? Ne, ne našeg Š.-a! Pa tko se trudi više od njega? Zar bi Nebeske Vojske, u svojim kolosalnim bitkama gubile i trena na takve sitnice? A opet, kazano je: svaka nam je dlaka izbrojana...

Blago pticama, pogotovo debelim vrapcima! Oni nemaju sličnih problema.