Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Padala je kiša. Odaziv na izbore je bio takav kakav je. Samo čekam da neki blesan ustanovi kako mu je vrijeme krivo za loš rezultat.

Nedjelja izbora ima i svojih čari, vjerujem da tome doprinosi posvećenost birača koja kao da napravi svečano ozračje. Barem je tako u mom susjedstvu. Vidim s prozora kako ljudi šetaju u rasutim grupama, obitelj po obitelj, djedica po djedica, bakica po bakica... baš kao na selu, kad se svi sjate prema crkvi i birtiji gdje ih čeka mirno nedjeljno prijepodne.

Tako smo se otputili i nas dvoje. Moja voljena da glasuje, a ja da je kavalirski otpratim u hram mrske mi demokracije. Pitam je za koga će glasati. Ona kaže neku otpisanu, uzaludnu i unaprijed propalu neovisnu listu.
- Pa kud za njih? – pitam.
Ona kaže kako joj se sviđa dotični gospodin, točnije sve ono što je rekao u kampanji.
- Ali ti znaš da ti je glas unaprijed propao?
- O, nije propao. – nasmiješi mi se voljena, - Mislim da je to potpuno krivo razmišljanje. Ne želim birati manje zlo. Svi idu birati manje zlo pa samo doprinose općem zlu. Zapravo, ja uopće ne idem birati, idem dati svoj glas tom čovjeku.

Ovo mi je bacilo sasvim novo svjetlo na koncept demokracije.
- Ali on neće dospjeti u Sabor...
- Znam. Ali je čestit čovjek, trudio se i trudi se, želi svima nešto dobro, ne drži figu u džepu. Želim da vidi da ga je netko čuo. Kad dobije rezultate da je za njega glasovalo 0,000005 posto birača, to će mu biti pozdrav od mene, znak da ga je netko čuo i da ga cijeni. Zato želim na izbore. Uopće me nije briga tko sjedi u Saboru i znam da je potpuna iluzija da ja odlučujem što će se tamo događati. Ne želim im davati alibi za njihove spletke. Moj glas ide mom kandidatu, to je moj osobni čin prema konkretnoj osobi.

Mirnom i sigurnom, samopouzdanom gestom, ubacila je svoj listić u kutiju, baš kao da je poslala razglednicu dragom prijatelju preko pola svijeta. Pogledala me nasmiješenih očiju.
- Gotovo. Idemo?

Jebemu. Izvadim osobnu i predam je mladcu iza kutije.

Anarhist, rojalist i frajer stare garde bez iluzija, ubacim još jednu razglednicu kao pozdrav nepoznatom čovjeku, samo zato jer moja ljubav kaže da je čestit. I da zaslužujue čuti kako nije sam.

Jer, kako kaže Zlatousti, nitko nije sam u svemiru.