Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Kuća nam je odavno prestala biti „kolodvor“. Nešto radi godina, nešto radi mog „objektivnog stanja“ protekle godine, nešto radi pametnijeg posla kojeg imaju svi naši poženjeni i poroditeljeni poznanici, a bome i mi... Da, dolaze ljudi, koliko-toliko uredno, a tu su uvijek i dobrodošli drevni prijatelji, no sve je to u daleko manjoj, razumnijoj mjeri.
Ipak, tek nas je neku večer posjetila prijateljica moje voljene, prijateljica N. O, stalno se one viđaju ili tipkaju, ali moja draga kao da je skriva kao zmija noge. Dobro, žena dosta putuje. Ali na našem kolodvoru uvijek zastanu putnici o kakvima bih romane, nimalo dosadne, mogao napisati. Ne i prijateljica N.
No, eto i nje, nekim spletom okolnosti. A ja baš znatiželjan! O, ljudi! Sve prijateljice moje jedine voljene su, malo je reć, divne žene, posebne. Uostalom, ima li ženâ koje to nisu? Prijateljica N. mlada je i lijepa kao kakva mala vila, a to znači jednako stasom, glasom, licem i okom, što bi onda bilo i – duhom.
Nisam ih htio previše gnjaviti u kuhinjskom čavrljanju, dugo se nisu vidjele, ali ono malo vremena koje sam sjedio s njima - istinska inspiracija.

I kad smo zatvorili vrata za njom, veli mi moja voljena u onom razdraganom raspoloženju koje ostaje za ugodnim gostima:
- Vidiš sad zašto sam se zaljubila u nju?
- O, da.
...
- E, ali ti se ne smiješ!
...
- Tko? Moi?!!

Tsk! Žene!... Uvijek sumnjičave, i kad su vilinskoga roda.