Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Jučer su pale dvije kiše.

Prva me uhvatila rano popodne dok sam se, žureći, vraćao iz grada. Bila je sitna i prštava, i umjesto da me smoči, samo je ostavila bezbroj sitnih kapljica na mojoj košulji. Kao da je netko uključio prskalicu, padala je iz malog grmećeg oblačka iza kojeg je bljeskalo kao u nekom starom fotoateljeu. Nebo uokolo bilo je potpuno plavo. Patuljasta kiša čak je i vijala nošena vjetrom, dok ju je sasvim tiho pratila jednako patuljasta grmljavina.

Kasnije popodne uživao sam u novoj šetnji, sunce me grijalo jako, onim iscjeljiteljskim žarom koji vraća život u kosti. Ulice su bile mokre i imao sam dojam da jednako uživaju, bestidno kako to samo mokre ulice znaju.

Predvečer, bez lirskog sutona na zapadu, jer nebo se potpuno smrklo pod oblacima, pala je i druga. To je bila ona ravnomjerna i metodična kiša koja pada bez puno želje za umjetničkim dojmom i isticanjem. Nije bila ni jaka, ni teška, više mirna i precizna, kao da joj je jedini cilj smočiti sve što se smočiti može, glatko, bez žurbe i preskakanja.

Možda će netko, uz jutarnji razgovor o vremenu, reći:
- Eto, zamisli! Jučer je dva put padala kiša.

Vi ćete se samo nasmiješiti, jer vi znate da nije dva puta padala kiša, već da su to bile dvije kiše.
I svaka je padala samo taj put, i nikad više.