Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Krenimo s činjenicama, a onda, s razglabanjima dokle već stignemo...

Činjenica: nazvao sam ale-aždahake na prijemnom psihijatrijske ambulante i naručio se za kontrolu kod doktora Nadležnog.

Dobro, i?

I ništa. Kako rekoh, ovisno s kojeg kraja u crti vremena posljednjih deset mjeseci gledamo. S ovog kraja, pogotovo nakon, recimo, kornatske tragedije, riječ je o pizdariji. Dakle ništa: svakodnevna rutinska stvar koja se trenutno događa u mom normalnom svakodnevnom životu. Moram na kontrolu pa sam se za kontrolu i naručio.

A kako je s drugog kraja priče, u odnosu na početak?

Pa, velika pobjeda, herojski pothvat! Prvi put sam sam, osobno, personalno, okrenuo broj i bez najmanje teškoće razgovarao sa sestrama i naručio se za pregled! Sve do srpnja to je uredno radila moja žena. Nisam mogao. Ni da zucnem! Bojao sam se tih vragova više nego bilo koje crne rupe u svemiru!. Prošli put sam bio kod njih zajedno s doktorom Nadležnim, no to je bilo lako, lako sam bio hrabar iza njegovih leđa, dok smo rješavali neku administrativnu začkoljicu s uputnicom. Vi ćete mene, vještice, sad je tu moj doktor, kad već nema moje drage da urla na vas...

A sada... Zapravo, jedva čekam kad ću ih vidjeti, te simpatične ženice! Bit će to uskoro. A ne moram ni doktoru Običnom prije toga jer mi je već izdao neku dugoročnu uputnicu.

Eto, s tog kraja priče riječ je o pravoj pobjedi. Veliko je malo, malo je veliko. Kako rekoh, „daljnja razglabanja“...

Zapravo, osjećam se potpuno zdrav. Osim, možda, kakve sitnice, neke svakodnevne bedastoće.

Ali, molim lijepo, tko je danas uopće sasvim normalan?