Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Dobre ste mi volje danas! Kao da blistate. – veli doktor Nadležni dok otključava vrata kantine na putu prema njegovom sobičku. Zijeva. Dežuran je pa se slatko naspavao u ordinaciji. Izgleda da i liječnici imaju svoju sezonu kiselih krastavaca. Valjda su i svi alkosi, narkosi, psihotičari i ini negdje na moru.

Što da mu kažem? Nemam baš nikakvog razloga biti loše volje. Novi poslovi i nove perspektive, preda mnom dugo ljeto bez obaveza, izvukao sam se iz teške psihoze radi koje sam već do koljena potonuo u maničnu depresiju, i još uvijek sam pod idealnom dozom ljekova koji me drže pod šusom taman toliko da se ne uzrujavam oko svakodnevnih tričarija. Tko može poželjeti bolje?

Nadahnut, pomislim kako bih lukavštinom mogao ishoditi da me sasvim skine s lijekova. Mnogi bi sada rekli kako je to jednostavno: prestani ih piti, ionako te doktor ne može prisiliti. Osim toga, kao da on mora znati da si prestao?
Ne, ne, to bi bilo prejednostavno i nekonstruktivno. Po tom sam pitanju, priznajem, štreber. Kad sam jednom ustanovio da stvar funkcionira, odlučan sam tjerati je do kraja. Prestat ću kad doktor kaže da prestanem. Uspijem li ga izmanipulirati da to kaže, molim lijepo, tada je sve regularno. Tada igra ima smisla.

Na žalost, Nadležnom danas nije do igre. Uspjelo mu je postići da se sav zapetljam, prilično neslavno, u svom pokušaju, i još me stjerao u kut potpuno rezistentan na bilo kakvu elokvenciju. Njega sve te glupe i šuplje intelektualizacije, neka lijepo izvolim primiti na znanje, uopće ne zanimaju! Pri tom i dalje zijeva kao som. Postane mi „fest“ neugodno i suspregnem nekako poriv da uhvatim tutanj. Stjeran verbalno u minsko polje, napokon to i priznam.

E sad naš Nadležni živne! Now we are talking!
Zaključim: psihijatre ne zanima pričati ni o čemu osim o osjećajima. Samo započnite rečenicu s „Doktore, osjećam...“ i on namah prekida zijevanje i ćuli uši. Još uvijek nisam dokučio zašto je njima važnije ono što osjećamo nego ono što mislimo. Valjda zato što misliti možemo, pa onda i blebetati, bilo što, a osjećati možemo samo ono što u datom trenutku moramo, neovisno o volji.

- Vidite da vam i dalje trebaju vaše tablete. – nasmješi se kao trgovac autima koji je uvjerio kupca da je skuplji model za njega bolji. I doda, s neba pa u rebra:
- Ne, nisam čitao Gilgameša. I neću! Baš me briga! Ha!

Jebateled. Baš me zanima kako je tome odolio?

Ma hoće, potajno.