Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Onda odjednom ugodno iznenađenje. Pročačkam po blogovima i pronađem post na blogu Rastavljene. Stvarno neočekivano, i taj osjećaj da je pomoglo, makar i nakratko, makar i sasvim malo, nezamjenjiv je!

Kad sam došao doktoru Nadležnom na našu prvu seansu u njegovom bolničkom potkrovlju pitao sam ga odmah s vrata, napola se šaleći, a napola s figom u džepu kako bih prikrio neugodnost:
- Onda, doktore, jeste li čitali moj blog?
Na moje iskreno iznenađenje nacerio se i rekao:
- Da čitao! Printao i podijelio studentima!
Ideeeeš?!
Ne čitav, dakako, nego dio koji mu je bio interesantan, tek jedan post.

Nisam o tome pisao jer se nisam htio hvaliti, štoviše, nisam to ni držao nečim čime se uopće može ili treba hvaliti. Ali me podiglo. Baš kao i reakcija Rastavljene na čitanje ovog bloga. Jer; time mu se umnožava smisao. Osnovnu svrhu istresanja viška i sabiranja ostatka u strogo privatnom smislu već je postigao. Znam i da je mnoge zabavio, baš kao što i mene zabavlja pisati ga. Ali da će baš nekome biti izravno koristan ili čak pomoći ... Tako je ovo neočekivani i vrlo pozitivni iber koji me čini sretnim. Ne, ne pretjerujem, niti od buhe radim slona. Čini me istinski, ljudski sretnim, onako tiho i bez sarkastičnih naslaga od kojih nam je koža neprobojna i teška, kao da nosimo stvarni oklop. Jebi ga, da smo trebali biti kornjače, bili bi kornjače, ne bismo bili ljudi.

Sjetim se prijatelja K. Nisam ga dugo vidio, ali mi je pred očima: mudro se smješka s podignutom obrvom.