Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Ups, nadam se da se nisam uvalio u nevolju. Zapravo, Zlatousti me uvalio.
Nadam se da je doktor Nadležni na dugom, dugom godišnjem i da je zaboravio i na mene i na moj blog. Nije Zlatousti ništa napravio, nego ja, u komentarima, kad mi izletilo da nas ima puno nas u nama, svi lijepo raspoređeni po dužnostima i resorima. To nikad nemojte reći pred psihijatrom. Smijete reći javno, ali jedino kao vic. Ako napišete, uvijek se možete izvlačiti na autorsku slobodu i imaginaciju. Ne znam kamo spadaju komentari, već ću nešto smisliti dok se dr. N. ne pojavi.

Ali dobra je stvar što je to jedino što bi moglo biti problem u posljednje vrijeme. Čudno razdoblje, čudni tjedni... Osim one višednevne krize, sve je mirno i spokojno. Spavam do pola četrnaest – četrnaest, malo surfam, klonim se vrućine, čak se i dosta družim s ljudima, iako uglavnom u kvartovskom bircu. Utamanim knjigu dnevno, ili u dva dana, piskaram blog.

Čudno je to što ne znam na čemu sam. Kao da sam još uvijek na bolovanju, istovremeno na odmoru, a istovremeno nezaposlen. Moram misliti da popijem pilule, odem po recept, u ljekarnu, uskoro ću na kontrolu, ali osim toga nemam briga, ništa me ne boli, odmaram se i slobodan sam si ugađati. To mi dođe smiješno jer se nemam od čega odmarati - posla nemam.

Kako god. Vrijeme je za spavanje. Treba se odmoriti od silnog neumaranja.
Svi mi u nama i vi u vama.