|
Dođem u ponedjeljak prvi dan na posao i odmah se razjasni što je to bilo tako čudno prošlog tjedna.
Kad se svi skupili - svi na kavu. Fino, dobar početak!
A ne, ne, nas dvojica moramo razgovarati, veli šef. Pa da, to sam ja predlagao pa ga nikako nije bilo. Službeno je, veli. Da, ima manire službenika pod uredničkom fasadom, pa se ne čudim.
Sjednemo tako, a on bez okolišanja:
- Čuj, znam da će ti ovo biti malo šokantno ovako prvi dan, ali želim ti dati otkaz.
Gledam ga malo čudno. Što ovaj priča?
On nastavi pomalo verglasto (da nije uvježbavao preko vikenda?):
- Nije te predugo bilo, našao sam za zamjenu drugog čovjeka, on mi više odgovara. I tako nisam bio zadovoljan s tobom, sad želim da odeš. Nisi mi se javljao mjesecima, nisam znao na što mogu računati, a na što ne...
- Pa čovječe, bio sam psihički bolestan! Prilično teško! I još sam, samo sam sad ipak socijalno funkcionalan...
- Mene se ne tiče je li tvoja dijagnoza prava ili nije. Ne mogu ti dati otkaz, ali ne želim te više u redakciji, što se mene tiče ne moraš više dolaziti. Konzultirao sam se u pravnoj službi i rekli su da ti ponudim sporazumni raskid ugovora. Ne preporučam ti tužbu jer više nećeš moći raditi ni u jednoj redakciji. Dogovori se s njima. Znam da ćeš me sad mrziti, ali to je tako, navikao sam na to. Ti si prvi, a bit će još većih rezova u redakciji. – veli on i završi razgovor tako što je odsutno tupo buljio nekud u stranu dok sam mu pokušavao nešto reći, ali, naravno, vidim da je besmisleno...
Potom se još minutu promuvao po redakciji i zdimio, valjda s ostalima na kavu, ne zatvorivši ni vrata za sobom.
Koji klokan!
U minuti je uspio biti uvredljiv (ne tiče ga se je li moja dijagnoza prava), tašt (zna da ću ga mrziti), netaktičan, prijetljiv (ne preporuča tužbu) i podao (sad vidim zašto me izbjegavao danima). Ovo mu je svakako rekord u kondenzaciji izražavanja mana u što manje vremena. Inače ih je bar donekle raspršivao.
Sjedim tako pomalo šokiran. Čuj, da mrziti! Pa to je kao da bi mrzio neki probavni trakt koji umišlja da ih mrze oni koji ne nastoje toliko gutati... Ljude-probavne traktove prepoznat ćete po tome što govore na osobit način: svaka im rečenica počinje sa „ja“, ili bar „meni“, a svaka im se misao vrti oko toga što njima znači ovo ili ono. Nekad su rafinirani, a nekad su obični klokani kao moj sad očito već bivši šef.
(Vi buduće i svakako pametnije generacije: u vremenu u kojem živim ovakav se način ponašanja drži čak i znakom dobrog i snažnog karaktera. Svaka netaktičnost je više nego dobro došla. Individualizam i egocentričnost su istoznačnice. Vama, naravno, to izgleda kao slijepo gurkanje stoke u toru, no ovdje se to gurkanje naziva tržišnom utakmicom, a svatko sebe mora prodavati i reklamirati kao ovna predvodnika ili kravu simentalku i pri tome to naglašavati kao osobni uspjeh. Nemojte se podsmjehivati, vi budući! Nije jednostavno biti jedan od vas ovdje u ovom vremenu i promatrati sve to. Ali, ako se od srca nasmijete, ne mogu vam zamjeriti!)
Izađem iz zgrade i udahnem. Osluškujem, po novoj navadi otkako se liječim, što mi govori utroba. Dobro je, moj probavni trakt radi što mu je posao: probavlja hranu. Lagano umrtvljen šokom, miran sam. Znači, ne moram više raditi u redakciji u kojoj se sve pretvorilo u jeftini marketing, a novinarstvo postalo nešto u najmanju ruku neozbiljno, ako već ne sasvim nepoželjno. Bio sam tamo jedini koji nije došao iz svijeta marketinga raditi magazin. Osim Klokana Jacka, no on je od onih urednika koji je tko zna koliko godina morao naporno krčmiti da bi od lektora postao glavni. Uređuje nešto što bi trebao biti zabavni magazin, ali je, jadan, operiran od smisla za humor (kad shvati svaku desetu ili dvanaestu duhovitost koju je netko rekao, nakon plitkog promišljanja na glas kaže: ovo je bilo duhovito, ali se ne nasmije). Od onih je koji tri dana, s rukom na čelu, dok se oko njih sve dimi od koncentriranosti, pišu tekst o nekakvoj boci pića. Kad netko od kolega takav tekst napravi za sat vremena Klokan Jack popizdi i urla da je to nemoguće. Onda, ako si lukaviji, tri dana igraš tetris i kažeš da radiš na tekstu. A ja, pak, nikad nisam vidio smisla u takvim jeftinim pizdarijama.
Skrenem za ugao zgrade i ne okrenuvši se pa lagana koraka odem na pivo. Zaslužio sam ga, k vragu i lijekovi!
Jedino što mi sad predstoji mučno natezanje s upravom oko tog sporazumnog prekida. Mučno radi toga što je nedostojno čovjeka da se oko svoje materijalne egzistencije i oko svog zdravlja mora cjenkati kao da preprodaje kakvu krntiju na Jakuševcu. Mučno, dakle, jer je gadljivo, a ne zbog straha od neizvjesnosti. Kad si predstavnik Vilenjačkog Kraljevstva u ovoj štali robova nepoznati su ti slični strahovi. Znaš što znaš. A znaš da samo treba čekati, jer dok god te u nenormalnom svijetu drže pod lijekovima kako bi se uklopio, možeš biti siguran da si na pravom putu.
Kad dođe Kraljevstvo i normalan poredak, bit ćeš konačno doma. Ljudi će biti ljudi, beštije beštije, a gamadi biti neće.
|
