Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Kad ste na bolovanju, pogotovo na dugom bolovanju, glavno pitanje više se ne vrti oko vašeg zdravlja nego oko vašeg posla. Tako da vam ni u jednom trenutku ne bi palo na pamet da ste nešto drugo nego kotačić u velikom stroju.

Nakon dobra tri mjeseca osjetim se jak i sposoban, nakon kraćih priprema i dugih vježbi disanja, nazvati na posao. Kako ne bih mucao i petljao pripremim se kao đače kako ću odgovoriti na jednostavno i logično pitanje „kako si“. Plan je također bio da se najavim i da ovaj put sam donesem „doznake“ od doktora.

Spoji me tajnica sa šefom.
- Nema te tri mjeseca, - veli on. Ajde, bogati! Inteligentno je to zaključio. Srećom, to ne kažem. Kažem:
- A čuj, nije mi dobro. Stvarno mi nije dobro.
- Koja ti je dijagnoza?
Kako da mu sad ja kažem koja mi je dijagnoza. Ni meni doktor Nadležni ne želi reći koja mi je dijagnoza „jer moram misliti samo o laganim stvarima“. Tamo su mi razni doktori i komisije i psiholozi koji su me testirali napisali barem pet onih F-ova, a Nadležni se na kraju odlučio za jedan. Ali mi objasnio nije ništa, samo ponavlja „to je biološki“ kao papagaj. Tako i moj šef:
- Koja ti je dijagnoza?
- Nemam pojma, imam ih nekoliko.
Nezadovoljno mrmlja.
- Doći ću u ured, zato sam nazvao, pa ćemo razgovarati, - velim, računajući kako će mu možda biti jasnije ako mu pokažem papire s dijagnozama.
Nezadovoljno mrmlja. Još pita:
- Kad se vraćaš? Nema te već tri mjeseca.
- Nemam pojma, - velim. Koji mu je k...? Pa zna da sam završio na psihijatriji. Nisam slomio nogu pa da znam da mi za tri tjedna skidaju gips.
Nezadovoljno mrmlja:
- Moram znati.
- Doktor mi ništa ne govori, - još se i pravdam, a doktor mi stvarno ništa ne govori, navodno za moje dobro.
Nezadovoljno mrmlja.
- Ajd, bok, vidimo se sutra...
- Ajbok.

Haha, osim što sam poludio još sam i pobudalastio! Kao, netko će se pitati kako sam. Kapitalizam je proždro sve! Čovjek je radna funkcija. Točka. Jadni moj šef! Ima rupu u svom komadu aparata pa i njegov kotačić trokira. Zato mora znati. Ne zna da znanje kojim barata ne postoji. Aparat radi sam od sebe, bez znanja pojedinih zupčanika.

Trebam ponavljati da u tom trenutku ovake misli nisu prolazile kroz moju glavu? Ni blizu. Samo me shrvala neka iscrpljenost od tog dvominutnog razgovora pa sam zaspao kao beba, dva sata, sve do ručka.