Svi znamo da je demokracija laž. Podvalili su nam. Nije idealno, ali najbolje što imamo, cinično je zaključio engleski debeljko, ratnik i gentleman. I svi znamo da je sve to laž, ali smo zaboravili što je to idealno, i naravno, samim tim najbolje. Zašto je demokracija laž? Hoću li se sad obrušiti na parlamentarizam, civilno društvo itditd. Ne i ne! Meni je svejedno u kakvom društvu živim, politički, ja sam kršćanin, što znači da za državu u kojoj bih volio živjeti na ovom i ovakvom svijetu nema mjesta.
Želim samo podsjetiti na ono što svi znamo: pod maskom demokracije vlada merkantilistička oligarhija, a mi smo konzumerističko roblje. To će vam reći svatko, od anonimnog antiglobalističkog aktiviste koji vjeruje u socijalizam do rimskog biskupa Ratzingera koji vjeruje da nije nikakva hula ako ga se zove ocem s velikim O, i to još svetim. Mislim li dakle, poput rimskog pape i antiglobaliste kako po tom pitanju treba nešto pod hitno učiniti? Naravno da ne. Svako činjenje je krivo činjenje, kaže nam iskustvo.
Slijedi standardno pitanje. Koja je alternativa demokraciji, ako do sad ništa nije uspjelo? Alternativu također svi zapravo znamo, ali smo je zaboravili. Ona izbija u svojim nakaradnim oblicima i najbolje je možete osjetiti kad puku, ili plebsu, zatreperi srce pred malim kočopernim diktatorima za koje je spremna ne samo iznova i iznova zaokružiti glasački listić, već se i tući po krčmama, a bome i poći u rat. Ljudi po kuhinjama i birtijama sline o „čvrstim rukama“ i „čeličnim metlama“ i ostalim bljezgarijama kad žele izraziti svoje istinsko mišljenje o politici.
Ako ste donekle tankoćutniji, ako ste još i dobili pristup kakvom takvom obrazovanju, pa makar i suvremenom materjalističkom, kljastom i razvodnjenom poput šećerne vodice, tada će vam u neke duboko zapretene i zaboravljene žice nježno zatitrati literatura poput Tolkienove, gdje se vilenjačka kraljevstva rasprostiru poput dragulja fantastičnim svjetovima, i vi ćete biti sretni što se možete uključiti, barem dok čitate, u bogati svijet jednog maštovitog čovjeka.
Sad vam je već jasno kamo ciljam. Ali ne odmahujte rukom unaprijed, učinite još taj mali napor s ovim tekstom. Dakle, idealni je oblik vladavine – monarhija. Ipak ste odmahnuli rukom. Ne čudim vam se, naslage formalnog obrazovanja i misaonih napora još od studentskih dana neprobojne su za ovakvu ludost. Ali sjetite se, ja si ludost mogu priuštiti. Zato vas pozivam da za trenutak ostavite što znate, i pustite mašti da radi za vas. Ne ću vas gnjaviti mitologijom, iako sam od onih koji tvrde da su mitovi istiniti jednako kao i bilo koji racionalni oblik svijesti. Tražim da u mašti zamislite nešto osobno, da pođete od sebe i svojih iskustava i uspomena. Pa evo...
Dozovite u sjećanje najbolju osobu koju ste ikad poznavali. Čak ne mora biti netko kog ste poznavali osobno. Nekog pretka iz obiteljskih priča, neku baku koja vas je čuvala kad ste bili mali, nekog susjeda za kog su svi govorili kako je plemenit, svoju mamu, tatu, bilo koga... Jeste li zamislili? Samo polako. Može biti i lik iz literature, junak filma, samo je važno da VI mislite kako je to bila najbolja osoba. Bi li to bila osoba za koju biste voljeli da vlada vašom državom? Sad se smijuljite, vidim vas: vaša bakica s pletivom u banskim dvorima... Ali čekajte, još nismo gotovi. Kako su ljudi iz naših života previše određeni svojim situacijama, zamislite neku osobu koja bi im bila slična, dapače poboljšana verzija. Nije vam valjda zakržljala maštovitost? To ne bi trebalo biti tako teško kad jednom imate model. Na koncu, uvijek se možete vaditi Aragornom, ali namjerno to ne spominjem, jer niste svi fanovi...
Kad sam vas namjerno natjerao na sentiment drage osobe, htio sam da ne mislite na politiku gdje su svi pokvareni i zapravo, budimo realni, zli. Htio sam da pomislite na nekog za kog vam ne bi bilo žao, ili vas bilo strah, ili biste bili ljubomorni što vlada. Mora biti netko za kog bi nam bilo drago da je baš on vladar, jer nas poznaje, i voli i želi nam sreću i dobro i zdravlje i obilje. (Opet smo opasno blizu očinske figure diktatora koji fascinira priproste ljude). Ali vi niste priprosti, niste ni glupi. Igrate sa mnom jednu igru mašte jer ne možete spavati.
Do sad smo tako pretpostavili da je svijet uređen tako da je vladar netko kog poznajete i koga smatrate najboljom osobom, i tako zaista mislite jer tu osobu zaista poznajete, a ne radi političkog marketinga (u našoj maštariji takvo što ne postoji jer je nedostojno ljudskog dostojanstva). Ali ta osoba nije stvarna osoba iz vašeg života nego netko tko je upravo poput te osobe. I ne samo to. Dogradili ste ga s još nekoliko dobrih osobina. Ali ni to nije sve. Ta osoba ima i dobre osobine kojih se niste mogli sjetiti. Osim toga, ona je od najranijeg djetinjstva odgajana od vrlo, vrlo mudrih i dubokoumnih ljudi za samo jednu zadaću: da vodi državu u kojoj vi živite. Ona je zapravo i svećenik. Ne nekog dalekog ili mrtvog boga čijom slikom vas lupaju po glavi i ispiru mozak. Ona je nešto što bismo opisali svećenikom budući da nam je u današnjem svijetu ponestalo odgovarajućih izraza. On je provodnik duha, ali nije čarobnjak ili opsjenar već netko tko može stvoriti atmosferu dobrog duha, otprilike kakvu osjetite na nekom jako dobrom koncertu. Budući da ga poznajete upravo kao ovako opisanog, vi njega, ili nju, bez nelagode možete voljeti, a znate da i on(a) voli vas, ne s visoka, poput povijesnih vladara, već iskreno, kako mu duh nalaže.
I dobili smo našeg kralja! Ili kraljicu. I znamo da je to jedini istinit oblik vladavine. Najednom je narod kojem pripadamo srdačan, zemlja je blagoslovljena obiljem. Činovnici i upravitelji provincija služe svom vladaru s radošću, jer znaju njegovu čestitost. Vladar služi svima, a da nigdje nema ni sluganstva ni manjka dostojanstva. On brine za sve kao vaša baka s pletivom za vas, i voli sve, baš kao baka s pletivom svoje unuke.
I mi znamo da je tako jedino pravo i istinito, znamo da se negdje neki dio nas sjeća tog osjećaja, mi smo nakratko uspostavili čitav jedan poredak u svojoj mašti, pa ipak, ne vjerujemo sebi, ne vjerujemo u čvrstoću vlastite imaginacije, kao po zapovjedi vraćamo se racionalnosti koju su nam bičem utjerali u kosti poput straha. Izabrali smo vjerovati u laž i lažljivcima poklanjamo svoje povjerenje znajući da su lažljivci.
Smijat ćete se mojoj ludosti. Vi znate da su nekad ljudi uistinu živjeli u kraljevstvima poput našeg kasnonoćašnjeg, ali odbijate se toga prisjetiti.
Demokracija nije idealno uređenje, ali je najbolje koje imamo. To nije zato što drugo nismo u stanju izmisliti. To nije čak ni zato što takva nekoć nisu postojala.
To je zato što smo pokvareni naraštaj. I tako već dva milenija, i više.
Bogovi, smilujte se!
