Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Znao sam da će se prije ili kasnije dogoditi. Pao sam im u ruke. Njima? Kome "njima"? Pa psihijatrima, doktorima, komu drugom.
Hmmm, odmah na početku zvuči paranoidno. I odmah sam izrekao laž. Nisam nikome pao u ruke, sam sam došao. I ništa nisam znao unaprijed. Da, ponekad kažem samom sebi: "znao sam da će se ovo dogoditi", ali ako bih htio biti sasvim iskren, tada bih rekao: "bojao sam se"... Svi se mi pomalo bojimo da ćemo skrenuti, svatko na to pomisli u nekom trenutku u životu, pa sam tako i ja. A jednog tmurnog jesenskog jutra to se dogodilo.
Našao sam se pred vratima hitne psihijatrijske klinike...
Teško je naći pravu točku za početak priče, ali na to se mogu vratiti i kasnije. Tog jutra našao sam se pred vratima i u izmaglici i drhtavici uskomešanog uma ipak sam znao da više ništa neće biti isto kad jednom uđem.
Danas se pitam nije li tako sa svim vratima ovog svijeta? Tu je još i problem portira, svaka vrata imaju svog čuvara, no to je također prerano spominjati.
Vrata su dobra točka za početak priče jer sam upravo sada u potrazi za vratima.
Ali ovaj put želim van.