srijeda, 29.07.2009.
Odlazak zvijezde. teatralni The END.
Sreću sada vidim par metara dalje.
Približava mi se kornijevim korakom, ali sigurno.
Nekako se veselim njoj kao nečem inovativnom.
Nečem dalekom i inspirativnom.
Volim kad te mogu ubiti samo jednim pogledom, a da to ne ubije mene.
Doduše, ne gledam te često.
Ali dovoljno da za mene već budeš mrtav.
I ono zadnje obećanje koje sam dobila visi u zraku i stvara napetost niti.
A dovoljan je jedan korak da krilima zgazim sve što si ikada u mene usadio.
A bilo je tu svega, od ljubavi, do patnje i mržnje,
samodestrukcije i tuge, ogorčenja i sreće,
smijeha i suza, otvorenosti i perverzije,
naglašene seksualnosti i asekusalnosti (po nekim pitanjima).
I još mnogo toga, bejb.
I kada bih sve to mogla ugaziti tabanima u zemlju,
bila bih nezadovoljna.
Jer badava skrivam sve ono što je oko mene,
kad ono što je u meni ne može biti sakriveno.
Stoga dižem sidro.
Odlazim na strano mjesto i predstavljam se sa Ja sam, drago mi je, a Vi ste?
I govorim Molim, Hvala;Izvoliš, Oprosti.
I nisu mi sva vrata otvorena.
Ali trudim se, krećem dalje, mislim na sebe.
I žao mi je zbog njih, što gube mene, svakim korakom.
Bježim od svega kao Brzi Gonzales.
Iako, dio mene ostavljam svima njima.
I oni to znaju.
Zato možda i ne moraju znati da kad odem da će biti lakše i bolje,
da će grlo biti napola prerezano u suzama, ali osmijeh vlada poljem.
I oglasit će se pokoji jecaj i pokoji vrisak čut će se iz daljine.
I sve to bit će oni Stranci koje sam voljela više od ikog.
Oni su me spasili, jer su znali reći da vrijedim, i
ponajviše priznavali su moje postojanje.
Pozdravljam Vas i Njih i Tebe, čokolado koja se pretvaraš u prah.
Posipat ću te po svojoj torti nemira, i dat ću im da jedu.
Jer ja ne jedem ono što sam već probala i ono što mi se svidjelo.
I Hvala za sreću i ljubav, ali ne i za mržnju koju osjećam.
Jednom ćeš možda ti biti Taj koji će jecati u tugi, kao što sam ja jecala godinama.
I opet ću ja biti na tronu pobjede, a ti daleko dolje.
No, opet, kolo sreće se okreće.
Eto, u ovoj slatkoj oporuci ostavljam ti svoj srcokret.
Neka te pokrene kako zna i umije.
A bogme zna puno i umije puno.
Znaš, pozdravljam te srcem i grlim razumom.
Zbog spleta okolnosti.
Ali ne boj se jer sutra je kraj.
I odlazim zauvijek.
Hvala Vam, stranci moji što me volite,
Hvala Vam, bludnici moji što ste me naučili svemu što znam,
Hvala Vam, dobri moji što ste me grlili osmijehom,
Hvala Vam ljubazni moji što se me naučili prihvaćanju,
I na kraju Hvala Ti, dragi moj što me puštaš kako sam te i tražila.
Iako sam ja tebe već odavno pustila iz srca.
A ključ, ključ je bačen u ocean nemira.
I, što kažeš na to?
Ponekad se čovjek uništi tugom, jer tuga ne uništi njega do kraja.
I zato uzimam ono za kraj što najjače grize, jer srce od čelika teško je izgristi do temelja.
No, to je opet jedina stvar u kojoj si Ti uspio.
I nakon ovog nećeš vjerovati da sam sretna,
ali kad vidiš noću zvijezdu koja najjače sja, znat ćeš da se to moj
vječni sanjarski osmijeh zrcali u ogledalu neba i prozirnom egoizmu tvoje precijenjene duše.
Vaša.*
- 20:50 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.07.2009.
Daj mi sve jer ono što imam je ono što je tvoje.
Sjela sam u vrtuljak nemira i nade i zaplovila.
Ma tako sam žarko htjela biti sadašnjost,
ali trenutačno se gubim u laži koje sam toliko dugo bez grižnje savjesti
nastojala probaviti bez suza.
Ali zar je tako prokleto to u mom životu da uvijek nastavim dalje.
Čak i kada se gušim i kada mi srce prestaje kucati na sekundu
i stegne me u grlu kao da ću svaki čas odapeti.
Ja svejedno idem dalje i opet gutam i gutam.
Jednom ću puknuti,znaš?
I neće me biti više.
Samo ćeš se okrenuti i vidjeti koliko je teško bez mene.
Znate, nekad mi dođe i ode.
Sada ću se ogrliti svilenim sagom
i krenuti daleko u nova prostranstva i nitko neće znati.
Samo ja.
I posvetit ću se sebi i svom srcu.
Jer boli me pažnja.
Ljubav je moja Ahilova peta.
Sreća me ne pozdravlja više.
A tuga je previše dobronamjerna.
Trenutačno preferiram gorčinu i uzimam svoje cipelice
i odlazim.
Legnut ću na travu i dopustiti zemlji da me proguta.
Izgubit ću se.
Jer ljudi katkad nestanu, znaš?
I ne vrate se.
Ma daj, kad ja odem,želim veliko slavlje.
Želim početak nove ere i nastavak sadašnje.
Želim da baloni odlete u nebo i da vatra bude ugašena vjetrom
kao znak moje prolaznosti.
Jer život jest prolazan, a sjena koju ostavlja u nečijoj duši vječna.
Ne misli da se samouništavam, ja samo činim ono što je odavno trebalo biti učinjeno.
Gasim najjače svjetlo.
Svoje srce.
I još uvijek ti kličem zbogom, i vama bludnicima, i tebi gadu,
i njima posebnima, i svima vama koji ste se pravili dobri.
Jer dobrota je jedno, a ljubaznost drugo.
Znam ja biti ljubazna, znam biti i dobra.
Najčešće sam ljubazna.
Ne shvati me krivo, čokolada i kakao nisu isto.
A katkad se mogu i pomiješati.
I onda ostanu takvi.
Ostavljam ti svoj nemir, svoje suze i svoju tugu.
Uzimam ti sreću i grlim je svim svojim srcem.
Jer katkad čovjek može voljeti ono što nema,
uništiti ono što želi
i poželjeti ono što treba.
A takvi slučajevi su doista rijetki.
Zato nam oni daju smisao.
Kad ti kažem da ne čekaš, onda nemoj
jer se ne isplati i jer na kraju ne dođem.
Da znaš da sam promijenila sve zbog sebe.
I sretna sam zbog sebe.
Kosa mi se crveni na suncu, baš kao i srce.
Ali, ovaj puta ne od krvi, već od puke zadovoljštine.
Pobijedila sam te.
Pobijedila sam te osjećaje.
Što kažeš na to, bejb.?
Vaša*
- 19:38 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.07.2009.
Htjela sam biti ptica, a pretvorili su me u mrava. Pokošeni bludnici, naravno.
Nalazila sam vas u mirisima jutra,
u poljanama dugim dok sam teških nogu koračala kroz sklupčanu travu.
Nisam se osjećala pogaženo, niti pregaženo niti prigaženo.
Osjećala sam se gaženo.
Nisu me gazili oni koji su se usudili, niti oni koji su me mrzili, već
oni koji su me htjeli, žarko htjeli za sebe.
A ja sam bila samo leptir koji je htio povremeno imati dom i mjesto.
Znate, mijenjala bih ja sve romane, sve knjige i sve pjesme koje si mi ikada napisao,
za ono malo pogleda u tami.
Jer znaš da neke stvari vrijede više od nas samih.
Nije to bio nov početak, niti kraj.
To je bilo samo novo poglavlje, u kojem sam ja tumačila glavnog lika,
a ti sporednu budalu.
Pisala bih ti kratke bilješke i neobjašnjiva pisma kojima bih ti dala do znanja da
nije bilo nade za ništa osim ljubavi.
A ponekad ona nije dovoljna.
I sada, kad ponosno hodam ovom zemljom,
puna nade i želje za naprijed, krešu mi krila.
Gaze mi snove.
A moji snovi su odavno ostalo zarobljeni u onim fusnotama, u onim
osmijesima kojima bih ti poručila da sam dobro i u onom starom srcu punom stakla.
A voljela sam to staklo, prilagodila sam se.
Jer prilagodba je osnovna osobina čovjeka.
Uspjela sam održati simbiozu i uspjela sam nakratko udahnuti zrak bez teških olovnih snova
koja sam snivala svakim pogledom.
Bilo je trenutaka u tami, ali i u svjetlu.
Bilo je sreće i tuge i plača i smijeha.
I sve je postalo onako slatko i mirno i voljela sam, jako sam voljela tvoje društvo.
Voljela sam kad mi je srce lupalo 100 na sat a ja bih još ostala živa.
To je bila slatkoća grešnog, prošlog doba.
Sad ti pišem pismo da ti kažem kako bih voljela da mi oslobodiš srce okova.
Pusti me konačno da krenem.
Da poletim kao anđeo u zvijezde i paralelno s pticama osvojim jug.
Pusti me, ti koji si mi davao krila, a oni mi ih krešu.
Uvijek si bio ti i bili su oni i nikad se ne biste miješali.
Jer nisam htjela, nisam htjela da se miješate.
Na kraju, zašto i biste?
Ti si bio boem na kraju priče,a oni vještice s početka.
I uvijek bi bilo isto.
Uvijek bi bilo padanje snova i rušenje sreće.
Ali ja, kao biće koje se regenerira svake božje sekunde,
ja čuvam svoju sreću, svoj osmijeh i svoje dostojanstvo.
I to je ono što Ja mogu , a ti ne.
Zato smo tako različiti.
A opet tako slični dok se noćima gledamo preko zvijezda.
Ako ništa drugo, otkrio si mi život, a ja tebi ljubav.
Naučila sam živjeti paralelizam i pomoći vama.
Bilo je teških trenutaka, kada bi mi potkresali svaki dio krila u meni.
Ali ja, ja ona daleka slika na kraju knjige, pripadam tamo.
I, daj, molim te, meni za ljubav ostani negdje u sredini,
zato da te lako nađem,
lako zaboravim i lako istrgnem.
Budi moja zlatna sredina i ne zaboravi me i ove noći
gledati kako spavam preko zlatnih zvijezda padalica.
Obećajem, ostat će to naša mala tajna.
Dopuštam si sreću i pišem ti pismo da me oslobodiš davnih okova još davno
ostavljene ljubavi.
Ma znaš, da ti pišem pismo jer volim kad čitaš a ti voliš kad ja pišem.
Na tome će i ostati.
Uskličem ti zbogom.
zauvijek.
bez velikog slova.
Vaša*
- 15:04 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 11.07.2009.
Bilo je svega, ali nikad onoga što smo htjeli i željeli, svim našim dječjim srcem.
Bilo bi lijepo nakratko iskočiti iz svoje kože i gledati kako svijet ide bez tebe.
Kako se kreće i kako svakom minutom gubi trenutak zarobljen u nekoj dalekoj prošlosti.
Da, to je ono što bih voljela.
Također voljela bih nestati negdje daleko pod svjetlima obasjanog grada,
jer znate dobro je biti stranac u gradu, uvijek se iznova prilagodiš,
prihvaćen si, jer si nov, a time i zanimljiv.
Volim tvoj miris, kad prođeš pa i cvijeće miriši po tebi.
Nekad sam voljela cvijeće, ali nekad neka ostane nekad.
Sve se promijenilo, čak i miris maka više nije isti.
Pitam se jesam li ja kriva ili ti.
Jer znaš, znaš dobro da se ja regeneriram.
I to svakim danom iznova.
Svake sekunde ponovno i tako uspijevam.
Promjena je dobra.
Čitam Nerudu. I cijenim ga.
Jer je Divan.
I nadahnjujuć.
I sve ću tebi za inat.
Čak ću i odrezati kosu da me ne prepoznaju više dok ulicom šećem u suzama.
I neće Oni znati tko sam, niti tko me noću poljupcima grije po usnama.
One nikad nisu znale tko sam, a žarko su to mislile.
Htjele su mi pomoći, ali ja nisam htjela.
Jer ne volim pomoć drugih, put onda nije tako grešno sladak.
I još uvijek je tebi za inat kad kažem da ću te uništiti.
Jer znaš da hoću.
Osakatit ću te za jedan dio tvoga srca i to će izbrisati uspomenu na tebe.
I sve one dolaske, i sve one odlaske u suzama i sve one misli koje su me noćima gušile
i svaku pjesmu nad kojom sam plakala, svaku regeneraciju koju sam doživjela,
svaku misao koju sam ti slala u nadi da će do tebe uopće dospjeti.
Ne.
Ja nisam puna mržnje, niti tuge, niti gorčine.
Ti osjećaji su odavno postali previše dobrodošli da bih ih osjećala.
Sada osjećam samo duboko gađenje.
Prema svemu što je bilo,
I smijem vam se u lice, onako veličanstveno, gracizono,
pokazujem vam osmijeh veselja, sreće i radosti.
A ni nijedna od te tri stvari me nije već dugo obnovila.
Ali ja vam se smijem, da znate da sam tu, da nisam gotova i onako
sve ću tebi za inat.
A i vama, vi ste One koje su bile tu samo kad sam Ja, onako humorom osviještena
držala vam ruke dok ste noćima plakale.
I svejedno, kao dobar čovjek, kao osoba sa srcem.
Reći ću vam da ste isplakale zvijezde, a tebi kao njemu ću reći
da te vrijeme pokosilo i naravno da sam ja kriva.
Jer znate, Ja i jesam kriva.
Kriva sam što vas imam, a znate, vjerojatno ne,
da vi, vi pokošeni bludnici.
Nemate mene.
I točka mi se smiješi nakon ove patetike, kako ne biste vi.
Ovo je sreća za koju rijetko tko zna. Moja je.
Da.
Vaša.*
- 22:27 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.07.2009.
ma daj makni se konačno. stranče.
Sjećam te se i svih tvojih šala i riječi koje polako blijede.
Htjela bih si dozvoliti sreću.
Zagrliti je i snažno je zadržati.
Osjećam da moje istine nigdje nema na vidiku.
A bio si tako sladak dok bih te svojim osmijehom milovala u dugim noćima.
Voljela sam tvoja iznenađenja,
bili su to rijetki trenuci u kojima bih zahvaljivala Svevišnjem što te imam.
Sjećam se onog osjećaja u želudcu i srcu, kad se sve izokrene dvaput a ja ostanem
čvrsto na zemlji.
Nekad mi to fali.
I glupi su što me za tebe pitaju jer očito se stare rane nikad ne zatvaraju.
No, klin se klinom izbija,
a sreća je često samo iluzija.
No, sad znam da sam s tobom uistinu bila sretna.
Nije mi bitno gdje si, što si niti s kim si.
Drago mi je što si bio tu kad je trebalo, a i usudila bih se reći kad nije.
Mogla bih vam reći u lice što se događa sa mnom, gospodine,
ali znate kad život leti a vi ostajete za njim, osjećate se nedefinirano.
Upravo se tako osjećam.
Pripadam, ali ne pripadam.
Tada je bilo lijepo.
I sada mi ne fali uopće, nikako, ni na koji mogući zemljani način.
Ali kad bih ušla u snove, bila bi to druga priča.
Bio si moja karta u snove i sad kad te nema više,
moram sama odlaziti na mjesta za koja su potrebno dvoje.
Daj, pogledaj me još jednom.
Neka svi prisutni znaju da sam bila tvoja.
A život ide dalje, a ja se dakako
šlepam od roka do roka.
Sad si mi samo stranac.
Vaša. *
- 09:42 -
Komentari (21) - Isprintaj - #