Nalazila sam vas u mirisima jutra,
u poljanama dugim dok sam teških nogu koračala kroz sklupčanu travu.
Nisam se osjećala pogaženo, niti pregaženo niti prigaženo.
Osjećala sam se gaženo.
Nisu me gazili oni koji su se usudili, niti oni koji su me mrzili, već
oni koji su me htjeli, žarko htjeli za sebe.
A ja sam bila samo leptir koji je htio povremeno imati dom i mjesto.
Znate, mijenjala bih ja sve romane, sve knjige i sve pjesme koje si mi ikada napisao,
za ono malo pogleda u tami.
Jer znaš da neke stvari vrijede više od nas samih.
Nije to bio nov početak, niti kraj.
To je bilo samo novo poglavlje, u kojem sam ja tumačila glavnog lika,
a ti sporednu budalu.
Pisala bih ti kratke bilješke i neobjašnjiva pisma kojima bih ti dala do znanja da
nije bilo nade za ništa osim ljubavi.
A ponekad ona nije dovoljna.
I sada, kad ponosno hodam ovom zemljom,
puna nade i želje za naprijed, krešu mi krila.
Gaze mi snove.
A moji snovi su odavno ostalo zarobljeni u onim fusnotama, u onim
osmijesima kojima bih ti poručila da sam dobro i u onom starom srcu punom stakla.
A voljela sam to staklo, prilagodila sam se.
Jer prilagodba je osnovna osobina čovjeka.
Uspjela sam održati simbiozu i uspjela sam nakratko udahnuti zrak bez teških olovnih snova
koja sam snivala svakim pogledom.
Bilo je trenutaka u tami, ali i u svjetlu.
Bilo je sreće i tuge i plača i smijeha.
I sve je postalo onako slatko i mirno i voljela sam, jako sam voljela tvoje društvo.
Voljela sam kad mi je srce lupalo 100 na sat a ja bih još ostala živa.
To je bila slatkoća grešnog, prošlog doba.
Sad ti pišem pismo da ti kažem kako bih voljela da mi oslobodiš srce okova.
Pusti me konačno da krenem.
Da poletim kao anđeo u zvijezde i paralelno s pticama osvojim jug.
Pusti me, ti koji si mi davao krila, a oni mi ih krešu.
Uvijek si bio ti i bili su oni i nikad se ne biste miješali.
Jer nisam htjela, nisam htjela da se miješate.
Na kraju, zašto i biste?
Ti si bio boem na kraju priče,a oni vještice s početka.
I uvijek bi bilo isto.
Uvijek bi bilo padanje snova i rušenje sreće.
Ali ja, kao biće koje se regenerira svake božje sekunde,
ja čuvam svoju sreću, svoj osmijeh i svoje dostojanstvo.
I to je ono što Ja mogu , a ti ne.
Zato smo tako različiti.
A opet tako slični dok se noćima gledamo preko zvijezda.
Ako ništa drugo, otkrio si mi život, a ja tebi ljubav.
Naučila sam živjeti paralelizam i pomoći vama.
Bilo je teških trenutaka, kada bi mi potkresali svaki dio krila u meni.
Ali ja, ja ona daleka slika na kraju knjige, pripadam tamo.
I, daj, molim te, meni za ljubav ostani negdje u sredini,
zato da te lako nađem,
lako zaboravim i lako istrgnem.
Budi moja zlatna sredina i ne zaboravi me i ove noći
gledati kako spavam preko zlatnih zvijezda padalica.
Obećajem, ostat će to naša mala tajna.
Dopuštam si sreću i pišem ti pismo da me oslobodiš davnih okova još davno
ostavljene ljubavi.
Ma znaš, da ti pišem pismo jer volim kad čitaš a ti voliš kad ja pišem.
Na tome će i ostati.
Uskličem ti zbogom.
zauvijek.
bez velikog slova.
Vaša*
Post je objavljen 16.07.2009. u 15:04 sati.