Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

srijeda, 29.07.2009.

Odlazak zvijezde. teatralni The END.

Sreću sada vidim par metara dalje.
Približava mi se kornijevim korakom, ali sigurno.
Nekako se veselim njoj kao nečem inovativnom.
Nečem dalekom i inspirativnom.
Volim kad te mogu ubiti samo jednim pogledom, a da to ne ubije mene.
Doduše, ne gledam te često.
Ali dovoljno da za mene već budeš mrtav.
I ono zadnje obećanje koje sam dobila visi u zraku i stvara napetost niti.
A dovoljan je jedan korak da krilima zgazim sve što si ikada u mene usadio.
A bilo je tu svega, od ljubavi, do patnje i mržnje,
samodestrukcije i tuge, ogorčenja i sreće,
smijeha i suza, otvorenosti i perverzije,
naglašene seksualnosti i asekusalnosti (po nekim pitanjima).
I još mnogo toga, bejb.
I kada bih sve to mogla ugaziti tabanima u zemlju,
bila bih nezadovoljna.
Jer badava skrivam sve ono što je oko mene,
kad ono što je u meni ne može biti sakriveno.
Stoga dižem sidro.
Odlazim na strano mjesto i predstavljam se sa Ja sam, drago mi je, a Vi ste?
I govorim Molim, Hvala;Izvoliš, Oprosti.
I nisu mi sva vrata otvorena.
Ali trudim se, krećem dalje, mislim na sebe.
I žao mi je zbog njih, što gube mene, svakim korakom.
Bježim od svega kao Brzi Gonzales.
Iako, dio mene ostavljam svima njima.
I oni to znaju.
Zato možda i ne moraju znati da kad odem da će biti lakše i bolje,
da će grlo biti napola prerezano u suzama, ali osmijeh vlada poljem.
I oglasit će se pokoji jecaj i pokoji vrisak čut će se iz daljine.
I sve to bit će oni Stranci koje sam voljela više od ikog.
Oni su me spasili, jer su znali reći da vrijedim, i
ponajviše priznavali su moje postojanje.
Pozdravljam Vas i Njih i Tebe, čokolado koja se pretvaraš u prah.
Posipat ću te po svojoj torti nemira, i dat ću im da jedu.
Jer ja ne jedem ono što sam već probala i ono što mi se svidjelo.
I Hvala za sreću i ljubav, ali ne i za mržnju koju osjećam.
Jednom ćeš možda ti biti Taj koji će jecati u tugi, kao što sam ja jecala godinama.
I opet ću ja biti na tronu pobjede, a ti daleko dolje.
No, opet, kolo sreće se okreće.
Eto, u ovoj slatkoj oporuci ostavljam ti svoj srcokret.
Neka te pokrene kako zna i umije.
A bogme zna puno i umije puno.
Znaš, pozdravljam te srcem i grlim razumom.
Zbog spleta okolnosti.
Ali ne boj se jer sutra je kraj.
I odlazim zauvijek.
Hvala Vam, stranci moji što me volite,
Hvala Vam, bludnici moji što ste me naučili svemu što znam,
Hvala Vam, dobri moji što ste me grlili osmijehom,
Hvala Vam ljubazni moji što se me naučili prihvaćanju,
I na kraju Hvala Ti, dragi moj što me puštaš kako sam te i tražila.
Iako sam ja tebe već odavno pustila iz srca.
A ključ, ključ je bačen u ocean nemira.
I, što kažeš na to?
Ponekad se čovjek uništi tugom, jer tuga ne uništi njega do kraja.
I zato uzimam ono za kraj što najjače grize, jer srce od čelika teško je izgristi do temelja.
No, to je opet jedina stvar u kojoj si Ti uspio.
I nakon ovog nećeš vjerovati da sam sretna,
ali kad vidiš noću zvijezdu koja najjače sja, znat ćeš da se to moj
vječni sanjarski osmijeh zrcali u ogledalu neba i prozirnom egoizmu tvoje precijenjene duše.


Vaša.*

- 20:50 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.