srijeda, 28.03.2007.

Nestanak...

Gledajući u ovaj pepeo koji svakoga trenutka može odletjeti i zauvijek nestati, shvaćam da ni naši životi nisu ništa drugačiji i da njima upravlja neobična sreća ili nesreća(ovisi kako se gleda) koja se bez obzira na nedostatak snage odupire sili vjetra. Možda je potrebno da se dogodi to iskustvo(ako se može tako nazvati) koje nas odgura na sam prag vrata iza kojih nas čeka smrt, da bi shvatili neke stvari i vrijednosti. Ako to uspije ojačati i probuditi osjećaje za koje nismo ni znali da postoje, možda nam predstoji sretnija budućnost. No, značenje riječi ,,možda,, nije dovoljno snažno da nam pokaže stope koje treba slijediti da bi pronašli posljednje nade i nije dovoljno ispitano da bi u njega mogli vjerovati. Velika je mogućnost da je upravo sumnja ta koja utiskuje tragove koji nas odvode pogrešnim putovima, a opet postoji mogućnost da je sumnja ta koja nam otvara poglede na nove, bolje staze. No, problem nastaje kada vidimo više nego što smo ikada poželjeli vidjeti i kada slijedimo nešto što ne smijemo slijediti. Najteže je kada se oko nas stvori ta gusta, neobjašnjiva paučina straha koju netko tako marljivo plete . Jedna od činjenica koje me iznenađuju je svijest o tome kako mi se neka nevidljiva sila može toliko duboko zavući ispod kože i kako može u toliko malo poteza razoriti moju dušu.
Razočarala sam se shvativši da ipak nisam spremna na sve situacije jer si još uvijek ne mogu ni predočiti kako se ispod te bijele boje krije nedužno tijelo uprljano crvenim kapima boli. Sada, više nego ikada želim gledati očima djeteta koje ništa ne bi shvaćalo i koje bi se zadovoljilo malenom utjehom. Iako, moram priznati da bih pogled djeteta, kada bih mogla vratiti vrijeme samo par dana unaprijed, poklonila tebi jer znam da dijete nije previše spretno, ali ipak nije ni dovoljno sposobno za napraviti stvari koje sada toliko bole.
Boli me i činjenica da se u mojoj glavi povremeno pojavi ideja za bijeg, let, san ili bilo koji drugi način nestanka. Teško mi je priznati da nisam dovoljno sposobna da prebrodimo to u 4 oka . Nevjerojatan je osjećaj koji se stvori kada pomislim kako je bilo lagano zasipati druge riječima i koliko me činilo sretnom dijeliti savjete, a kako je teško pronaći riječi i putove kada se dogodi u stvarnom životu. Možda smo svi takvi da ne možemo u potpunosti osjetiti tuđu bol , patnju, i čežnju dok se ta vrela voda ne prolije toliko blizu nas samih.
Najviše se bojim tog crnila koje mi jedino preostaje s obzirom na to da će mi nakon svega crvena boja izazivati neprestani panični strah.
Ipak… u pepelu vidim i taj tračak svjetlije boje koji kao da mi šapće ono što želim čuti. Ne znam..
Odlučila sam se prepustiti hladnim vjetrovima da zalede moje osjećaje, ljubav i sve riječi koje nekontrolirano izlaze pred drugima jer tako ću možda i ja postati dovoljno hladna da ne vidim i ne osjećam ništa oko sebe. U tom slučaju neće mi biti nimalo žao ako odletim sa pepelom…

| 23:42 | Komentiraj (2) | Print this! | #

nedjelja, 25.03.2007.

glavni glumac: alkohol!

Prošla je i ta kobna večer koja se morala dogoditi da bih na drugome vidjela što može učiniti ta krinka satkana od alkohola. Vjerujem da je to samo jedan niz načinjen od mržnje, straha, patnje i boli, a vjerujem i da ću na takve nizove još koji puta naletjeti u životu.
Moram ti priznati da sam ostala zaprepaštena vidjevši kako alkoholne pare neizrecivom brzinom mijenjaju crte tvoga lica pretvarajući ih u zastrašujuće grimase s kojima se do sada nisam susrela. No, ono što me najviše iznenadilo je činjenica da sam prvi puta shvatila kako se ljubav u trenutku može pretvoriti u iskrenu mržnju i prezir. Ne mogu reći da ne postoji nijedno zrnce tuge, ali sam sigurna da su postojanje tih zrnaca uzrokovale spoznaje o nesigurnosti na svijetu ili možda trenuci u kojima si pokazao svoje drugo lice.
Mislila sam da si ti zadnja osoba koje se trebam plašiti, da si ti onaj oslonac koji će se uvijek pojaviti i da si ti baš onaj brodić o kojem smo pričali.
Svjesna sam da će tvoj zvjerski pogled opet zamijeniti onaj nevini kojim ćeš me moliti za oprost, ali mislim da su strah i mržnja koju si mi sinoć priredio kao subotnju predstavu preveliki da bih se mogla sažaliti i da bih te ikada više mogla zavoljeti. Moram ti priznati da si zaista bio dobar glumac, ali i ovdje su se kao i u svakoj predstavi pojavili oni lukaviji. U ovom slučaju bio je to glumac koji vješto otkriva tvoje lice: Alkohol!
Iako sam umjesto pljeskanja na predstavu odgovorila strahom i suzama, zahvalna sam tom moćnom glumcu koji te u samo nekoliko trenutaka razotkrio.
Zahvalna sam i ostatku publike koji je hrabro čekao da završi ta prokleta predstava i koji mi je poklonio zagrljaj kada sam ga najviše trebala…


| 14:11 | Komentiraj (1) | Print this! | #

četvrtak, 22.03.2007.

ogledalo...

Svakim danom me sve više iznenadi ovo ogledalo u kojem vidim ono što nitko drugi ne primjećuje. Sve češće se pitam jesam li jedina koja u njemu vidi tu lutku što visi na koncu tako beživotno, smireno i hladno. Ne želim biti jedna od njih… zaista ne želim biti ona koja će uspješno suze zamjenjivati nacrtanim osmijehom i koja će tako vješto stvarati lažne osjećaje. Gubim se u tim životnim stihovima i sve slabije trpim melodiju koju mi svakim danom sve glasnije pišu note ove besmislenosti. I sve mi je teže gledati grimase svirača i trpjeti te mučne zvukove instrumenata koji preglasno šire laži razdirući pritom zadnje tragove mira. Polako blijedi i taj obris koji vidim na ogledalu, možda odlaziti živjeti život na nekom drugom mjestu….
I sve postaje sumnja donesena gorkim mirisom crne želje koja se polako stapa s mirisom noći. Nažalost tri zvijezde, koje su tako sjajno držale taj bolni mrak pod kontrolom, polako blijede… Žao mi je što sve na prvi pogled izgleda kao mnoštvo pesimističnih misli izgubljenih u apsurdnosti teksta. No… sve je to s razlogom….kao i naša sudbina… svi smo mi predmet nečije zabave… sve je ovo sa smislom koji nije uvijek tako lako vidljiv…
Bojim se…. Možda prvi put priznajem da se zaista bojim…. Panično….
Iako priznajem da nisam svjesna zašto govorim da se bojim kada ću ionako sutra opet nacrtati na lice taj osmijeh koji ljudi toliko vole i ne primjećujući njegovu ukočenost. Znam da sutrašnja zora ništa neće promijeniti i da će ova neobična struja koja se vrti mojim tijelom i dalje živjeti unatoč hladnom udaru jutarnjeg vjetra…
Priznajem i da sam praznovjerna kukavica koja se boji razbiti ogledalo jer ne želim trpjeti 7 godina nesreće na drugom svijetu…….

| 22:54 | Komentiraj (3) | Print this! | #

srijeda, 21.03.2007.

21.3.2007 -- neostvareno obećanje…

Iako sam te davno pomaknula sa svojih životnih putova, noćas ti odlučih napisati ovo pismo, moj navodno zaboravljeni junače! Tek prije nekoliko trenutaka kazaljke su otkucale ponoć, no već sada, na samome početku novoga dana, boli me ovaj datum i sjećanje na obećanje koje se upravo danas trebalo ostvariti.
Znaš da sam uvijek tako radosno dočekivala prvi proljetni dan, vjerujući da će se s buđenjem prirode buditi i svi moji snovi. Uvijek sam čekala taj datum koji mi je ulijevao toliko nade za sigurniji korak u nesigurnu sutrašnjicu. Gubila sam se u morima šarenila, slušajući zvukove nestašnih ptica, zujanje pčela i s osmijehom na licu mirisala sam prekrasne cvijetove ljubičica čija me misteriozna boja uvijek odvodila daleko od okrutnosti, daleko od ustajalih tragova prethodne zime…
Možda te sudbina predodredila da budeš taj koji će upravljati svime kada i kako želi i možda je upravo zato odlučila da taj prekrasni datum bude baš tvoj. Iako se čini ludost koju mi je teško priznati, u meni još uvijek postoji ono dječje vjerovanje koje mi govori da nije slučajnost i da si baš namjerno ugledao svijet toga dana kada se sve rađa… još uvijek vjerujem da si na neki način bio i moje ponovno rođenje, ali nažalost nakon toga ostavio si mi samo dugi zimski san. Više ne osjećam toplinu prvog proljetnog dana i sada šarenilo prekrasnih cvjetova samo budi tužne uspomene koje nosi tvoje ime, neispunjeno obećanje i ovaj bolni dan. Vjeruj mi da sve one svađe, svi tužni trenuci, svi rastanci s tobom i sve tvoje laži zajedno, nisu boljele kao što me boli sjećanje na obećanje koje se baš danas trebalo ostvariti… Ali još uvijek ne shvaćam zašto nosiš tu krinku?
Ne želim dalje….ili ne mogu? Ne znam…nije ni važno…i ovako je ovo još samo jedno pismo koje bezuspješno pokušava preslikati bol prvog proljetnog dana….
Sada samo trebam čekati da prođe ovaj dan i da se s ekrana ukloni ta brojka 21 jer znam da ću te s njome zauvijek spremiti u kutiju sjećanja koju ću otvoriti možda pred kraj, koju ću sa osmijehom ostaviti na ovom svijetu i otići bez nje na prag koji vodi u novi život, na prag koji briše sva sjećanja ovog besmislenog svijeta….
Ipak… unatoč svemu… želim ti ostaviti najljepše želje, želim da barem tebi bude sretna ova tvoja 21. brojka…. i želim ti da nikada u životu ne potrošiš toliko vremena na uzaludna sjećanja….. i shvaćam da je inspiracija nestala još na vrhu ovog pisma, ali me to uopće ne čudi s obzirom da je vjerno bila uz mene svih ovih tužnih 7 godina…

| 00:24 | Komentiraj (2) | Print this! | #

utorak, 13.03.2007.

Divljino bit ću strpljiva....

Lutam stazama zabranjene divljine koja me potkupljuje trenutnim osmijehom i koja mi poklanja privremeno blještavilo. Nespretno ulazim u zagonetne kutove tražeći davno izgubljene snove i borim se za novo rođenje, za ponovni ulazak u svijet. Ostavljam te na ulazu za divljinu i prljam usta lažima(što znaš da nikada ne bih radila) kako bih ponovno osjetila taj dragocjeni, riječima neopisivi doživljaj koji mi donosi sloboda sjajnih putova. Stojiš kao osamljena jedinka koja ništa ne razumije i koja zaslijepljena nekim čudnim načinom ljubavi čeka moj povratak. Divljina me previše priljubljuje uz sebe, ali ipak se negdje u meni stvara crtica sažaljenja koja me uvijek iznova vraća k tebi. Ponovo te hvatam za ruku i dok hodamo tako zagrljeni osjećam neopisivu udaljenost. Osjećam kao da vodim kakvog izgubljenog stranca ili pomažem slijepome putniku. Tako silno ti pokušavam sve priznati i objasniti , ali ti kao da ništa ne želiš razumjeti nastavljaš hodati poput programirane lutke koja slijepo vjeruje u izmišljene dane. Svaki put se razočaram kada shvatim kako me stvarno ne znaš razumjeti i kako to nije maska kojom me želiš zadržati. I nastavljam hodati, a misli mi odlaze sve dalje od tebe i ponovo utjehu tražim u svojim izmišljenim , neshvaćenim svjetovima…. Ponovo maštam o onim snovima koje nikada nikome neću smjeti priznati i žudim za zrakama koje mi pruža divljina. Sve više se pretvaram u ono što nikada nisam htjela postati i jedino kome se potpuno predajem ostaju svjetovi divljine. Kada bih barem mogla pripitomiti njene čari i kada bih mogla da ne idealiziram njenu ljepotu, bila bih tako zahvalna, ponovno bih sve mogla priznati, a ne živjeti skrivena ispod ovih olovnih ,simboličkih riječi. Više nisam sigurna jeli ovo srce koje ti poklanjam zaista uz tebe i jeli ono stvarno odraz onoga što osjećam ili je i ono postalo izgubljeni klaun u okrutnosti današnjeg svijeta. Priznajem ti svoju sebičnost zbog koje ćeš jednoga dana patit i ti koji nažalost ništa ne razumiješ, a opet toliko puno osjećaš. Priznajem ti da me ne poznaš i da, iako se trudim udovoljiti tvojim željama, ne dajem ni upola onoga što bih mogla ostaviti u divljini… Iako sam svjesna da divljina radi meni ono što ja radim tebi, ja sam odlučila i dalje vjerno pratiti njene staze i čekati da iz nje nestane to veliko blještavilo zbog kojeg me ne primjećuje….

| 17:33 | Komentiraj (5) | Print this! | #

nedjelja, 11.03.2007.

podijelimo krila...

Shvatila sam da si ti onaj koji će ako na vrijeme progleda biti moje obnovljeno krilo. Nažalost ili na sreću, ti si jedini koji me riječima uzdiže daleko do svjetova o kojima sanjam još od ranog djetinjstva. ti si moja hrana, moja igra i moja zabrana. možda će ti zvučati smiješno, ali ti si moja krvna slika. svaka kapljica topline koja teče mojim žilama nosi tvoje ime, vjerno čuva tvoje riječi.
znam da nedostaje jako malo, nikada nisam bila sigurnija u svoje zbrkane misli. Osjećam tu silu koja me priljubljuje uz tebe bez obzira na prošlost i sadašnjost. znam da si onaj koji bi ako progleda mogao sa mnom letjeti kroz snove i koji bi znao razumijeti moj neshvaćeni svijet. znam da bi brzo shvatio da je za vilinski svijet potrebno jako malo i da je ono o čemu ti pričam samo simbolika idile koju vidim u toj neshvaćenoj viziji. molim te prođi kroz tu maglu onako hrabro kako znaš jer je to ono što će ti maknuti onu mrenu s očiju. molim te pruži mi ruku i podjeli svoja krila sa mnom.....

| 22:02 | Komentiraj (2) | Print this! | #

nedjelja, 04.03.2007.

Šahovska bitka!

Probijala sam se kroz paučinu satkanu strahom gledajući u usne koje su krvarile boli depresivnog trenutka. Tražila sam slova koja bi zajedno tvorila pojam posljednje nade. Osjećala sam tu suzu koja razara masku alkoholom uprljanog lica i koja svojim blještavilom odbija smrdljivi dim cigarete. Negdje duboko u sebi tragala sam za tvojim riječima koje si mi nesvjesno poklanjao i ne znajući da su mi jedina hrana. Gledala sam u šahovsko polje gdje su tama i svjetlost vodile spretnu, unaprijed proračunatu igru. Pokušala sam upamtiti poteze kojima je svjetlost nadvladavala tamu, ali tama bi svojom magičnom moći crne boje vješto brisala moje misli. Možda sam se previše uživjela u tu veliku bitku koja mi je sada poklonila pogled poznat pod imenom Tuga i koja mi je otvorila putove propasti, staze čuvane nitima pesimizma. Sve sam jače osjećala bol otvorenih rana i sve sam dublje osjećala bol donesenu pobjedom crne strane. Htjela sam ući u svijet idealizma ne bih li jednom dobila krila da se uzdignem iznad ovih mračnih pobjeda i da pogledom porazim sve nepravde koje moćno šeću ulicama ovog jezivog grada. Mislila sam da ću vjerujući u svoje snove, svojom samouvjerenošću, uspjeti izbrisati te pokvarene osmjehe i da ću im maknuti te krinke dvoličnosti koje me svakog dana sve više užasavaju. Možda je mom porazu doprinijela začuđenost kojom sam promatrala neobičnu igru gdje noć guta dan i gdje nepravda objeduje pravdu. Vjerojatno je gaženju mojih nada pomogao i tračak ljudskosti kojom sam branila i najveće zvijeri, tračak vjere da u svakome postoji barem mali kružić dobroga.
I sad, dok mi lice prekrivaju sjene tmurnog dana i sjene koje je stvorio životni umor, vjerujem da će se bijele figure ustati i dokazati da je svjetlost jača. Vjerujem, iako su to možda samo riječi na papiru, da ću jednoga dana pronaći oči čiji će me sjaj pogurati dalje kroz sve gušće paučine straha, samoće i patnje. Želim vjerovati da ću pronaći ruku koja će moći spriječiti sve moje padove i koja će imati snagu da sa mnom prolazi kroz ove mučne dane prokletog života. Želim i dalje vjerovati svojim snovima, ali osjećam sve veću slabost i gubitak snage…

| 21:58 | Komentiraj (6) | Print this! | #

Sljedeći mjesec >>

Copyright © lost_in_fantasy - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

  ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
opis...hm...možda samo da je to blog o mom pomalo čudnom svijetu i skrivenom pogledu na sve što se oko mene događa...tekstovi nastaju inspirirani neobičnom sekundom straha, ljubavi, patnje ili nečega sl...

Image Hosted by ImageShack.us

ZRNCA MUDROSTI UVIJEK TREBA PRIHVATITI.....

ARISTOTEL
"Nesreća otkriva one koji nisu pravi prijatelji."
"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."
"Smatram hrabrijeg onog koje prevlada svoje želje, nego onoga koji pobijedi svoje neprijatelje; jer najteža bitka je nad sobom samim."

Image Hosted by ImageShack.us


GOETHE
"Ljubav se isprva naziva povjerenjem."
"Najveće se teškoće nalaze ondje gdje ih ne tražimo."

SOKRAT
"Knjige su hladni ali pouzdani prijatelji."

PLUTARH
"Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu."

HERAKLIT
"Jedan je meni koliko i deset hiljada samo ako je najbolji !"

Image Hosted by ImageShack.us


HERBERT
"Nikada ne treba zamjerati na istini čak i kada boli." (Jeretici Dine)

ESHIL
"Riječi su lijek duši koja pati."
"Vode svih rijeka ne mogu isprati ruke krvave od zločina."

i još neke čije autore nazalost ne znam...

''Životinje su moji prijatelji, a ja ne jedem svoje prijatelje.''

Image Hosted by ImageShack.us


''Bolje je naučiti nepotrebno, nego ništa. ''

''Ljudi, budite ljudi. ''

''Samo istinito je lijepo.''



EDGAR ALLAN POE

San u snu

Primi na čelo cjelov taj
na rastanku, sad kad je kraj,
ovo mi barem reci daj -
nisi u krivu što moj dan
svaki je, smatraš ,bio san;
Al' ako iščezla je nada
danju, il' noću, bilo kada,
u snovidjenju, il' bez toga
zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
u ruci se mojoj ljeska
pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! Ali gle kako
curi mi u dubinu svako,
dok plačem tako-dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
jesmo,to tek je san u snu?

Image Hosted by ImageShack.us

HERMAN HESSE

Knjige

Sve knjige ovog svijeta
usrećit te neće,
ipak, svaka te krišom
k tebi samom skreće.

Sunce, mjesec i zvijezde,
sve što trebaš, tu je,
jer i svijetlo koje želiš,
u tebi stanuje.

I mudrost, koju ti tražiš
po knjižnicama grada,
sija ti sa svakog lista-
jer je tvoja sada.

Večernja modrina

O čista, čarobna sliko,
kad iz grimiza i zlata
pružiš se ozbiljna i mila,
ti divna modrino večernjeg neba!

ti podsjećaš na modro more,
na kojem usidrena sreća
blaženo počiva. S vesla kaplje
posljednja kap zemaljskog jada.

Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se