Lutam stazama zabranjene divljine koja me potkupljuje trenutnim osmijehom i koja mi poklanja privremeno blještavilo. Nespretno ulazim u zagonetne kutove tražeći davno izgubljene snove i borim se za novo rođenje, za ponovni ulazak u svijet. Ostavljam te na ulazu za divljinu i prljam usta lažima(što znaš da nikada ne bih radila) kako bih ponovno osjetila taj dragocjeni, riječima neopisivi doživljaj koji mi donosi sloboda sjajnih putova. Stojiš kao osamljena jedinka koja ništa ne razumije i koja zaslijepljena nekim čudnim načinom ljubavi čeka moj povratak. Divljina me previše priljubljuje uz sebe, ali ipak se negdje u meni stvara crtica sažaljenja koja me uvijek iznova vraća k tebi. Ponovo te hvatam za ruku i dok hodamo tako zagrljeni osjećam neopisivu udaljenost. Osjećam kao da vodim kakvog izgubljenog stranca ili pomažem slijepome putniku. Tako silno ti pokušavam sve priznati i objasniti , ali ti kao da ništa ne želiš razumjeti nastavljaš hodati poput programirane lutke koja slijepo vjeruje u izmišljene dane. Svaki put se razočaram kada shvatim kako me stvarno ne znaš razumjeti i kako to nije maska kojom me želiš zadržati. I nastavljam hodati, a misli mi odlaze sve dalje od tebe i ponovo utjehu tražim u svojim izmišljenim , neshvaćenim svjetovima…. Ponovo maštam o onim snovima koje nikada nikome neću smjeti priznati i žudim za zrakama koje mi pruža divljina. Sve više se pretvaram u ono što nikada nisam htjela postati i jedino kome se potpuno predajem ostaju svjetovi divljine. Kada bih barem mogla pripitomiti njene čari i kada bih mogla da ne idealiziram njenu ljepotu, bila bih tako zahvalna, ponovno bih sve mogla priznati, a ne živjeti skrivena ispod ovih olovnih ,simboličkih riječi. Više nisam sigurna jeli ovo srce koje ti poklanjam zaista uz tebe i jeli ono stvarno odraz onoga što osjećam ili je i ono postalo izgubljeni klaun u okrutnosti današnjeg svijeta. Priznajem ti svoju sebičnost zbog koje ćeš jednoga dana patit i ti koji nažalost ništa ne razumiješ, a opet toliko puno osjećaš. Priznajem ti da me ne poznaš i da, iako se trudim udovoljiti tvojim željama, ne dajem ni upola onoga što bih mogla ostaviti u divljini… Iako sam svjesna da divljina radi meni ono što ja radim tebi, ja sam odlučila i dalje vjerno pratiti njene staze i čekati da iz nje nestane to veliko blještavilo zbog kojeg me ne primjećuje….
Post je objavljen 13.03.2007. u 17:33 sati.