lost_in_fantasy

CARUM RARUM

…no sve bi bilo lijepo kada bih ipak mogla otkriti cijenu svega toga jer ako je ta rijetkost upravo onaj dio sna koji tražimo godinama, ne bi bilo teško izdvojiti ni najveće svote osjećaja, ljudskosti i duše. Ipak, problem je što se onaj tko jednom doživi veliku hipoteku i bankrot u srcu dosta teško prepušta novom riziku gubljena onoga što stvara i za čega se bori svakim danom. Spremna sam žrtvovati posljednje riječi koje u dubini čuvam za posebne prilike i spremna sam otvoriti ta mala vratašca kroz koja su jednom otvoreno ušli poslanici Zla i uništili sve dvorce do samog temelja. Dugo je trebalo da obnovim ove male krhotine i da se na porušenom tronu iznova počne odvijati život. Previše je vremena izgubljeno za obnavljanje tek dijela porušenog carstva duše. Nažalost ili na sreću, bedemi za obranu se još uvijek nisu stigli izgraditi, a ključ već stoji u vratašcima. Samo je pitanje obećanja… možeš li se zakleti da ćeš ući s pozitivizmom potpuno sam i da ćeš ih ponovo zaključati prije nego što za tobom dođu piromani i uništavači sreće? Moram ti naglasiti da ovoga puta neće biti dovoljno materijala za obnavljanje onoga što bi možda čak i ti mogao porušiti. I želim te zamoliti da mi ne otvaraš tolike poglede na nove snove kojih možda neće biti, da mi ne poklanjaš toliko nade u nešto što možda nikada neću osjetiti.. pustila sam te tamo gdje nisam smjela, a sve se dogodilo tako brzo, nenadano i nespretno. Oprosti, ali osjećaji mi nikada ne žele poslušati trunke savjesti i razuma i prebrzo se vežu za tvoj, u mojim očima, tek zamišljeni lik.
Ne znam jesam li spremna za igru zagrljaja jer bi već oni mogli okrenuti ključ do kojeg ne mogu doći….

TEMPUS OMNIA REVELAT

…No možda ga neće biti dovoljno.. Možda mi nikada neće otkriti ono što želim i upravo zbog toga svake se večeri s tim dječjim iskrenim trenucima sreće miješa strah od gubitka. Htjela bih biti sigurna u znak koji ti želim dati, ali neka neobična linija mi govori da ne trčim opet prebrzo jer vatra koja me može uništiti je bliže nego što zamišljam. Možda u podsvijesti želim tvoj znak, ali sve ono što stvaraš prepuno je simbola koje sigurno tumačim na pogrešan način. No, ja se bojim griješiti… kod mene ne vrijedi ono na greškama se uči, kod mene se na greškama samo gubi… Ljudima je tako teško opraštati…Najlakše je nestati i udaljiti se što dalje…

IMPERARE SIBI MAXIMUM IMPERIUM EST

…No što se događa kada to više nije moguće… Događa se upravo ta podjela koja je svakim danom sve veća…Ljudi prestaju biti ljudi, oni su samo titule kojima upravlja najviša titula, kojima što je najgore upravlja onaj tko ne zna upravljati ni svojim životom. No… što kada naš sređeni život uhvati ruka onoga tko zna što želi? Teško je opstajati u vječnom iščekivanju kada se gubi poimanje dobroga. Za sve je kriv strah…predugo je tu, nikako da pronađe izlaz iz klonulog tijela….

CORRUPTIO OPTIMI CUIUSQUE PESSIMA

…upravo je to izvor straha…. Nijedna tuga ne boli kao ona uzrokovana razočaranošću slikom čovjeka koji prestaje imati ljudskost. Nijedna depresija ne traje duže od one koja se pojavi kada shvatimo da gubimo najveći oslonac u životu i da je onaj dio snova koji nas je činio sretnima ostao zatrpan ispod zemlje prošlosti. Najgora je bol koja je uzrovana od onih koje najviše cijenimo i volimo….

Ponesen vihorom snova i ove je noći čudesni zvjezdani plašt okupio tisuće izgubljene djece. Mjesec je, kao prvih dana, ponovo zagospodario u vječnosti crne boje protkane svjetlucajuće- srebrnim kristalima. U vodi se ocrtavaju i bljeskaju na tisuće nebeskih sijena koje ispiru nemirni valovi izgubljene sudbine. Drhte milijuni izgubljenih tijela koje svakoga trenutka grli hladni miris noći i ispire hladnoća studene vode. Čuje se tek poneki jezivi krik izazvan prevelikom dubinom noćne tišine. Vidim uplašena lica onih koji se prvi puta susreću s Mjesečevim sjenama, onih koji prvi puta koračaju stabilno u noć i onih koji s nedovoljno želje žele putovati svojim snovima. Gledam i brojne komadiće raspadnutih krila, spaljenih od čežnje, slomljenih od ljubavi i već pretvorenih u pepeo od tuge.
Slijedim neku zasada nepoznatu simfoniju koju stvaraju tek nastali snovi, simfoniju čije su note baš kao stvorene za moje uši. Ne znam je li to glazba što donosi nešto novo ili je to jednostavno odraz drugačijeg pogleda na sve ove životne sjene.
S malom nesigurnošću otvaram ta vrata misterije i započinjem jedno od svojih dugih putovanja kroz noć. Uvlačim se u veliki, plavi svileni veo neispunjenih snova i na ostacima krila odlazim u tvoj svijet boriti se s demonima koji mi protiv tvoje volje konstantno pokušavaju zatvoriti vrata. Uspješno uništavam jednog po jednog i uvijek ostajem suočena s tom mračnom silom koja me tjera da otvorim oči i odustanem od borbe. No… ovoga puta ne odustajem tako lako… možda su me uzastopni porazi toliko ojačali da ovoga puta neću odustati dok ne počneš upravljati mojim srcem istoga trenutka kada ja počnem tvojim. Ovoga puta ne želim nikakve međusobne manipulacije, nego napokon želim vidjeti taj sjaj u tvojim očima koji će mi reći: '' Neću iskoristiti tvoju ljubav!'' bez obzira na tisuće padova, na tisuće ljubomornih očiju, ovoga sam se puta odlučila boriti dok ne shvatiš da će ti samo jedan moj zagrljaj biti dovoljan da osjetiš toplinu o kojoj duže vrijeme samo sanjaš i da mojim ustima nikada neće biti teško izgovarati riječi koje će te liječiti. I kako bi rekao naš omiljeni junak, ovo je San u snu… prihvati ove riječi kao viziju duboke stvarnosti kojom brišem večernju tugu i zamjenjujem ju nekim neviđenim osmijehom. Ovoga puta ne otvaram oči jer moje dugo noćno putovanje još uvijek traje…..

Oprosti mi što ne znam kontrolirati taj izljev bijesa koji razara sve ono što mi znači i što ne znam zadržati u svojim ispraznim mislima riječi koje te uništavaju. Vjeruj mi da si zadnji kojeg želim povrijediti, da si onaj koji mi mnogo znači…. Želim samo da probaš shvatiti bol koju osjetim svaki puta kada zagonetno sakrivaš lice i kada vješto skrivaš riječi duboko u sebi. Vjerujem da si tokom ovog kobnog života osjetio bol otvorenih rana i zato te molim da shvatiš kako mi je ovo otvorilo mnoge rane koje su davno zacijelile… Znam da govorim i kada ne trebam, ali u meni se miješa još tisuće neizgovorenih riječi koje iz nepoznatih razloga poštuju zabrane… uvijek su mi govorili da ne čekam sutra jer sutrašnje tlo nije sigurno, ali ipak zbog straha da ponovo ne budem povrijeđena i ismijana patim tiho negdje u dubini do koje nitko ne uspijeva doći . I dalje nastavljam tražiti u snovima ispunjenje te želje koju čekam već godinama. Čak i ja, koja sam se tome najviše protivila, sada hodam ulicama s nacrtanim osmjehom i svoje protivnike gledam tako blaženom grimasom. Uzaludno letim na već pomalo spaljenim krilima svojih snova u nadi da će netko primijetiti taj umor od života i sve veća zrnca tuge u mojim očima. Iako zvuči nevjerojatno, možda si ti taj koji mi nesvjesno obnavlja krila i pomaže da barem ostanu zrake nade i vjere u vlastite snove koji su mi bili jedina snaga za život… Gubim se u sebičnoj želji nestanka i znatiželji da pokušam prijeći i ove prepreke. Nisam sigurna jesam li ti zahvalna što si došao baš onda kada je trebao biti kraj i što si malo obnovio ovaj ugasli sjaj ili ću se pokajati što sam dozvolila da svojom prisutnošću obnavljaš odavno uništena krila…. Bila bih ti zahvalna kada bih znala da nećeš biti jedan od onih koji usijecaju duboke rane i da nećeš otići kao i svi baš onda kada te najviše budem trebala…. Oprosti mi što ti dajem toliko malo, ali strah koji zadnjih dana obuzima moje tijelo ne dozvoljava mi da živim ono što želim živjeti i ne dozvoljava mi da pokažem ono što želim osjećati…. Oprosti mi i zbog previše istrošenih rečenica koje ne znam ukrasiti onda kada bih trebala i oprosti mi na nestrpljivosti koju ne mogu prekriti….. znam da je sumnja ona koja će sve uspješno razoriti, ali ja jednostavno više ne znam vjerovati… Oprosti mi, ali ipak mislim da sam previše izblijedjela da bi mi itko mogao vratiti boju…..

Polažem bijele dlanove na crne ruže kojima živost daje tek nekoliko žarkocrvenih kapljica koje padaju iz otvorenih rana. Osjetim kako se miris ustajale navike miješa sa novim mirisima koje ne bih smjela osjetiti. Živeći u svijetu vječnih zabrana, pristajem nastaviti živjeti ovaj život bez obzira na svoje želje koje se na svakom novom koraku sukobljavaju s tim teškim zabranjenim činjenicama. Hodam i dalje unatoč mislima koje mi vješto isprepliću strasti, želje i nerealne igračke. Svjesna sam da su me zatrpali duboko ispod površine i da mi je jedina hrana sol koju donose povremeni tragovi vode. To što polako blijedim ne znači da sam nesretna, neprihvaćena ili usamljena… To je samo odraz neshvaćenosti, možda samo pusta želja da progledaju te oči koje samo mogu zamišljati, oči koje me nikada neće gledati sjajem ljubavi i čežnje…. Možda slijedim pogrešni san, ali molim te oprosti mi … Drugačije jednostavno ne znam opstati jer snovi su jedini kojih se ne bojim ,oni su staze koje mi daju da kročim u svako doba…
Molim te da ne plačeš kada potpuno skrenem na pogrešnu stazu jer ti sada mogu obećati da ću tamo biti sretnija i da sam svakim korakom sve smirenija. Nemoj previše razmišljati o ovim riječima jer će zvučati strašnije nego što zapravo jesu, ali ovaj sklad koji sada pronalazim nitko neće spriječiti. Znam da sve zvuči nevjerojatno jer sam ja uvijek bila ona koja je takve ljude smatrala sebičnima, ali ne i hrabrima… Molim te nikada nemoj pričati kako sam bila sebična nego pokušaj razumjeti miris želje koju sam osjetila godinama iako ju nikada nisam smjela ostvariti…Čak ni onda kada sam mogla…bojala sam se…
Uzmi koju od ovih crnih latica i podari im novi život, ne dozvoli da opstaju na crvenim kapljicama boli, ne dozvoli im da žive od tuđe patnje… Podari im ljubav jer to je ono što pomaže i najhladnijim junacima koji se žele predstaviti u nekim čudnim svjetlima. Molim te da položiš crne ruže u vodu u kojoj nema soli jer će tada možda opet zabljesnuti onim crvenim, dječjim sjajem… Čuvaj ih najbolje što budeš mogao jer možda će s vremenom vratiti bijelu boju nevinosti i čistoće, možda ćeš ih izvući iz ralja mraka i vratiti danjem svijetlu. Shvati me… nisam spremna ponovo proživjeti one godine Pakla u kojima su se demoni vješto igrali mojim životom i kidali ga na tisuće sićušnih komadića upravljajući svakim mojim pokretom i ne slušajući molbe kojima sam preklinjala za trenutak slobode. Možda ćeš htjeti poreći moje zadnje riječi, ali potpuno sam svjesna onoga što pišem i osjetim da je ova hrana koju mi daješ u kasnim satima novi početak već proživljenog Pakla…. Oprosti mi, ali dobila sam hrabrost koju prvi puta nisam imala….ovaj put sam odlučila blijedjeti do kraja…..