lost_in_fantasy

Iako sam te davno pomaknula sa svojih životnih putova, noćas ti odlučih napisati ovo pismo, moj navodno zaboravljeni junače! Tek prije nekoliko trenutaka kazaljke su otkucale ponoć, no već sada, na samome početku novoga dana, boli me ovaj datum i sjećanje na obećanje koje se upravo danas trebalo ostvariti.
Znaš da sam uvijek tako radosno dočekivala prvi proljetni dan, vjerujući da će se s buđenjem prirode buditi i svi moji snovi. Uvijek sam čekala taj datum koji mi je ulijevao toliko nade za sigurniji korak u nesigurnu sutrašnjicu. Gubila sam se u morima šarenila, slušajući zvukove nestašnih ptica, zujanje pčela i s osmijehom na licu mirisala sam prekrasne cvijetove ljubičica čija me misteriozna boja uvijek odvodila daleko od okrutnosti, daleko od ustajalih tragova prethodne zime…
Možda te sudbina predodredila da budeš taj koji će upravljati svime kada i kako želi i možda je upravo zato odlučila da taj prekrasni datum bude baš tvoj. Iako se čini ludost koju mi je teško priznati, u meni još uvijek postoji ono dječje vjerovanje koje mi govori da nije slučajnost i da si baš namjerno ugledao svijet toga dana kada se sve rađa… još uvijek vjerujem da si na neki način bio i moje ponovno rođenje, ali nažalost nakon toga ostavio si mi samo dugi zimski san. Više ne osjećam toplinu prvog proljetnog dana i sada šarenilo prekrasnih cvjetova samo budi tužne uspomene koje nosi tvoje ime, neispunjeno obećanje i ovaj bolni dan. Vjeruj mi da sve one svađe, svi tužni trenuci, svi rastanci s tobom i sve tvoje laži zajedno, nisu boljele kao što me boli sjećanje na obećanje koje se baš danas trebalo ostvariti… Ali još uvijek ne shvaćam zašto nosiš tu krinku?
Ne želim dalje….ili ne mogu? Ne znam…nije ni važno…i ovako je ovo još samo jedno pismo koje bezuspješno pokušava preslikati bol prvog proljetnog dana….
Sada samo trebam čekati da prođe ovaj dan i da se s ekrana ukloni ta brojka 21 jer znam da ću te s njome zauvijek spremiti u kutiju sjećanja koju ću otvoriti možda pred kraj, koju ću sa osmijehom ostaviti na ovom svijetu i otići bez nje na prag koji vodi u novi život, na prag koji briše sva sjećanja ovog besmislenog svijeta….
Ipak… unatoč svemu… želim ti ostaviti najljepše želje, želim da barem tebi bude sretna ova tvoja 21. brojka…. i želim ti da nikada u životu ne potrošiš toliko vremena na uzaludna sjećanja….. i shvaćam da je inspiracija nestala još na vrhu ovog pisma, ali me to uopće ne čudi s obzirom da je vjerno bila uz mene svih ovih tužnih 7 godina…