ponekad je tako teško izgovoriti tih par slova....ali ovaj put s razlogom kazem: OPROSTI!!!!! |
Kako je bolno slijediti stazu na kojoj nesvjesno programiraš život dopuštajući demonima stvarnosti da opkole sve pozitivne misli i obrišu taj mali program kojim želiš svjesno upravljati. Nevjerojatno je koliko se brzo možeš izgubiti u nepravdi otuđenosti koju si sasvim slučajno stvaraš stavljajući svoj ponos na najviše prijestolje. Čudno je što možeš podnijeti sav taj pijesak i udisati svu prašinu koja se tako podivljalo uzdiže u visine. |
''I miss your laugh, I miss your smile, |
Zamisli veliku, bijelu, zagušljivu prostoriju. Pokušaj zamisliti tu groznu bolničku sobu koja tako nemilosrdno guta osmijehe, u kojoj se tvoji najdraži gube u fantaziji čudnih snova, koji plutaju stazom nesvjesnosti… |
Prošla je i ta kobna noć…po pričama koje sam načula, jedna od najkobnijih noći u mome životu…žalosno je što je se ne mogu prisjetiti…još je žalosnije što su glavni dio zapleta činili likovi koje nikada ne bih očekivala na vrhuncu priče … sva moć bila je u rijeci…. Prokleto velikoj rijeci koja je bila toliko blizu, a tako nedostižna… toliko sam tužna što se ne mogu sjetiti tog mirisa boli, tuge, mirisa koju je donijela neobična spoznaja protkana noćnim krikovima… Osjećam veliku prazninu jer moram vjerovati pričama drugih, pričama koje zvuče kao film, a unatoč tomu svjesna sam da su uljepšane do krajnjih granica. Moram ostaviti taj čudesni zaplet iza sebe, te trenutke koji su u očima drugih odjeknuli kao zastrašujući krikovi, a koji bi možda značili konačni prekid problema… |
Slomljena brojkom koju sam jučer vidjela na kalendaru, pomislila sam da će vrijeme prije stvoriti današnji dan ako se sakrijem iza maske dima i ako poletim snovima gdje se miriši na alkohol. I istina je… jučer sam se dobro držala, no današnji je dan samo probudio sjećanja, a mučnina, koja se pojavila još noćas dok sam usamljeno hodala beskrajnim ulicama, postaje sve veća. Sada razmišljam o tim crtama prokletstva koje su u mojim očima uprljale tvoje ime. Tužno je što sam svjesna da imam dovoljno snage da ponovimo sve to što je tako lijepo raslo, da oživimo sve vrtove koji su nakratko zaspali i da ponovo zaplovimo onom lađicom o kojoj smo još prije pričali. No, ipak neka crta ponosa pomiješana s točkicama inata i mrljicama boli ne dozvoljava mi da sve zaboravim. Možda si mislio da sam ja ona koja će oprost dijeliti kao žig na potvrdu, ali ipak ono što si razorio kada si izgovorio otrovne riječi ne daje mi dopuštenje da ti oprostim……..hvala ti za sve ove neuspjele pokušaje pisanja…………. |
Možda sam pogriješila što sam se naivnošću djeteta opet uplela u mrežu osjećaja, ljubavi i istine i što sam kao pauk vrijedno čuvala i stvarala naše zajedničke niti vjernosti, sreće i nade. |
Tintom boli, prokletstva i kajanja zapisujem ova slova koja razaraju svaki djelić ovih trulih ostataka nezahvalne čovječnosti. Prezirem svako podcjenjivanje života i mrzim sva ljudska jadanja. |
Bila sam večeras na tronu gdje smo zakopali kutiju neostvarenih snova… Nadam se da mi nećeš jako zamjeriti što sam očistila svu prašinu zemlje i ponovo otvorila zaboravljene dijelove naše mladosti. Očistila sam ju kapima sjećanja i napunila nadama sadašnjosti. Ponovno sam joj podarila malo svijetla ne bi li opet zasjala onim sjajem čežnje, ljubavi i dječjih osmijeha. Podarila sam joj i one mrvice topline koje su ostale na mojim oslabljenim rukama. Možda mi nećeš vjerovati kad ti kažem da je počela truniti iako smo se zakleli da ćemo jednoga dana zajedno doći po nju. Možda sam sebična jer te nisam zvala da ju zajedno otvorimo, ali i sam si svjestan da je to samo zbog straha da opet ne bih doživjela te bolne poraze. |
CARUM RARUM |
Ponesen vihorom snova i ove je noći čudesni zvjezdani plašt okupio tisuće izgubljene djece. Mjesec je, kao prvih dana, ponovo zagospodario u vječnosti crne boje protkane svjetlucajuće- srebrnim kristalima. U vodi se ocrtavaju i bljeskaju na tisuće nebeskih sijena koje ispiru nemirni valovi izgubljene sudbine. Drhte milijuni izgubljenih tijela koje svakoga trenutka grli hladni miris noći i ispire hladnoća studene vode. Čuje se tek poneki jezivi krik izazvan prevelikom dubinom noćne tišine. Vidim uplašena lica onih koji se prvi puta susreću s Mjesečevim sjenama, onih koji prvi puta koračaju stabilno u noć i onih koji s nedovoljno želje žele putovati svojim snovima. Gledam i brojne komadiće raspadnutih krila, spaljenih od čežnje, slomljenih od ljubavi i već pretvorenih u pepeo od tuge. |
Oprosti mi što ne znam kontrolirati taj izljev bijesa koji razara sve ono što mi znači i što ne znam zadržati u svojim ispraznim mislima riječi koje te uništavaju. Vjeruj mi da si zadnji kojeg želim povrijediti, da si onaj koji mi mnogo znači…. Želim samo da probaš shvatiti bol koju osjetim svaki puta kada zagonetno sakrivaš lice i kada vješto skrivaš riječi duboko u sebi. Vjerujem da si tokom ovog kobnog života osjetio bol otvorenih rana i zato te molim da shvatiš kako mi je ovo otvorilo mnoge rane koje su davno zacijelile… Znam da govorim i kada ne trebam, ali u meni se miješa još tisuće neizgovorenih riječi koje iz nepoznatih razloga poštuju zabrane… uvijek su mi govorili da ne čekam sutra jer sutrašnje tlo nije sigurno, ali ipak zbog straha da ponovo ne budem povrijeđena i ismijana patim tiho negdje u dubini do koje nitko ne uspijeva doći . I dalje nastavljam tražiti u snovima ispunjenje te želje koju čekam već godinama. Čak i ja, koja sam se tome najviše protivila, sada hodam ulicama s nacrtanim osmjehom i svoje protivnike gledam tako blaženom grimasom. Uzaludno letim na već pomalo spaljenim krilima svojih snova u nadi da će netko primijetiti taj umor od života i sve veća zrnca tuge u mojim očima. Iako zvuči nevjerojatno, možda si ti taj koji mi nesvjesno obnavlja krila i pomaže da barem ostanu zrake nade i vjere u vlastite snove koji su mi bili jedina snaga za život… Gubim se u sebičnoj želji nestanka i znatiželji da pokušam prijeći i ove prepreke. Nisam sigurna jesam li ti zahvalna što si došao baš onda kada je trebao biti kraj i što si malo obnovio ovaj ugasli sjaj ili ću se pokajati što sam dozvolila da svojom prisutnošću obnavljaš odavno uništena krila…. Bila bih ti zahvalna kada bih znala da nećeš biti jedan od onih koji usijecaju duboke rane i da nećeš otići kao i svi baš onda kada te najviše budem trebala…. Oprosti mi što ti dajem toliko malo, ali strah koji zadnjih dana obuzima moje tijelo ne dozvoljava mi da živim ono što želim živjeti i ne dozvoljava mi da pokažem ono što želim osjećati…. Oprosti mi i zbog previše istrošenih rečenica koje ne znam ukrasiti onda kada bih trebala i oprosti mi na nestrpljivosti koju ne mogu prekriti….. znam da je sumnja ona koja će sve uspješno razoriti, ali ja jednostavno više ne znam vjerovati… Oprosti mi, ali ipak mislim da sam previše izblijedjela da bi mi itko mogao vratiti boju….. |
Polažem bijele dlanove na crne ruže kojima živost daje tek nekoliko žarkocrvenih kapljica koje padaju iz otvorenih rana. Osjetim kako se miris ustajale navike miješa sa novim mirisima koje ne bih smjela osjetiti. Živeći u svijetu vječnih zabrana, pristajem nastaviti živjeti ovaj život bez obzira na svoje želje koje se na svakom novom koraku sukobljavaju s tim teškim zabranjenim činjenicama. Hodam i dalje unatoč mislima koje mi vješto isprepliću strasti, želje i nerealne igračke. Svjesna sam da su me zatrpali duboko ispod površine i da mi je jedina hrana sol koju donose povremeni tragovi vode. To što polako blijedim ne znači da sam nesretna, neprihvaćena ili usamljena… To je samo odraz neshvaćenosti, možda samo pusta želja da progledaju te oči koje samo mogu zamišljati, oči koje me nikada neće gledati sjajem ljubavi i čežnje…. Možda slijedim pogrešni san, ali molim te oprosti mi … Drugačije jednostavno ne znam opstati jer snovi su jedini kojih se ne bojim ,oni su staze koje mi daju da kročim u svako doba… |
< | siječanj, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv