Svakim danom me sve više iznenadi ovo ogledalo u kojem vidim ono što nitko drugi ne primjećuje. Sve češće se pitam jesam li jedina koja u njemu vidi tu lutku što visi na koncu tako beživotno, smireno i hladno. Ne želim biti jedna od njih… zaista ne želim biti ona koja će uspješno suze zamjenjivati nacrtanim osmijehom i koja će tako vješto stvarati lažne osjećaje. Gubim se u tim životnim stihovima i sve slabije trpim melodiju koju mi svakim danom sve glasnije pišu note ove besmislenosti. I sve mi je teže gledati grimase svirača i trpjeti te mučne zvukove instrumenata koji preglasno šire laži razdirući pritom zadnje tragove mira. Polako blijedi i taj obris koji vidim na ogledalu, možda odlaziti živjeti život na nekom drugom mjestu….
I sve postaje sumnja donesena gorkim mirisom crne želje koja se polako stapa s mirisom noći. Nažalost tri zvijezde, koje su tako sjajno držale taj bolni mrak pod kontrolom, polako blijede… Žao mi je što sve na prvi pogled izgleda kao mnoštvo pesimističnih misli izgubljenih u apsurdnosti teksta. No… sve je to s razlogom….kao i naša sudbina… svi smo mi predmet nečije zabave… sve je ovo sa smislom koji nije uvijek tako lako vidljiv…
Bojim se…. Možda prvi put priznajem da se zaista bojim…. Panično….
Iako priznajem da nisam svjesna zašto govorim da se bojim kada ću ionako sutra opet nacrtati na lice taj osmijeh koji ljudi toliko vole i ne primjećujući njegovu ukočenost. Znam da sutrašnja zora ništa neće promijeniti i da će ova neobična struja koja se vrti mojim tijelom i dalje živjeti unatoč hladnom udaru jutarnjeg vjetra…
Priznajem i da sam praznovjerna kukavica koja se boji razbiti ogledalo jer ne želim trpjeti 7 godina nesreće na drugom svijetu…….
Post je objavljen 22.03.2007. u 22:54 sati.