ili "Benzin vaš, ideja naša!"
Na kijevskom se glavnom trgu ponovno kampira, nastupa, govori, pjeva. Atmosfera gotovo festivalska. Slično kao i prije osam godina. Tada je povod bila navodno izborna prijevara. Ta je parada prošla, Janukovič je postao predsjednik, sve je nastavljeno više-manje po starom. Povod novom nezadovoljstvu naroda je to što sadašnja vlast ne želi čvrste veze s EU, pristupiti u nekakve pristupne asocijacije, u kojima bi se zemlja pripremala za članstvo ( valjda kao i Turska, 40 godina). Ukrajinska vlada se opet sve više okreće Rusiji. I ostatku Azije.
Svi izvještaji u našim medijima počivaju na tome da se u Ukrajini radi u neslaganju, odnosno o sukobu prema nacionalnoj pripadnosti. Pojednostavljeno, proeuropsku stranu drže Ukrajinci ( Juščenko je više-manje marginaliziran, Timošenko je u zatvoru zbog primanja mita u biznisu s ruskim plinom, sada se u prvi plan probija Vitalij Kličko, koji još ni sam nije načisto bi li se bavio politikom ili se vratio boksanju), a prorusku drže etnički Rusi.
I izbori iza kojih je uslijedila narančasta revolucija i posljednji izbori završili su vrlo tijesnim rezultatom, situacija je bila pola-pola, po jedan posto na ovu ili onu stranu. Na posljednjem popisu stanovništva 2005. godine izbrojeno je oko 48 milijuna stanovnika. Od toga je Ukrajinaca bilo 78 %, a Rusa svega 17 %. Tako da se temeljni kamen podijela po nacionalnom ključu ovim podatkom mrvi u prah.
Podjela je ipak puno dublja i kompleksnija. Ona je političke, svjetonazorske, ali i ekonomske prirode. Istina je da na nju najveći utjecaj ima odnos Ukrajine i Rusije kroz bližu i dalju povijest. Odnosno, pravilnije bi bilo reći- odnos Rusije prema Ukrajini.
Po pitanju vlastitog nacionalnog i državnog identiteta, te nacionalne samosvjesnosti, Ukrajina se još uvijek traži. Nad njom se neprestano nadvija teška sjena iz prošlosti, u vidu Moskve, odnosno Rusije. I prijeti da će ju slijediti još dugo vremena.
Rusija polaže pravo na to da njezin utjecaj mora biti na prvom mjestu u mnogim bivšim sovjetskim republikama. Ukrajina joj je po tom pitanju trenutno na prvom mjestu. Bjelorusiju Moskva ionako smatra dijelom svojeg carstva, baltičke su liliputance otpisali, ukopali su se u marionetskim tvorevinama u Gruziji i Moldaviji. Sada im preostaje Ukrajina, na najvećem dijelu europske granice, i sigurno je da tu ne žele nekoga sa vojnim bazama NATO pakta u budućnosti. Još manje žele izgubiti tržište od skoro 50 milijuna stanovnika.
Za razumijevanje trenutne situacije u Ukrajini i traženja dijela političkih snaga da se službeni Kijev distancira od službene Moskve potrebno je znati osnovne stvari iz povijesti odnosa dviju zemalja, stoljeće ili dva unazad. Razdoblje naročito teške ruske represije prema Ukrajini i Ukrajincima do izražaja dolazi u 19. stoljeću, u vrijeme carske Rusije. Ugnjetavanje je sprovođeno u svim sferama života, posebno po pitanju nacionalnog izjašnjavanja i jezika, jer se u to vrijeme pojam nacije i države izjednačavao sa pojmom jezika. Ukrajincima je bilo zabranjeno nazivati se Ukrajincima, te koristiti se ukrajinskim jezikom. ( Na pitanje jezika osjetljivi su i dan danas, još uvijek velik dio etničkih Ukrajinaca rađe govori ruski nego svoj materinji jezik, koji ili ne znaju dobro ili ga iz nekog razloga ne žele govoriti. Ili govore nekom mješavinom ukrajinskog i ruskog, takozvanim suržikom, uglavnom u urbanim sredinama. Ukrajinom kruži urbana legenda da je i sam proruski predsjednik Janukovič, kada je popunjavao prijavu za kandidaturu, na dva lista papira koje je morao ispuniti na ukrajinskom, napravio dvadesetak pravopisnih grešaka.)
U carsko doba, Moskva je na Ukrajince i njihov jezik gledala s visoka, s vrlo velikom dozom omalovažavanja i podsmjeha. Nazivali su ih malorusima, a jezik maloruski. Smatrali su i kako je to prost jezik, kojim se ne može stvarati visoka i vrijedna književnost, nego samo kojekakve "lakrdije" i prostački napjevi. S revolucionarnim previranjima koja počinju 1848. širom Europe, dolazi i do snažnog buđenja nacionalnih osjećaja i u Ukrajini. No, taj proces nije bio jedinstven, odvijao se je u dva središta. U Kijevu, koji je bio pod kulturnim i političkim utjecajem Moskve i u Lavovu, koji je bio pod utjecajem Austrougarske. No težnja svih Ukrajinaca je bila zajednička- stvaranje jedinstvene Ukrajinske države.
Raspadom Austrougarske i Ruskog carstva i na području Ukrajine dolazi do građanskog rata i stvaranja prijelazne države, a 1918. na vlast dolaze boljševici i nastaje Sovjetska Ukrajina. Staljinovim dolaskom na vlast nastaje najstrašnija epizoda u ukrajinskoj povijesti i najveća mrlja na odnosima ta dva slavenska naroda.
Od 1931. do 1933. godine u Ukrajini se događa nešto što je poslije nazvano "Gladomor", odnosno "Holodomor", te priznato kao genocid. Boljševici su vjerovali da su najveći neprijatelji njihove prisilne kolektivizacije i samog komunizma seljaci. Smatrali su ih nositeljem nacionalnog bića i tradicije svakog naroda. Staljinova je politika bila slomiti duh i svijest naroda i pod svaku cijenu sprovesti kolektivizaciju i zavesti sovjetsku vlast. Izazvana je umjetna glad, oduzimao se sav urod u cijeloj Ukrajini, ali i dijelovima Bjelorusije i Rusije. Mnoge seljake koji nisu pristali na kolektivizaciju raseljavalo se širom srednje Azije ili slalo u Sibir. Ukrajince je boljševička vlast u Moskvi smatrala za najvećeg potencijalnog neprijatelja buduće sovjetske države jednakih građana, tako da je politika oduzimanja uroda i zabrane kretanja seljacima u gradove rezultirala smrću oko osam milijuna ljudi samo u Ukrajini.
U 2. svjetskom ratu Ukrajinci su opet bili žestoko podijeljeni. Veći ih se dio borio u partizanskim jedinicama i u redovima Crvene Armije, braneći rodnu zemlju i svoje domove od fašista i nacista. Za njih nije bilo dileme na kojoj se strani moraju naći,naročito zbog činjenice da je Hitler upravo Ukrajinu i Rusiju do Urala predvidio kao budući "Životni prostor" za svoju veliku germansku naciju. No, u zapadnom dijelu Ukrajine osnovana je Ukrajinska ustanička armija, koja je za cilj imala stvaranje neovisne ukrajinske države i borbu protiv nacista i sovjetskih trupa. Ta je priča završila tako da je UUA, na čelu sa svojim vođom Stjepanom Banderom, postala dijelom SS snaga. Sovjetska je armija sa njima po Karpatima vodila borbe do sredine pedesetih godina ( slična priča kao i sa četnicima Draže Mihajlovića u Bosni i Srbiji). Zbog UUA su Ukrajinci koji su se borili u redovima Crvene Armije u borbama za oslobođenje i osvajanje Njemačke i Berlina bili uglavnom u prvim redovima i slani na na najteže zadatke.
Nakon završetka 2. svjetskog rata, Ukrajina je obnavljana tako da se je većina industrije koncentrirala u istočnom, proruskom djelu, a zapadni je dio ostao slabije razvijeno, ruralno područje, sa stanovništvom čvrstih nacionalnih stavova, koji su u sovjetskoj državi postali građanima drugog reda. Tu treba još spomenuti slučaj Autonomne republike Krim, koja je u sastav Ukrajine ušla tek 1954. No, taj je poluotok država za sebe, naseljen uglavnom isluženim ruskim vojnim časnicima i obavještajcima, i vlast na njemu, koja ima i svoj vlastiti ustav, sluša uglavnom samo Moskvu.
Posljednje veliko zlo, za koje ukrajinci krive Moskvu i Rusiju, je nuklearna katastrofa u Černobilju. Po direktnom nalogu vrha komunističke partije nuklearna je centrala radila preko kapaciteta, da bi se uoči prvog maja mogli pokazati veliki uspjesi na polju proizvodnje energije. Kada se katasrofa već dogodila, to se je tjedan dana držalo u tajnosti od javnosti, da se ne poremeti prvomajska parada u Kijevu, zračne linije od mjesta nesreće sedamdesetak kilometara, tako da su deseci tisuća ljudi ozračeni i kasnije umirali zbog jedne bezumne političke odluke.
Posljednjih smo godina svi svjedoci kolonijalnog i ucjenjivačkog odnosa Moskve prema Ukrajini po pitanju opskrbe energentima.
Ovo su samo neki događaji iz bliže prošlosti, koji utječu na današnje napete odnose dobrog dijela Ukrajinaca spram Rusije. Kroz gotovo cijelu povijest odnosa između Moskve i Kijeva, oni su bili u većem ili manjem stupnju diskriminirajući, ponižavajući i eksploatacijski prema Ukrajincima, a rezultirali su i mnogim žrtvama na strani Ukrajine. No, Kijev se neprestano vraća u krilo starijeg slavenskog brata, vjerujući da će sljedeći put priča završiti nekako drugačije i bolje po njih. Povijest se ne može vratiti, no iz nje bi trebali naučiti stvari koje ne bi trebalo ponavljati i trebali bi znati prepoznati i izbjeći situacije koje nas vode u pogibelj. Nažalost, kad se interesi pojedinaca ili manjih grupa stave ispred interesa i dobrobiti cijele zajednice, onda nastaju veliki problemi za sve članove tih zajednica.
Ukrajina je vjerovala da će se situacija promijeniti nakon proglašenja samostalnosti, u granicama kakve su stoljećima priželjkivali i sanjali. No, samostalnost koju su Ukrajinci dobili mirnim putem nakon raspada Sovjetskog Saveza, nisu iskoristili na najbolji način. Najveća europska područja najplodnije zemlje crnice, takozvanog "čornozema", veliki izvori plina, rudnici ugljena i materijala za nuklearna goriva, beskonačne mogućnosti za dobivanje energije iz vodenih izvora ( prava mala mora koja su napravljena na Dnjepru), velika metalna industrija ne koriste se niti približno punim kapacitetima. Sve negativne strane tranzicije, pretvorbe, privatizacije, deindustrijalizacije koje su se mogle dogoditi, dogodile su se. Kao, uostalom, i kod nas. Samo što su ukrajinski kapaciteti za pljačku i bogaćenje odabranih i podobnih deseterostruko veći od naših.
Ukrajinci sada traže krivca za to, zašto od tih silnih, nama nezamislivih prirodnih i energetskih bogatstava, koristi imaju samo pojedinci, a standard svih ostalih građana pada. Dio Ukrajinaca krivca za to vidi podjednako u svim političarima, koji su dozvolili taku devastaciju većine društvenih dobara. Dio krivce vidi i traži u Rusiji i Rusima koji žive u Ukrajini.
Ti Rusi, a i Ukrajinci koji žive u istočnom djelu države, gdje još uvijek postoji snažna industrija, ne žele se odmaknuti od Rusije, za koju su vezani ekonomski, energetski i trgovinski. Ne žele ostati bez ono malo sigurnost koju im daje radno mjesto u velikim industrijskim i rudarskim kompleksima, a na račun tercijarizacije kojoj se je okrenuo dobrim dijelom Kijev i gradovi na zapadu zemlje, a što je rezultiralo enormnim bogaćenjem pojedinaca i siromaštvom i gubitkom radnih mjesta svih ostalih. Jednostavno, ne žele predati ono što imaju u ruke nekome koga ne poznaju, za koga nisu sigurni što će s tim napraviti. Između obećanja o boljem životu i ostvarenja nekakvih američkih snova i kakve-takve sigurnosti radnog mjesta i egzistencije odabrali su ovo drugo. Pa makar i u krilu Moskve i Rusije.
A to što postoji u istočnom djelu zemlje je zaista veliko i vrijedno. Donjeck je središte rudarske regije, a Harkov središte industrije svih grana. Još iz doba SSSR-a tu je bio centar metalske industrije, zrakoplovne, strojarske. To je i rodno mjesto ruskog svemirskog programa. I najveći naučni zavodi iz sovjetskih dana su stacionirani upravo u tom gradu. U cijeloj toj priči Rusija je još uvijek prvi gospodarski partner Ukrajine,da ne govorimo o ovisnosti o ruskoj nafti,pa zato i sadašnja vlada smatra da su prirodno upućeno prema Moskvi. Protivnici tog mišljenja su vođeni raznim motivima. Pokazalo se to i sa predvodnicima narančaste revolucije. Neki vide u svemu financijske interese, neki priliku za političku promociju, neki za svoju osobnu, neki vjeruju u ideju nacionalne samostalnosti i samosvjesnosti i smatraju da se na tim temeljima može održati društvo od 50 000 000 ljudi, a sve ostalo da je sporedno i da će doći samo od sebe. Dio Ukrajinaca iz zapadnog djela zemlje smatra Rusiju i Moskvu smrtnim neprijateljima.
No, generalna slika pokazuje pad standarda i sve lošiji život ogromnog broja građana. Vlada je sama izjavila da joj je potrebna trenutna financijska pomoć od nekoliko desetaka milijardi eura. To znači da država gubi financijsku samostalnost i mogućnost samostalnog odlučivanja u još nekim sferama, ne samo financijskim. EU tu sumu novaca nije ponudila i ne može je ponuditi. Moskva je spremna opet odriješiti kesu. No svi su svjesni da to ima svoju cijenu. I da je ta cijena svakim danom sve veća. Energetski i monetarni ovisnik o Rusiji svakim danom postaje i sve veći politički ovisnik. Što može rezultirati nečim o čemu se svako malo priča, ali je sve dalje sve veća vjerojatnost da se nikada neće dogoditi- podjela zemlje na dva dijela, istočni i zapadni, sa Dnjeprom kao granicom. Vjerojatniji je scenarij po kojem će Ukrajina opet (p)ostati Ruska "kolonija". Priliku da ostanu samostalni i gospodarski i financijski neovisni o bilo kome su imali, potencijala s obzirom na prirodna bogatstva i industrijske potencijale su imali, volju i želju za to su imali, no sve su to propustili, prokockali i upropastili. Kao i još neki, koje prepoznamo kad se pogledamo u ogledalo...

Oznake: Ostap Bender- uvijek i svuda