Novo Otkrice

«Deep Blue» je već pronašao konobaricu, dječji vrtić bio je zatvoren preko praznika. Izgleda da ih je manjak osoblja zaista doveo do toga da zatvore vrtić. No u azilu su me objeručke prihvatili kao volontera, kad drugačije ni nisu mogli, jer je i njima trebala ozbiljna financijska pomoć. Osobito sad, kad su u prostoru predviđenom za 20-ak pasa držali njih 34-vero, a o mačkama da i ne govorim. Sve je bilo prljavo i nehigijenski, i iako je bila riječ o životinjama, ni one nisu zaslužile ovakve uvijete. Stoga sam odlučila da se zaista angažiram u preuređenje azila i da svim mogućim sredstvima osiguramo barem donekle normalne uvijete. Iako nisam imala nikakve redovite prihode, nekakvu ušteđevinu sam imala, i možda je to bilo premalo da bi se zaista ozbiljno pomoglo azilu, ali bilo je dovoljno da kupim boju, kistove, hranu i nekoliko zdjelica za hranu. Ostali članovi i volonteri sa oduševljenjem su pomogli u sufinanciranju za boje i kistove, te u krečenju azila, ograde i kućica za pse.
Većinu dana provodila sam tamo. Ujutro bi ustala u 8, spremila se i u 9 bila u azilu. Boni se volio družiti sa psima iz azila, a ja sam se polako počela osjećati ugodno u društvu ostalih volontera. Ray i Gabrielle su bili najsimpatičniji među 10 volontera. Ray je imao 26 godina, a Gabrielle 23. Ostali volonteri bili su između 30 i 50 godina, osim Karin koja je bila moje godište. No i s obzirom na razliku u godinama, dobro smo se slagali. Svi su bili zaista dragi i spremni na šalu ali i ozbiljan rad. Ubrzo smo preuredili sve, pa je to donekle i izgledalo.
»Mislim da bi ti trebala zahvaliti.»-prišla mi je Maya, voditeljica azila, a zahvalnost joj se zaista mogla čuti u glasu.
«Ma nema na čemu, oduvijek sam voljela ovaj azil.»-rekla sam nasmiješena, i još jednom zadovoljno pogledala prema sad «novom» izdanju.
«Da, znam. Kao i svi mi, ali izgleda da nam je trebao netko poput tebe da nas malo pogurne da prionemo na posao.»-stavila je ruku na moje rame i još jednom se nasmijala.
Začule smo trubu auta, i refleksno se obje okrenule u smjeru odakle je dopirao zvuk. Gabrielle je nasmijana od uha do uha zaustavljala staru plavu Toyotu Corollu Verso, službeno vozilo azila, a Karin je sa suvozačkog mjesta mahala nekakvim papirom. Brzo smo se svi skupili oko njih, a kad su izašle iz auta, Karin je jedva dočekala da objavi vijest. «Gradonačelnik nam je odlučio dodijeliti nagradu na «Dan Grada», za predan rad i pomaganje životinjama, ali i za obnovu azila.»-izgovorila je u jednom glasu, a povici ushićenja i pljesak mogao se čuti sa svih strana. Nekoliko osoba me potapšalo po leđima, a Gabrielle me snažno zagrlila.
«Ti si zaslužna za velik dio toga, znaš!?»-rekla je razdragano. Samo sam kimnula i nasmijala se.
«A nije rekao kakvu točno nagradu?»-začuli smo Mayu koja nas je pokušavala nadglasati. U trenutku je nastala tišina.
«Od gradonačelnika se nezna što ćemo dobiti kao nagradu, možda samo neku plaketu, a možda i neku novčanu uz to. Ali…»-rekla je zagonetno Karin a zatim malo zastala da nas pogleda sve.
«Ali…»-s nestrpljenjem je ponovio Ray.
«Ali imamo još jednu prekrasnu vijest.»- ponovno je stala i pogledala u Gabrielle.
«Daj zucni već jednom!»-viknula je odostraga Roberta, 59-godišnja umirovljenica i strastvena obožavateljica malih pasa.
«T-Series nam je odlučio donirati 10,000 dolara za hranu, i da završimo obnovu azila!»-uskliknula je i pljesnula rukama. Svi smo počeli vrištati od sreće, i skakati jedni na druge. Nisam ni znala da 50-godišnjaci mogu toliko skakati kao i mi mladi, pogotovo kad su ushićeni.

Taj dan sam sa posebnim zadovoljstvom otišla kući iz azila. Boni je umorno kaskao pored mene, iscrpio se od silnog trčanja i igre sa drugim psima.
Zamišljeno sam hodala kolnikom, razmišljajući o radovima koje još treba napraviti na azilu, kao što je to obnova krova, koji već 2 godine prokišnjava i ima milijun (uzaludnih) zakrpa, i gradnja još jednog prostora za pse. Iz razmišljanja me trgnula, po drugi puta danas, nečija automobilska truba. Naglo sam poskočila jer sa mislila kako sam u tom svom silnom razmišljanju odlutala na cestu, pa da smetam automobilima. Zatim sam čula smijanje sa strane, i shvatila da se još uvijek nalazim na kolniku, a automobil čija se truba čula je usporeno vozio cestom. Ljutito sam se okrenula i pogledala osobu u autu, naravno bio je to ON, ponovno.
«Je li ikako moguće da ti mene jednostavno ostaviš na miru!»-vikala sam kako bi nadglasala motor auta, i ubrzala hod.
«Htio sam te samo nešto pitati, trebam tvoju pomoć!»-i on je vikao, vozeći usporedno sa mojim hodom. «Moju pomoć, pa čovjek bi mislio da TI ne trebaš ničiju pomoć!»-podigla sam ruke u znak protesta.
«Ma samo me zanima di je banka ovdje?»-rekao je sarkastično.
«Pronađi je sam, ionako je to po tvom mišljenju malen gradić. Između ostalog nisi ti premlad da voziš automobil ?»-sad sam prvi puta okrenula glavu prema njemu.
Sjedio je u novijem sportskom Audiu, crne boje. Ne bih se žalila da imam takav auto. Crna kosa lagano mu se vijorila na povjetarcu kojeg je proizvodio vozeći usporeno, jednom rukom bio je oslonjen na prozor automobila, dok je drugom rukom pridržavao volan auta. Izgledao je tako samouvjereno, tako odvratno egoistično, da mi se odmah okrenuo želudac.
«Možda i jesam, ali ovdje ionako nema policije. A i koliko vidiš, sasvim dobro se snalazim na cesti.»-rekao je uz samodopadan smiješak.
«Nije ni čudo da su te roditelji doveli ovamo, ali ni ovdje te nemogu imati pod kontrolom izgleda. Znaš, žalim ih. Nikako ne bi htjela brata poput tebe, sina još manje!»-rekla sam ogorčena njegovim ponašanjem.
«Da svakako, ne bi ni ja sestru poput tebe, hvala bogu pa sam jedinac!»-viknuo je iz petnih žila jer je u tom trenutku zaturirao motor.
Pogledala sam ga još jednom sa prijezirom u očima, i ponovno ugledala njegov ljigavi osmijeh.
«Da, Hvala bogu da nema još takvih poput tebe!»-odgovorila sam ovaj puta sa podsmjehom u glasu, i povukla Bonija u najbližu trgovinu, samo da se maknem od njega. Iako nije bilo dozvoljeno ulaziti sa psima, nisam ni namjeravala otići među namirnice. Samo sam pričekala kod vratiju da se ON makne, pa da mogu nastaviti svoj put kući.
Ponovno mu je uspjelo pokvariti mi dan, a bilo je tako sve super. Ljutila sam se na njega, ali prvenstveno na sebe, što mu svaki puta iznova dozvolim da me naljuti i isprovocira. Možda bi zaista bilo bolje da ga ignoriram. Samo kako da to uspijem, kad me sam pogled na njegovo lice tjera u svađu sa njim. A možda je i zapravo dobro što se imam sa kime prepucavati. Uzet ću to kao svojevrsni ispušni ventil. Ako on može biti takav, mogu i ja. Izašla sam iz dućana, a ljetna vrućina na trenutak me omamila. Nisam ni bila svjesna koliko je vruće.
«Leda!»-vidjela sam Karin kako mi maše sa terase obližnjeg kafića.
«Bok Karin! Sama si ovdje?»-upitala sam pomalo zbunjena.
«Da, željela sam se malo družiti «sama sa sobom».»-rekla je nasmijano i podigla knjigu u zrak.
«Orkanski visovi?»- pročitala sam naslov knjige.
«Da, jedini roman Emily Bronte. Tek sam nedavno počela čitati.»-spustila je knjigu na stol,
«Ja sam u zadnjih par mjeseci pročitala gomilu knjiga, više ne ni ne sjećam nekih, ali svakako bih ti preporučila Na kraju duge- Cecilie Ahern, Pandoru- Anne Rice, i Ubojstvo u orijent expresu- Agathe Christie.»-počela sam nabrajati knjige koje su trenutno na mene ostavile najveći dojam. «Znam da su sve tri totalno različitih žanrova, ali svaka je odlična na svoj način.»-nasmijala sam se, i zateturala na mjestu jer je Boni naglo povukao uzicu. Oštro sam ga pogledala.
«Leda, ne bih se htjela miješati, ali vidjela sam sve maloprije.»-rekla je i zagledala se u knjigu.
«Misliš raspravu mene i NJEGA!?»-upitala sam iznenađeno.
«Da, baš to. Nisam sve čula, samo dio kad ste došli bliže. Nije da sam slušala ali glasno ste raspravljali.»-počela je mumljati, kao da se ispričava za ono što je čula.
«Ma znam, iritira me. Nemogu si pomoći a da mu ne vratim nazad.»-rekla sam ponovno pomalo bijesna.
«Nemoj si to dozvoljavati Leda, ti si iznad toga.»-pogledala me u oči.
«Da, znam da jesam. Ali možda mi je već dosta toga da budem «iznad».»-podigla sam obrvu «Naletio je na krivu osobu.»-nadodala sam sa samodopadnim smiješkom, a zatim joj mahnula u znak pozdrava i produžila kući.