Novo Otkrice

Lana: GOTOVO!!!- vrisnula je od olakšanja kad je ušla u društvenu nakon zadnjeg ispita ČAS-ova. Naravno zadnji su nam ostali Napitci. Očekivala sam da bude teško, i da će Snape biti prava davež tokom ispita. Ali da je baš morao rasplakati jadnu Naidine prije nego je uopće počeo ispit, to nisam od njega očekivala. Svojim polaganjem ČAS-ova sam bila prilično zadovoljna, zapravo svi smo bili zadovoljni. Položili smo ih gotovo onako kako smo planirali. Čarolije, Skrb i Napitke čak prošla s O. Iako se nisam nadala da ću Napitke proći sa O, očito sam riješila i bolje nego sam mislila. Bezjačke studije, Preobrazbu i Obranu sa I. Astronomiju sa P, a Proricanje sa L, i to samo zato jer sam se usred ispita izderala na profesoricu. No to ionako nisam mislila nastaviti dalje slušati. Dora je na svim ispitima briljirala, nemoram ni spominjati činjenicu da je Snape pozelenio od muke kad je prva završila sa ispitom. A McGonagallica je bila prilično iznenađena Dorinim ocjenama, iako mi nije baš bilo jasno zašto. Lana se razočarala što je iz Astronomije imala P, ali proći će je to. Proricanje nam nikom nije bila jaca strana, Mary je iz Bezjačkih Studija imala L, ali sve će to doći na svoje.

Rastanak sa Simonom nije mi pao tako teško kako sam mislila. Obećao je da će se javljati, i po prvi puta nisam sumnjala u nečije riječi, uopće. Znala sam da ćemo ostati u kontaktu, i jednostavno sam se vodila tom mišlju. Iako smo se upoznali tek prije par mjeseci, Simon mi je postao jedna od važnijih osoba u mom životu. Prijatelja kao što je on, nikad ne bih željela izgubiti, jer sam znala da će on uvijek biti tu za mene. Bez obzira na to bio u Hogwartsu ili negdje drugdje, ako ću ga trebati, on će naći način da bude uz mene, i to sam neizmjerno cijenila.
Simon: Beba moja.-rekao je tiho i uhvatio me za bradu da usmjeri moj pogled na sebe. Iako mi nije bilo toliko teško, nisam mogla pogledati u njegove oči. «Znaš da ćeš mi faliti, ti najviše od svih. Ali isto tako se nadam da znaš da sam tu za tebe, uvijek»-pogledao me nježno
Ja: Znam Simone, prošli smo to već nekoliko puta. Ali svejedno, bit će neobično bez tvog fizičkog prisustva. Neće baš biti jednostavno sad kad ću opet morati sama provoditi besane noći.- rekla sam sa tugom u glasu.
Simon: Pa možda bi onda konačno mogla početi spavati.-nasmijao se poljubio me u čelo.
Ja: Da, kad bi barem to bilo toliko jednostavno. Ali nije. Uvijek svi govore da je to od stresa, pa onda od treme prije ispita, pa onda od učenja. Izgleda da će se pošteno iznenaditi kad shvate da zapravo patim od insomnie.- pomalo žalosno pogledala sam u pod.
Simon: Jesi ti sigurna u to ??- i on je upitao sumnjičavo.
Ja: Da jesam. Bila sam kod Maddame Pomfrey, i potvrdila mi je moju sumnju. Rekla je da mi ona može dati lijekove da noću spavam, ali da to nemogu koristiti više od jedanput tjedno.-vidjela sam na njemu da se zabrinuo. «Simone, bit ću dobro.»-pokušala sam ga utješiti smirenim tonom
Simon: Ti možda da, ali ja neću, kad neću znati što se s tobom dešava. I zašto mi kvragu nisi prije rekla. Otišao bi s tobom do Maddame Pomfrey!-bio je uzrujan
Ja: Nisam željela da nitko sazna. Svi su se toliko veselili kraju godine, završetku ČAS-ova. Nisam željela sve to kvariti.-zagledala sam se u nokte na rukama i pokušavala pronaći bilo što zanimljivo na njima.
Simon: Oprosti, malo sam preburno reagirao. Ali Leda, teško mi te gledati ovakvu,. Ovi ljubičasti kolobari se ti sad već gotovo vuku po podu, a lice ti izgleda ispijeno, blijedo. Nisi to više ti.
Ja: Oh Simone. Još sam uvijek ja, samo malo, pa modificirana.-nasmijala sam se, a i njemu se oteo slabašan smiješak. «Obećajem da ću ti sve javljat!»-zagrlila sam ga, a on mi je uzvratio još snažnijim zagrljajem. Tko zna kad ću ponovno biti u njegovom zagrljaju. Odvojila sam se od njega i još jednom ga pogledala duboko u oči. «Vidimo se Simone!»-izgovorila sam tiho i poljubila ga u čelo.
Simon: Da, vidimo se! Jednom…-stisnuo je moju šaku u svojoj a zatim otišao.
Gledajući kako odlazi, shvatila sam jednu stvar. Nešto što sam zapravo znala cijelo vrijeme, samo nikako da si to priznam. A tada sam odlučila da bi ipak to bilo najpametnije.

* * * * *



Prije nego smo trebali napustiti Hogwarts na sljedeća 3 mjeseca, morala sam učiniti nešto o čemu već previše razmišljam zadnjih par dana. Moram vratiti Lucasa, iako se sad rastajemo, morala sam mu reći što mislim, jer ne bi izdržala još 3 mjeseca. Zagledala sam se u obrise drveća koja smo prolazili udaljavajući se od Hogwartsa. Iz razmišljanja me trgnula Haley.
Haley: Nekako si zamišljena cijeli put. Nešto nije u redu?-upitala je pomalo zabrinuto
Ja: Ne sve je super, ustvari i više nego super.-nasmijala sam se
Haley: Dobro, drago mi je ako je tako.-i ona se nasmijala, iako sam mogla vidjeti po njenom licu da joj ništa nije jasno.
Ja: Pričat ću sa Lucasom kad stignemo na King's Cross. Moram ga vratiti, previše mi fali.-još jednom sam razvukla usne u osmijeh i pogledala kroz prozor. Haley je očito bila iznenađena mojim iznenadnim naglas izgovorenim priznanjem.
Haley: Oh, pa to je, super.-izustila je nekako jedva, još uvijek valjda probavljajući to da sam nakon 3 mjeseca priznala sebi a i drugima da mi Lucas zapravo fali.
Vlak se polako zaustavljao, što je moglo značiti samo jedno. Stigli smo na King's Cross. Duboko sam udahnula, brzo ustala sa svog sjedala, zgrabila kofere i otvorila vrata odjeljka. Tad sam osjetila nečiju ruku kako me povukla za rukav.
Lana: Nemoj sad Leda, možda nije baš najbolje vrijeme.-rekla je nekako oprezno
Ja: To će on odlučiti. Ja to moram napraviti.-iskrivila sam lice lagano u nekakvu upitnu grimasu i krenula za masom učenika prema izlazu. Pokušala sam se što brže probiti do izlaza da Lucas ne ode prije nego stignem do njega. Ugledala sam njegov zatiljak kroz otvorena vrata, i još više požurila. Nisam previše razmišljala o tome što ću mu reći kad dođem do njega, nekako sam se nadala da će sam shvatiti, ili da će riječi sam pronaći svoj put iz mojih usta. Srce mi je ubrzano kucalo, noge su mi same sve više ubrzavale kako sam se približavala izlazu, a osmijeh mi nije napuštao lice. Kad sam konačno sišla sa vlaka, pogledala sam na sve strane ne bi li pronašla Lucasa. Prvi puta ga nisam vidjela, i trbuh mi se lagano počeo kvrčiti od pomisli da je otišao prije nego sam mu sve rekla, no tada sam ga ugledala iza jednog masivnog stupa. Krenula sam veselo prema njemu, no ubrzo sam stala na mjestu kao ukopana. Kovčeg mi je ispao iz ruku, jednako kao i krletka koja je proizvela buku kotrljajući se po kamenju, no meni se to sve činilo kao u nekom dalekom filmu. Trbuh mi se okrenuo za puni krug, stvarajući nesnosnu mučninu i slabost. Noge su mi polako počele otkazivati, a misli su mi odlutale. Jedino što sam mogla vidjeti bio je prizor ispred sebe. Lucas i još neka djevojka u strastvenom poljupcu. Gledala sam u njih u šoku i nevjerici, no svakom sekundom shvaćala sam da je to stvarnost, da sam ga sad zaista izgubila. Pokušala sam se sabrati, barem toliko da mogu skupiti stvari sa poda i otići što prije, ali nisam mogla. Noge me još uvijek nisu slušale, a mučnina se nije smanjivala. Nisam mogla ni normalno disati. Kao da me nešto gušilo i pritiskalo mi pluća, ne dajući mi da normalno udahnem, a zrak je postajao sve teži. Jeste li se ikad osjećali toliko tužno da niste mogli zaplakati, da ste od tuge jednostavno otupjeli. Bol je bila nesnosna, ali suze jednostavno nisu mogle pronaći put iz te tuposti koja je trenutno bila u vama. Tako sam se sad ja osjećala.
Čula sam nečije korake iza sebe, i jedva se okrenula. Mary je držala moju i svoju krletku u rukama, a kovčezi su joj stajali pod nogama. Iza nje se pojavila Haley, a iza njih su stajale Dora i Lana. Ni jedna nije baš izgledala toliko iznenađena koliko ja, osim što je Mary sa gađenjem pratila što se događa. Ja se više nisam mogla prisiliti da se okrenem, da još jednom pogledam u Lucasa i onu djevojku, nisam se mogla suočiti više sa time.
Haley: Žao nam je Leda.-progovorila je prva i prišla mi bliže, gledajući me očima punim tuge. Nisam ništa odgovorila, samo sam odsutno odmahnula glavom. Pogledala sam ih sve još jednom, i krenula prema Mary da uzmem svoj kovčeg. Ni jedna nije više ništa rekla, samo su šutke hodale uz mene, čak ni Dora nije imala nikakav komentar za dodati, iako sam vidjela da je htjela nešto reći da objasni ovu situaciju.
Ja: Ti si znala, zato si me zaustavila u vlaku, ti si znala!-rekla sam odjednom okrenuvši se prema Lani. Stiskala sam usne u pokušaju da zadržim suze.
Lana: Pa.. svi smo nekako znali… samo nitko nije bio siguran. –u očima joj se vidjelo da joj je žao
»A sad, pa, i sama si vidjela.»-rekla je i brzo prekrila rukom usta. «Oprosti, nisam te htjela ponovno podsjetiti.»
Ja: Nije više ni važno.-odmahnula sam glavom i spustila pogled u svoje noge. Hodala sam tako pognute glave na rubu plača, sve do raskrižja na kojem me Lynda čekala. Cure su se već na izlazu sa perona sve razišle svojim putevima, i nisam mogla ne primijetiti zabrinutost i žaljenje na njihovim licima. Ispred Lynde sam pokušavala biti normalna, vedra i vesela Leda kakva jesam, ali kad bi ostala sama, bol u prsima me podsjetila na to što sam vidjela na peronu.

* * * *

Kad sam stigla kući, mama me zabrinuto gledala dok sam ulazila u kuću. Koliko god sam ja pokušavala sakriti svoje sad već ljubičasto-crne podočnjake, više ni šminka nije imala nikakvog efekta. Oni su se i dalje nazirali, jasno dajući svima do znanja da ne spavam već jako dugo. Lice mi je bilo iscrpljeno, a još više su ga umorili pokušaji da se na njemu ne naziru moji trenutni osjećaji.
Mama: Dijete moje, pa što se tebi dogodilo ??-upitala je više nego zabrinuto i požurila da me zagrli.
Trbuh joj je sad već bio ogroman, što je moglo samo značiti da se dijete dobro razvija. Zagrlila sam je pažljivo, jer sam se bojala da nešto ne napravim svom budućem bratu ili seki. Mama i tata nisu željeli znati spol djeteta. Htjeli su da to bude iznenađenje, tako da sada samo možemo čekati do poroda.
Ja: Dobro sam mama. Nisam imala baš previše vremena za spavati uz sve te ispite koje smo imali. Ove godine su bili jedni od važnijih, po kojima ćemo moći odlučivati što želimo upisati sljedeće godine.-rekla sam umirujućim tonom, da ne zabrinjavam mamu, sad kad ona ima mnogo većih briga. Neka se samo beba rodi zdrava, a nakon toga ću pričati sam mamom o mojoj nesanici. Ne treba joj sad dodatni stres ni briga, dijete je najvažnije. Mama se samo nasmijala, kao da shvaća što sam joj rekla, a zatim me još jednom čvrsto zagrlila. Falio mi je topli majčinski zagrljaj u kojem sam se osjećala tako sigurno i zaštićeno, a sve moje brige bile su kilometrima daleko.

Dora je treskom zatvorila knjigu i ustala sa kauča nasmiješena.
Lana: Nekad joj strašno zavidim.-pomalo ljutito gledala je za Dorom dok je ona marširala prema izlazu iz knjižnice kao narodni heroj.
Mary: Kome!? Na čemu?- upitala je odsutno, buljeći u knjigu ispred sebe.
Lana: Dori, na njenoj sposobnosti brzog upijanja informacija, i natprosječne inteligencije.- zakolutala je očima, a zatim se vratila skriptama ispred sebe. Euforija oko učenja svakim se danom povećavala, neki su učenici već bili gotovo ludi, neki ČAS-ove nisu shvaćali tako ozbiljno koliko bi trebali, a neki su poput Dore to sasvim normalno podnosili, a kako i nebi kad je ona sve naučila u duplo kraćem vremenu nego mi ostali, i imala je mnogo više vremena za sebe, i za svoje štakore koji su joj ovih zadnjih tjedan dana bili i jedino društvo pošto smo svi mi ostali mahnito učili.
Lucas: Ok, vi ćete se pretvoriti u ove knjige koje čitate.- izgovorio je sa podsmjehom ali ipak oprezno
Haley: Luke, molim te, nemoj još i ti. Ovo nam je stvarno bitno, a ti si to već prošao.-pogledala ga je prijekorno
Lucas: Dobro, oprostite djevojke. Odlazim, pošto vidim da nisam nimalo poželjan.- okrenuo se leđima u znak protesta
Haley: A jesi i ti jedno veliko dijete! Daj pričekaj još 15 minuta i dolazimo.-rekla je smireno i okrenula stranicu knjige.
Lucas: Ok, može!- odmaknuo je stolicu i sjeo za stol.
Naravno tih 15 minuta se odužilo na pola sata, ali nije mu to smetalo nešto previše. Kad smo konačno sve četiri završile sa učenjem, vratile smo knjige na mjesto, a Madamme Pince je sa olakšanjem pratila kako izlazimo iz knjižnice. Valjda je i njoj bilo dosta učenika u knjižnici za cijelu godinu.
Mary: Jedva trepćem, a oči će mi ispasti iz glave ako pogledam u još jednu knjigu danas!- uzdahnula je teško, a zatim rukom protrljala oči.
Ja: Ma daj, možemo izdržati još tih tjedan dana. A kad položimo ČAS-ove, spavat ćemo cijele dane.- nasmijala sam se, a zatim naglo zašutjela vidjevši njihove prijekorne poglede na meni.
Lana: TI ćeš spavati po cijele dane ?! Da mi je i to vidjeti!- sarkazam nije izostajao iz njenog glasa.
Pokušala sam se izvući napućivši usne i milo ih pogledavši, ali nije baš išlo. Lucas je samo prebacio ruku preko mog ramena i veselo me gurnuo u stranu.
Ja: Bilo bi dobro da danas nešto konačno i pojedemo. I ručak smo preskočili.
Haley: Da, moj želudac se već prije sat vremena izjasnio da nije zadovoljan tom činjenicom.-nasmijala se potapšala rukom trbuh
»Da znamo!»-rekle smo Mary i ja u isti glas. Nije da smo samo jednom čuli kako Haley kruli u želucu, a nakon 40 minuta je postalo i prilično iritirajuće, i nije nimalo pomagalo koncentraciji.
Smijući se Haleynom glasnom želucu, nastavili smo prema Velikoj dvorani na večeru.
Mary: Hoćeš li pojesti ovo?-upitala je gurajući zadnji komadić pite u usta, i pokazujući na isti takav na mom tanjuru.
Ja: Ne, slobodno uzmi. Oči su mi bile gladnije nego što u želucu imam mjesta.-dodala sam joj svoj tanjur i namignula joj. Mary je brzo uzela komad sa mog tanjura i stavila ga na svoj, a zatim ga je u sekundi pojela. Haley je, uz nekakvo meso pojela i svu salatu koja je bila na stolu, a Lana je pogledom tražila kruške u čokoladi. Nisam sigurna ali mislim da bi joj to bio već 5 komad. Očito su stvarno svi bili izgladnjeli.
Nakon večere otišli smo u društvenu, i bacali se tko je kamo stigao. Bili smo razvaljeni po cijeloj društvenoj, a razgovor nam se sveo na nejasno mrmljanje i uzdahe.
Lana: Nema ovo više smisla, jedva gledam, više ništa ne razumijem a ni mozak mi više ne radi.-stavila je ruku na usta zijevajući.
Dora: Više? Pa šta je prije radio ?!-dodala je podrugljivo
Lana: Mist! Ne diraj me kad sam pospana!- prijeteći je podigla prst a zatim zateturala
Dora: O Lanice, nemoj prijetit kad nisi sposobna ni da stojiš na nogama. –odgovorila je nonšalantno a zatim ustala kako bi sa Lanom otišla u spavaonicu.
Simon: Vrijeme je da i ja krenem, nisam u ništa boljem stanju od Lane. Osim što moj mozak oduvijek radi.-pokušao je biti zabavan, ali bezuspješno.
»Laku noć!»-izgovorila sam nejasno svima koji su krenuli na spavanje. Osjećala sam se užasno, sve me boljelo, a noge su mi imale 100 kila. Ustala sam sa kauča i jedva održala ravnotežu.
Mary: Leda, jesi dobro ?? –upitala je zabrinuto i pridigla se u sjedeći položaj
Ja: Aha, valjda jesam…- sve mi se počelo magliti, a društvena je odjednom počela biti sve tamnija
Lucas: Leda! Leda!- čula sam ga kako viče, samo nisam mogla shvatiti s koje strane se nalazi
Zadnje čega se sjećam je da su mi noge popustile, a oko mene se sve smračilo. Poslije toga kao da mi se pamćenje izbrisalo. Otvorila sam oči i ogledala se oko sebe. Bila sam na kauču u društvenoj, do mene je na stolici sjedio Simon a na drugoj Lucas.
Simon: Jesi li dobro?-upitao je brižno i dodao mi čašu vode
Ja: Da jesam. Koliko je sati?-ispila sam čašu na iskap i uhvatila se za glavu. Strašno me boljela. «Što se dogodilo?»-shvatila sam da se ne sjećam baš previše toga
Simon: Onesvijestila si se. Samo je bilo pitanje vremena.-izgovorio je tiho da ne probudi Lucasa. U glasu mu se mogla čuti zabrinutost ali i razumijevanje.
Ja: Kako to misliš?- bila sam začuđena
Simon: Pa posljedica nesanice, uz ogromne ljubičaste kolobare su i nesvjestice. Nemožeš toliko dugo izdržati bez sna, pa se tijelo samo «isključi» kad nemože više.- objasnio mi je polagano, kao da nezna mogu li sve pohvatati.
Ja: Aha, pa da. Imaš pravo vjerojatno. –slabašan osmijeh zatitrao je na mojim usnicama
»Simone, vrijeme je da odeš spavati? Već je sigurno jako kasno?»-uhvatila sam ga nježno za ruku. Nije ju maknuo, samo se zagledao u mene. Oči su mu imale poseban sjaj pod svjetlom vatre iz kamina, boje su mu se prelijevale iz grimizno plave, u mračno plavo pa zatim nazad u svijetlo plavu. Nisam mogla ne gledati u tako predivnu pojavu.
Simon: Prije bih rekao da je rano. Pola 5 ujutro je.-osmjehnuo se i stisnuo mi ruku
Ja: O Bože Simone! Da si smjesta otišao u spavaonicu barem malo odspavati, ja ću sada biti dobro.-naredila sam mu povisivši ton. Probudila sam Lucasa.
Lucas: Leda! Dobro si!-poskočio je sa stolice i pomilovao me po kosi
Ja: Da jesam. A sad bi bilo vrijeme da vas dvoje odete, jer ja vas neću moći hvatati kad budete padali u nesvijest po hodniku zbog nespavanja. –rekla sam u šali, i sjela na kauč. Simon se nije previše bunio, a nisam ga ni krivila, jadnik valjda nije ni oka sklopio. Poslušno je ustao sa stolice i krenuo prema spavaonici.
Lucas: Da, jako smiješno.- rekao je ironično i zatim se i on zaputio za Simonom u spavaonicu.
Ja: Hvala vam, obojici!-viknula sam za njima, kao da smo sami u cijelom dvorcu.
Simon: Nema na čemu!-mahnuo je rukom i nestao s vidika.
Lucas: I drugi puta!-namignuo mi je, a zatim i on mahnuo.
Iako sam se onesvijestila prije 7 sati, osjećala sam se bolje nego u ovih proteklih mjesec dana. Znala sam da ću sutra slušati od svih kako su zabrinuti i kako bi morala otići kod bolničarke, ali sad sam se barem malo odmorila. Tko zna kad ću sljedeći puta moći sklopiti oka. Vjerojatno kad ponovno padnem u nesvijest.

Sometimes I think that I know what I'm all about
But when I look inside I can see the truth come out

Sometimes I try to go on
I know it's wrong
Cos when I see your eyes
I can see the flame is gone, gone, gone

Dora: E odjebi, neću to učiniti. Ma nema šanse!-vikala je dok se brzim koracima udaljavala od Lane
Lana: Dora, sama si htjela izazov. –nacerila se pakosno.
Dora: Gle, da si mi rekla nešto u granicama normale. Ali da moram sutra cijeli dan provesti u roznoj haljinici sa otvorenim dekolteom, i kečkama, e Lana tu pretjeruješ. Radije bi proparadirala u grudnjaku Hogwartsom nego ovo.-rekla je iznervirano se naslanjajući na zid i uzimajući cigaretu iz džepa. Na tu Dorinu ideju Laninom lice se ozarilo.
Dora: Da nisi ni pomislil!.-rekla je strogo vidjevši da se Lani sviđa ideja
Mi smo se samo nasmijali na njihovu scenu.
Lucas: Ajde vas dvije, vratite se.-rekao je smijući se
Dora je sjela na svoje mjesto do Lucasa i uzela bocu u ruke.
Dora: Bolje ti je da ne stane na tebi.-pogledala je Lanu oštrim pogledom a zatim zavrtila bocu
Svi smo sa napetošću pratili tu jadnu bocu u njenom okretanju, nadajući se da neće baš nas zadesiti «Dora».
Haley: Ne ja!!-uzviknula je i prekrila rukom lice, kad je vidjela da je boca stala na njoj
Dora: Dakle, Hales, istina ili izazov??
Haley: Istina.- zacerekala se i izbeljila Dori
Dora: Haley, kako stoje stvari sa Johnnyem ??- upitala je i nabacila sarkastičan osmijeh
Haley: Marš!!-rekla je kroz stisnute zube. Oči su joj se odjednom suzile, i svi smo znali što je bilo. Dora je pogodila di najviše smeta, mada, to joj je bila specijalnost, osobito kad je bila ljuta. «Pa, situacija nije baš najsjajnija ali smo se pomakli negdje. Tko zna, za mjesec dana možda vise neću biti solo.»- rekla je sa smiješkom, lagano se zacrvenjevši. Svi pogledi bili su uprti u nju. Nitko nije imao pojma o ničem vezanom za Haley i Johnnya.
Haley: Dalje!!-uzviknula je brže bolje, kad je shvatila da svi gledamo u nju, i još se više zacrvenila.
Zavrtila je bocu, gledajući u nju, samo da izbjegne naše još uvijek znatiželjne poglede.
Haley: Oho, Lucas… -rekla je zadovoljno.. «Istina- Izazov?»
Lucas: Izazov, naravno.-rekao je ponosno.
Haley: Pa, gospodine Scott, moraš otići u hodnik ispred Velike dvorane i zgrabiti prvu curu koju vidiš, i poljubiti je, bez prijašnjeg objašnjavanja zašto to radiš, naravno.-nabacila je zadovoljan osmijeh
Lucas: Haley, nisi fer. A što ako dođe baš neka, pa…čudna cura ??-pokušavao se izvući, no bezuspješno.
Lana: Lucas Scott, pravila igre su takva. Bez iznimaka.-rekla je sa smiješkom, i pogledala još jednom u Doru, koja joj je uputila kratak ljutit pogled, a zatim nastavila gledati u svoje marte. Ako nam je nešto dobro išlo, onda je to bilo podvaljivanje jedni drugima. Ne iz pakosti, nego naprosto iz neke vrste ljubavi, koja još nije sasvim bila definirana, jer tko bi iz ljubavi prema nekoj osobi radio njoj nešto zločesto. Ali to smo bili mi, i time smo se ponosili. Osobito Dora.
Vrijeme je brzo proletjelo, i nismo ni bili svjesni da je već pola 2.
Mary: O Bože! Mislim da bi se mogli pokupiti u spavaonice ako se sutra mislimo probuditi na vrijeme za nastavu.-rekla je sa smiješkom i zijevnula
Simon: Da, sad se ti odjednom kao spava, a da nisi vidjela koliko je sati, još bi barem 2 sata mogla sigurno izdržati.-počeo ju je zadirkivati.
Mary: Ajde šuti molim te! Znam ja zašto bi ti nastavio sa igrom, ali ništa od toga.- podigla je obrve i frknula podrugljivo, a ja sam joj samo uputila kratak oštar pogled. Uzvratila je, gledajući me milo, pogledom «Sorry ali tražio je to». Obje smo se samo nasmijale i ustale sa poda. Noge su mi utrnule od cjelovečernjeg sjedenja na podu, a koljena kao da su mi se ukliještila. Trebalo mi je dobrih 5 minuta da mi noge malo dođu k sebi, i da budem sposobna odvući se u spavaonicu i provesti još jednu besanu noć, učeći, ili razmišljajući o Lucasu i Simonu. Kako njih dvoje mogu biti tako mirni jedan pored drugog, tako smireni i nimalo borbeno nastrojeni. Zbog toga mi je pomalo bilo žao, kao da ni jednom nije dovoljno stalo da se bori za mene. No opet, s druge strane, bilo mi je drago što se slažu, što ne moram birati strane i što ih obojicu na neki način imam pored sebe. Tko bi ga više znao samnom, počela sam biti vrlo komplicirana osoba sama sebi, sad još samo da me i drugi počnu tako doživljavati e tad će postati zanimljivo.
Okrenula sam se na bok i sklopila oči, pokušavajući uhvatiti barem minutu sna, koji mi je sad već postao velika nepoznanica. Trenutno bi se zadovoljila i onim najružnijim snovima koje sam nekad imala i zbog kojih sam uvijek strepila, ali sad bih barem znala da sam zaspala. Ovako sam se osjećala kao da je dio mene nestao.
Nešto mi nije dalo mira, nisam mogla ležati u krevetu kao i obično. Kao da me nešto tjeralo da ustanem iz kreveta, da odem u društvenu.
Kad sam sišla stepenicama u društvenu vidjela sam i zašto sam se tako osjećala. «Ti mene zaista baš i ne voliš»-promrmljala sam pogledavši prema nebu.
Lucas: Hey! A mislio sam da sam čuo nešto!-rekao je iznenađeno, okrenuvši se na kauču
Ja: Hey! Što ti radiš ovdje?-rekla sam tiho, oprezno i polako se približavajući jednom od naslonjača nasuprot kauča
Lucas: Nisam mogao zaspati pa sam došao ovdje, da ne smetam Wyattu i Nielu.- slabašan osmijeh zatitrao mu je licem «A ti ?? Kako si?»-upitao je zabrinuto
Ja: Dobro sam. Sretno!- naravno, lagala sam.
Lucas: Drago mi je zbog toga. Ako nešto želim ,onda je to da budeš sretna.- izgovorio je nježno a oči su mu zabljesnule na svjetlu mjesečine.
Ja: Hvala Luke!-rekla sam tiho, sjela nasuprot njega i spustila pogleda, samo da ne moram gledati u njega
Lucas: Nema na čemu.-djelovao je zatečeno
Ja: Na svemu. Na tvojoj dobroti i milosti, i svemu što si napravio za mene. Sigurno nije bilo lagano.-posramljeno sam spustila glavu. Stavio je dlan na moje lice, a ja sam samo zatvorila oči nebi li uživala u tom trenutku. Podigao mi je glavu, zagledao se u moje lice a zatim me poljubio u čelo.
Lucas: Za tebe mi, mlada damo, ništa nije teško.
Nasmijala sam se. Uvijek me oslovljavao sa «mlada damo», kad me želio oraspoložiti, kao sad. Uputila sam mu nježan pogled, pun zahvalnosti, jer su tada sve riječi bile suvišne.
Lucas: Laku noć Leda! –ustao je i krenuo sigurnim korakom prema svojoj spavaonici.
Ja: Laku noć Luke!-rekla sam sa nekakvom knedlom u grlu, a zatim se ispružila na kauču i zagledala u strop.

Jutro je ovog puta brzo svanulo, najbrže do sad. Što je moglo značiti samo jedno. Biti će ovo jedan od onih ekstremno dugih dana.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.