Novo Otkrice

Došlo je i vrijeme ispita, točnije vrijeme kad trebamo polagati ČAS-ove. Cijela škola je govorila samo o tome, svi su bili zabrinuti i pretrpani knjigama koje su posuđivali iz knjižnica. Ja sam u svemu tome bila negdje u sredini. Znala sam da neću sve napisati odlično, ali nisam ni namjeravala. Kako noću nisam mogla spavati učila sam, donekle, ostatak vremena bi provodila gledajući u mjesec, ili bi se iskrala iz spavaonice, kod Simona. Bilo mi je ugodno provoditi noći sa njim. Iako je on većinu vremena spavao a ja radila isto što i u svom krevetu gledala kroz prozor, nije bilo isto. Zapravo, bilo je sasvim drugačije. Bilo je ljepše, ugodnije, toplije i sigurnije.
Haley je imala najmanje problema od svih nas, ona je zapravo voljela učiti, a još je usto i pomagala drugima u učenju. Lana i Mary su nervozno prebirale po knjigama svaki puta kad ne bi znale odgovor na neko pitanje, a Dora nas je sve nonšalantno promatrala i smijala se Lani i Mary.
Mary: Molim te, nemoj!-rekla je nervozno, i treskom vratila knjigu na prvu stranicu. Već je tri puta prelistala cijelu knjigu, ali još uvijek nije mogla naći odgovor na pitanje.
Dora: Kak neću, kad svi izgledate ko zatucani štreberi! –glasno se nasmijala i obgrlila rukama koljena
Lana: Oh, oprosti što nije svima toliko svejedno ko tebi!- prostrijelila ju je oštrim pogledom a zatim se vratila svojim bilješkama
Dora: Nisam ja rekla da mi je svejedno, samo da treba znati ponekad i stati i uzeti malo odmora. –još se jednom nasmijala
Haley: Imaš pravo. Cure, mislim da bi se trebale odmoriti malo od učenja, i skrenuti misli na nešto drugo!-izgovorila je veselo, ustajući sa kauča.
Zatvorila sam svoje bilješke, u koje sam zadnjih 15 minuta samo nezainteresirano gledala, ne upijajući ni jednu riječ koju sam pročitala. Zaista nam je svima trebao odmor. Otišle smo do Crnog Jezera, i sjele na travu, udišući svježi zrak, i uživajući u posljednjim zrakama sunca tog dana.
Lana: Znaš, ovo uopće nije bila loša ideja. Konačno sam se malo odmorila, i dozvolila svim tim informacijama da «sjednu» na svoje mjesto.- rekla je gledajući u nebu
Dora: Ah, a kad su moje ideje bile loše ?!- rekla je u šali dok je medu prstima provlačila vlat trave.
Svima nam je trebao ovaj odmor i malo zabave. Na kratko smo izbacile sve brige iz glave.. Sve testove, bilješke koje nismo pročitale, knjige koje nas čekaju… Jednostavno, bile smo svoje, vesele, vedre i nasmijane. Kad je sunce već gotovo zašlo, a na nebu se počeo očitavati slabašan obris mjeseca, ustale smo sa trave i otišle u spavaonice. Nikome nije bilo ni nakraj pameti da se opet vratimo učenju. Otišle smo na večeru, i pridružile se ostatku društva.
Simon: O, pa gdje ste vi dosad ??-upitao je začuđeno, vidjevši nas kako veselo sjedamo za stol
Ja: Uživale smo u posljednjim satima današnjeg dana.-nasmijala sam se
Simon: Lijepo da si i to možete priuštiti.-rekao je pomalo cinično, i ubacio bobicu grožđa u usta
Haley: Svakom ponekad treba odmor. Mogao bi i ti pokušati. Zabavno je za promjenu.- počela ga je zadirkivati te nabacila svoj dječji osmijeh namjerno izazivajući.
Simon: Ah, malena, neki od nas završavaju ove godine, pa si nemogu priuštiti odmor.-dobacio je, i stavio još jednu bobicu grožđa u usta.
Haley: Oh, da. No svejedno…- počela je, ali se spetljala. Shvatila je da Simon ipak ima malo više za učiti od nas.
Ja sam samo šutjela. Nisam znala što bi rekla, ni da li bi uopće išta rekla. U sekundi sam ostala zatečena istinom koja je izašla iz Simonovih usta. On odlazi iz ove škole. Zauvijek. Sljedeće godine kad se vratimo više neću moći vidjeti njegov osmijeh na licu kad me ugleda, ni čuti njegov smijeh, ni osjetiti njegovu ruku na mom ramenu kad me onako zaštitnički zagrli. Izgubila sam apetit, a želudac mi se nekako skvrčio. Nisam imala volje za ništa. Uz nekakvu nejasno promrmljanu ispriku digla sam se od stola i otišla u spavaonicu. Bacila sam se na krevet i tupo gledala u baldahin iznad kreveta koji se lagano tresao od mog bacanja na krevet. Previše si dozvoljavam da me takve stvari pogađaju, ali šta mogu kad sam takva. Preosjetljiva znam…i nemogu si pomoći.- razmišljala sam na glas, a grlo me se počelo sušiti. Nisam imala namjere plakati, jer time neću ništa postići. Samo, u tom trenutku, osjećala sam se tako nemoćno, slabo. Ništa nisam mogla zadržati u svom životu, ništa nije išlo onako kako treba, a sama sebi sam sve više toga zakompliciravala svojim bespotrebnim razmišljanjem.
Zatvorila sam oči na nekoliko trenutaka a zatim iskočila iz kreveta. Ako Simon odlazi za mjesec dana, onda sve što mogu učiniti je provesti što više vremena u njegovom društvu. Nije sad vrijeme za tugovanje i žaljenje, to ću raditi poslije.- proletjelo mi je kroz glavu, i nisam mogla ne nasmijati se sama sebi. Krenula sam u društvenu gdje su sad bili već gotovo svi, na istom onom našem mjestu na kojem se uvijek okupljamo. Sjela sam do Mary i Simona i samo mu se veselo osmjehnula.
Mary: Onda, hoćemo li ili ne ??-viknula je da nadglasa žamor
Ja: Hoćemo li, šta ?-šapnula sam da me čuje samo ona
Mary: Istine i Izazova. Nismo već dugo.-podlo se nasmiješila
Lana: Naravno da hoćemo. Ja ću krenuti prva!- uzviknula je i počela pogledom prelaziti preko naših lica, kao da traži krivca za neko kriminalno djelo. Dori je očito neka slična misao proletjela glavom, vjerojatno nešto prljavija od moje, jer se počela nekontrolirano smijati, no nakon što ju je Lana ošinula otrovnim pogledom prestala je. Pogledala sam u sve te ljude koji su bili ovdje, prijatelje na koje mogu uvijek računati i nisam mogla biti žalosna. Osmijeh mi se rastegnuo licem, i nadam se da će još dugo vremena tamo i ostati.

Travanj je bio na izmaku, što je značilo da se i kraj školske godine polako bliži.
Svi su bili u pokretu, a spavaonica nam je bila u većem rasulu nego obično. Spremao se veliki party za moj rođendan, kojem se očito, samo ja nisam baš veselila. Dora je već nabavila ogromne količine alkohola, i ostalih potrepština za party. Mary je pomno prekapala ormar u potrazi za odjevnom kombinacijom, a ja sam samo mirno sjedila na svom krevetu, naslonjena leđima na zid, a rukama sam obavila koljena. Nisam se baš imala previše čemu veseliti. Iako mi je bio rođendan, prošlo je tri mjeseca od kad nisam sa Lucasom, i shvatila sam da nije prošao ni dan kad barem na trenutak nebi pomislila na njega. Izjedalo me iznutra što sam tako sebična, što nemogu kontrolirati svoje osjećaje, što sam tako prokleto lako zaljubljiva i to što- kad volim, volim dugo i jako. Lucas i ja nismo više zajedno, on izgleda kao da je prošao tu fazu žaljenja, nastavio je dalje. I ja sam mislila da sam nastavila dalje prvih mjesec dana, no kako je vrijeme odmicalo, sve sam više bila sigurna da nije tako. Da nije tako jednostavno preći preko toga. Bilo je jednostavnije dozvoliti Lucasu da prekine našu vezu, nego se boriti za to, bilo je jednostavnije jer nisam znala što osjećam prema Simonu, i da budem iskrena ni sad neznam. Glupo je, ali to je jedina istina. Mogla sam lagati kome god sam htjela, ali sebi nisam mogla. Znam da volim Lucasa, i to je činjenica, i znam da kad god vidim Simona osjetim nešto što me oraspoloži, izmami osmijeh na moje lice, jednostavno me natjera da budem dobre volje i kad nisam. Čvrsto sam zažmirila da maknem te misli iz svoje glave, jer me već polako počinjala boljeti. Osjetila sam kako je netko skočio na krevet i zavalio se pored mene.
Haley: Hej ljepotice! Zašto se ne spremaš?- rekla je prpošno
Ja: Neznam, kasnije ću, imam vremena.-odgovorila sam pomalo tmurno
Haley: Ma ajde, trgni se! Rođendan ti je zaboga!- zahihotala se i poskočila je tako da se cijeli krevet zanjihao
Ja: Dobro, dobro! Samo mi nemoj rasturiti krevet…-nasmijala sam se njenoj dječjoj razigranosti. Još je jednom lagano poskočila na krevetu i odskakutala van spavaonice. Bila sam prisiljena ustati sa kreveta, dosta vremena sam se samosažaljevala, bilo je vrijeme da nabacim sretno lice i proslavim svoj rođendan sa ljudima koji su se toliko potrudili oko toga. Barem zbog njih sam morala biti dobre volje, jer sam i više nego cijenila sve što su napravili za mene. Naravno da nisam imala namjeru ni u kom slučaju dati Lucasu ili bilo kome drugom do znanja da ga želim nazad. To bi bilo krajnje djetinjasto i bezobrazno od mene. Otišla sam u kupaonicu, umila se i počešljala svoju, sad već podosta dugu kosu. Obukla sam kratke crne hlačice, tirkiznu majicu golih leđa, i obula svoje najdraže Vansice. Pogledala sam se u ogledalo i bila zadovoljna svoji izgledom, točnije, svime osim sad već ogromnih ljubičastih podočnjaka pod mojim pomalo krvavim očima. No nisam se imala namjeru nešto previše dotjerivati, tako da se nisam ni potrudila sakriti ih. Krenula sam u društvenu gdje se već počelo slaviti. Polovica alkohola je već bila ispijena, čaše su bile razbacane po stolovima, a muzika je glasno svirala. Lana je izgledala prekrasno u svojoj bijeloj haljinici na naramenice i crnim tajcama, flertujući sa zgodnim sedmašem iz Rawenclava, kojeg iskreno ni ne poznajem osim što ga vidim na hodnicima tu i tamo, i nemam pojma šta on tu radi. Ali nije ni bilo važno. Najvažnije je bilo da su se svi dobro zabavljali.
Lucas: Sretan Rođendan!- rekao je melodično, polako šetajući prema meni. Uhvatio me za ruku i nježno poljubio u obraz. Svaki trenutak sam sve više shvaćala koliko mi fali.
Ja: Hvala.-prozborila sam tiho, jedva ispuštajući glas iz svog osušenog grla. Pogledala sam ga u oči, te prekrasne plave oči kojih mi nikad nije bilo dovoljno. I on je gledao u moje, kao da kroz njih pokušava pogledati u moju dušu. Od toga su me prošli trnci. Odjednom je pustio moju ruku, skrenuo pogled i jednakim polaganim korakom otišao na drugu stranu prostorije. Ostala sam stajati tamo, gledati u smjeru kojem je on otišao suzdržavajući se da ne viknem za njim. Nakon nekog vremena sam se konačno pomaknula i otišla do stola sa alkoholom. Natočila sam si čašu schweps-votke, i počela je lagano ispijati.
Osjetila sam nečije ruke oko mojeg struka, kako me nježno obavijaju, a zatim i šapat na uho. «Sretan rođendan mala…!». Nisam se morala okretati da bih znala da je to Simon, to sam mogla zaključiti po njegovom mirisu, koji je uvijek bio tako intenzivan a opet nježan. Okrenula sam se i čvrsto ga zagrlila rukom u kojoj nisam držala čašu. Zatvorila sam oči i još jednom dopustila da mi njegovim miris ispuni nosnice.
Simon: Vjerojatno ti to ne bih trebao govoriti. Ali Lucas gleda…-rekao je tiho i dalje me držeći u svom zagrljaju. Zadrhtala sam, a lice mi se ozarilo na spomen Lucasovog imena, ali se nisam maknula iz Simonovog zagrljaja. Nadam se samo da Simon to nije primijetio. Odmaknuo se lagano od mene, kao da me pokušava vratiti u ravnotežu, pritisnuo je usne na moje čelo, a zatim i on otišao. Osjećala sam se usamljeno, gledala sam sve te ljude koji su tu bili zbog mene, više-manje, a ja sam se i dalje osjećala kao da sam sama.
Dora: Ovo ti je lijek za sve što te trenutno muči!-odnekuda se pojavila ispred mene i gurnula mi četvrtinu ispijene boce Jack Danielsa, a ja sam bez razmišljanja prihvatila i otpila dug velik gutljaj.
Ja: Kakav je ovo otrov…!?- upitala sam praveći grimasu gađenja. Nakašljala sam se od jačine i groznog okusa
Dora: Samo najbolje! Nije to za svakog, očito!-nasmijala se i podigla obrve, te otpila gutljaj iz boce. Gurnula ju je ponovno u moju ruku i ja sam opet ispila gutljaj, samo ovaj puta malo manji, ali još uvijek jednako groznog okusa. Iako nisam imala namjeru napiti se, ova gorčina koju sam osjećala u ustima svaki put kad bi ispila gutljaj iz boce, natjerala me da zaboravim na sve, jer sam se morala dobro koncentrirati za sljedeći gutljaj i tako svaki puta, sve dok boca nije došla do kraja. Dora i ja smo sjedile na podu, naslonjene jedna na drugu ramenima smijući se bezveze. Imale smo nekoliko pokušaja ustajanja, ali svaki puta bi se nešto ispriječilo, i opet bi završile na podu.
Dora: Ajde, sad bi bilo dosta zezanja, na noge!-rekla je i sa mukom se digla sa poda «Wow! Ovo je bilo grozno. Na trenutak mi se sve zavrtjelo, skoro mi je pozlilo.»-rekla je držeći se za rub stola
Ja: Onda bolje da ja ni ne ustajem. Definitivno nisam u takvoj formi u ispijanju alkohola ko ti.»- nasmijala sam se i još nekoliko trenutaka ostala sjediti na podu. Pogledala sam Doru koja je vrtjela glavom po društvenoj i uhvatila se za njenu ruku da se dignem. Bila je u pravu, na trenutak se sve toliko zavrtjelo da sam mislila da ću izbaciti iz sebe ono što sam unijela u ovih nekoliko sati.
Dora: A sad je vrijeme da se zabavimo. Idem pronaći nekoga da ga zbarim. Uživaj u ostatku svog rođendana. Ja sam svoju misiju obavila.-rekla je sa podsmjehom i namignula mi.
Ja: A je ti neka misija, napiti nekog ko nije okusio alkohol mjesecima.-odgovorila sam sa blagom ironijom u glasu i preokrenula očima.
Dora: Kako god! I nije mi bila misija napiti te, nego natjerat te da zaboraviš barem na par sati.-sad je ona meni namignula i nestala među ljudima koji su se do sad skupili. Kvragu, zašto ona mora biti toliko pametnija i sve znati, ili sam ja stvarno toliko prozirna.
Izgleda da se moj rođendanski party pretvorio u svojevrsni međudomski party, jer ovdje je bilo učenika iz svih domova. Otišla sam se priključiti nekim učenicima koji su plesali, da mi malo ispari sav taj alkohol iz krvi. U tom plesnom kaosu svako malo bi mi netko stao na nogu, samo od toliko ljudi nisam znala tko je točno ta osoba koja toliko voli gazit po mojim nogama, sve dok u jednom trenutku nisam primjetila da na mojim Vansicama je stoji nečija svijetlozelena starka.
Ja: Oprosti, ali mozes li malo više gazit po svojim nogama, a manje po mojim?-upitala sam pomalo iznervirana time da me stalno gazi
Ona: O, oprosti, nije namjerno, samo takva je gužva, i svi se guraju. Stvarno nisam htjela. –govorila je nekim plahim glasom, ali toliko brzo da sam jedva pohvatala što je rekla.
Ja: Samo pazi malo više, OK.- pokušala sam se nasmijati, ali ova gurkanja su me toliko iznervirala da je moj osmijeh ličio na sve samo ne na osmijeh.
Ona: Ok, nema problema. Usput, Nadine Kadena, Raweneclav.-pružila mi je ruku, i široko se osmjehnula
Ja: Leda Steilles.
Nadine: Pa da, ti si ta za koju je sve to organizirano.-rekla je nekako ushićeno i pljesnula rukama. Otkud ona ovdje, nije mi bilo jasno. Djelovala mi je tako djetinjasto, razmaženo, pomalo glupavo. Nadam se da je to samo posljedica alkohola. Klimnula sam glavom u znak potvrde i mahnula joj, jer sam shvatila da mi je dosta plesanja i naguravanja. Kad sam se izvukla iz gomile, osvrnula sam se po društvenoj u kojoj je sad već bio kaos i nered na svakom uglu. Dora je u jednom od naslonjača barila nekog tipa kojem se jedva vidjela glava od Dorine kose, Lana se smijuljila, pritisnuta uz zid, dok joj je njen «pratioc» nešto šaputao na uho. Legla sam na kauč, i počela se igrati pramenom svoje kose. Nije mi se spavalo, a nisam znala ni što bi radila, jednostavno sam ležala i gledala sve kako se zabavljaju.

* * * *

Svitanje zore sam dočekala u istom onom ležećem položaju u kakvom sam bila prije 3 sata, kada je društvena još bila puna ljudi. Sada sam se potpuno sama divila tom prekrasnom prizoru buđenja dana. Ustala sam i otišla do prozora da se ugrijem tim prvim zrakama sunca koje su barem na trenutak izmamile slabašan osmijeh na mom premorenom licu.