Novo Otkrice

Ležala sam na trbuhu u svom krevetu, nogama bezveze mlatarajući i buljeći u prazan pergament ispred sebe. Pero sam držala u ruci već dobrih pola sata, pokušavajući napisati Simonu pismo. Da znam, kukavički potez, ali samo tako sam mogla saznati barem neto, a da se pritom ne zbunim i još više Simonu pokažem kako je unio nemir i zbrku u moj život. "Tako će biti lakše"-pomislila sam kad sam uzimala pergament iz ladice. No izgleda da sam se prevarila, jer već pola sata nisam stavila ni slovo na papir. Nisam znala što da napišem, kako da mu objasnim cijelu situaciju, a još manje kako da ga pitam osjeća li on što prema meni. A i nisam baš bila sigurna želim li čuti odgovor. Jer kakav god on bio, znala sam da mi neće biti drago. Kako da mu objasnim da me očarao svojim očima, svojim pogledom, koji je svaki puta sve dublji i ljepši nego onaj prije. Kao da zaranjam u beskrajno plavo more na najljepši sunčani dan. Kako da mu kažem da od kad sam ga upoznala, moje srce počinje lupati brže kad ga ugledam, a osmijeh mi se razvuče licem. Najgore od svega je što mi on ne želi prići, ili se boji, ali svejedno me to izluđuje. "Zašto mi to radiš Simone"-pomislila sam u sebi sad već očajna, a onda kao da mi se ruka sam spustila na pergament i ispisala tu rečenicu. Pogledala sam u slova ispisana crnom tintom, koja su još uvijek svjetlucala na svjetlu jer se tinta nije do kraja osušila. "To je to. To ću mu poslati. Samo tu jednu rečenicu."-mrmljala sam sebi u bradu, potpisivajući se u kutu pergamenta.
Ella: Molim, jesi meni nešto govorila?-upitala je iznenada Ella koja je hodala do svog kreveta zamišljeno, ali sa osmijehom na licu.
Ja: Ne, ništa.-rekla sam pomalo preplašeno i zbunjeno jer nisam čula kad je ušla.
Brzo sam presavila pismo, stavila ga u kovertu naslovila je na Simona i ustala sa kreveta.
Ella: Ej, di ideš?-upitala je veslo, omatajući šal Gryffindorskih boja oko vrata
Ja: Idem do sovinjaka.-rekla sam uzimajući svoje crne patike ispod kreveta
Ella: Čekaj idem i ja. Moram poslati pismo kući. A ti? Isto šalješ pismo kući?-zvučala je tako sretno, pomalo sanjarski
Ja:Ovaj, da, da pitam mamu kako je, i kako napreduje trudnoća.-slagala sam brzo, jer sama pomisao na to a šaljem pismo nekome unutar ovih zidina činila se glupom i apsurdnom. Ali ja sam ipak to radila. Ella je uzela svoje pismo i krenule smo prema sovinjaku. Cijelim putem je pjevušila nekakvu pjesmicu, a osmijeh nije skidala sa usana. "Ili je zaljubljena ili je danas jednostavno njen dan"-razgovarala sam sama sa sobom, što sam, kad bolje razmislim, često radila zadnja dva tjedna, od kad sam upoznala... Simona.
BumBee je veselo huknula kad me vidjela i ispružila nogu, no ja sam na njeno iznenađenje i razočaranje, otišla do jedne školske ušare i privezala joj pismo za nogu. Školska ušara je već odletjela kod je Ella došla do mene.
Ella: Jesi gotova?
Ja: Da jesam. Možemo ići.
Na povratku sam još jednom prošla pored BumBee i željela je pogladiti u znak isprike, no na me iz protesta kljucnula za ruku. valjda sam zaslužila.
Izašle smo iz sovinjaka, ja sam još uvijek trljala ruku na mjestu gdje me boljelo, a Ella je već veselo skakutala prema dvorcu.
"Izgleda da je stvarno zaljubljena."-opet ja sama sa sobom. "Nije ni vidjela da samo prošle pored BumBee, tj. to da nisam preko nje poslala pismo, ni to da me BumBee "ugrizla", a očito ni to da sam u velikom zaostatku za njom."-to mi je izmamilo nekakav slabašan osmijeh na lice.
Vjetar je zapuhao i donio još hladniji zrak. Prekrižila sam ruke, i uvukla se još dublje u svoj kaput, te brzim korakom krenula prema dvorcu. Kad sam ušla u hodnik, naletjela sam na Lucasa.
Lucas: Ej srce! Pa di si bila?!-približio mi se
Ja: Slala sam pismo.-rekla sam tiho, lagano drhteći od hladnoće
Lucas: Aha. Dođi ovamo.-obavio je svoju ruku oko mene i privukao me k sebi. Čvrsto me stisnuo i tako smo stajali jedno vrijeme. Nije me pitao kome sam slala pismo, tako da mu nisam morala lagati, No zašto se svejedno osjećam prljavo, kao da sam izrekla najveću laž, ikad.
Lucas: Jel ti sad toplije?-upitao je kad se odmaknuo od mene
Ja: Da je. Hvala!-nasmijala sam se i poljubila ga
Lucas: Iako moram priznati izgledaš jako slatko sa crvenim obrazima od hladnoće.-našalio se, a ja sam ga lagano rukom lupila u rame, još jednom ga poljubila a zatim uz najjadniju rečenicu "Moram ići", otišla od njega i izgubila se u masi učenika koji su se kretali hodnikom.



* * * * *

Sjedila sam na stepenicama i gledala u portret mršavog muškarca koji graciozno postavlja stol pritom pazeći na svaki detalj. Bilo je već kasno, a vrijeme odlaska u spavaonice već je odavno prošlo. Ja sam samo čekala da se društvena isprazni da mogu otići na spavanje. Nisam danas željela sresti Simona. Preobrazila sam se mačku i krenula prema društvenoj. Putem sam srela samo Filchovu gosp. Norris, ali sam brzo protrčala pored nje. «Ljubičasta orhideja»-izgovorila sam lozinku i ušla u društvenu. No onanije bila prazna, kako sam očekivala. Netko je sjedio u naslonjaču. Tiho sam krenula bliže i molila sve svete da to ne bude Simon. Kad sam došla dovoljno blizu vidjela sam da ipak to nije on.
Ja: Lucas?! Što radiš ovdje?-nježno sam ga prodrmala da se probudi
Lucas: Molim, tko.. Leda, to si ti?-rekao je sneno trljajući oči.
Ja: Što radiš ovdje? Zašto nisi u spavaonici?-ponovila sam pitanje ovaj put malo glasnije.
Lucas: Vidio sam da te nema pa sam te odlučio pričekati. Ali sam zaspao kad su svi otišli. Koliko je sati, i di si ti uopće bila ?-sad je već bio sasvim budan i gledao me ravno u oči. Skrenula sam pogled, kao da sam se bojala da ne vidi istinu u mojim očima.
Ja: Kasno je, a ja nisam bila umorna pa sam otišla prošetati i izgubila pojam o vremenu. Ali mislim da bi sad oboje mogli na spavanje. –rekla sam tiho i nježno ga poljubila. Digao se iz naslonjača još jednom me poljubio, a zatim smo svaki otišli u svoje spavaonice.
Ujutro za doručkom sove su dolijetale sa poštom, no one ušare nije bilo. Izgleda da je Simon već jučer dobio pismo. Sjedio je na sasvim drugom kraju Gryffindorskog stola, i iako je bio podosta daleko, nerijetko su nam se pogledi susretali. Kad sam završila sa doručkom, Lana, Mary, Dora i ja krenule smo na Travarstvo. «Oprostila» sam se od Simona jednim dugim pogledom, možda malo i predugim, a zatim požurila za curama. Sad mi nije preostalo ništa drugo nego čekati Simonovo pismo.



P.S. Samo da napomenem i ispričam se onima koji misle da je sve ovo malonategnuta situacija.. Ali ova "Ledina dilema" nastala je iz mog stvarnog života, i Simon je lik koji zaista postoji, ili je postojao u mom životu, pa tako ove posteve posvećujem njemu.