< lipanj, 2010  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Srpanj 2009 (1)
Veljača 2008 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Kolekcija mojih zapažanja i stavova u svezi obitelji, karijere, psihologije ponašanja, društva, mode, ljepote, prirode itd.

Citaonica
********************
>Blog.hr
>Virtualna knjižara
>Nationalgeographic
>Discovery
>Bljesak.info
>Net.hr
>Vidi.hr
>Znanost
>Katalog besplatnih elektronickih casopisa


Drugi separe u čitaonici
>Dnevnik ulice
>Borja
>PlanB
>Pračovjek
>Kabulske priče
>CNN Art of life
>MTV
>Kompjuteraši ako zapne
>Po mom ukusu kuhinjica
>Auto route
>Vrijeme


Free Counters
Free Counters


Page copy protected against web site content infringement by Copyscape







Lifestyle by Tatjana
28.06.2010., ponedjeljak
EVROPA JE ISTOČNO

Provela sam prošli tjedan na crnogorskom primorju. Nakon deset godina (i sama sam se iznenadila kako je brzo prošlo) ponovno sam imala priliku posjetiti istočne nam susjede. Iskreno, dolaskom u Herceg Novi, ta desetogodišnja razlika se nije niti primjetila. Herceg Novi je grad ostao u, tamo nekoj, '82. godini socijalističkog režima. Sada je samo malo razrovaniji jer Rusi bagerišu i zidaju na sve strane bez ikakvog urbanističkog plana i estetike. Ustvari, cijelo crnogorsko primorje je jedno veliko gradilište. Jedino se u Kotoru ne osjete ambicije smrznutih Rusa o izlasku na topla mora i sunčane obale. Kotor je poseban grad koji me baš očarao svojom arhitekturom, povješću i mentalitetom. Kako je kroz tisućljetne političke turbulencije ostao svoj, tako mu ni ova izvitoperena evropeizacija ne može ništa.
Ali Budva, avaj, Budva...Naš narod ima izvrsnu opisnu riječ za onakvo stanje; ciganluk.
Budva je Meka za Ruse koji su se već asimilirali. U trgovinama se priča ruski, na Tv barem tri kanala su na ruskom, utakmice u restoranima i kafićima se prate na ruskom, turističke agencije su oblijepljene plakatima na ruskom, iz internet caffea bodu oči natpisi "skype Russia 0,50c/min", hostese ispred noćnih barova i restorana obraćaju vam se na ruskom, jelovnici su na ruskom....Sve je rusko. Podređeno isključivo njima kao tržišnoj meti. Donijeli su im Euro, ulaganja u turizam, smještajne komplekse za koje je pitanje da li će biti završeni u ovom milenijumu ili će rovariti ulicama vječno. Možda im, ako recesija potraje, jednoga dana samo ostave one kosture i odu, te tako i oni dobiju više „mostarskih sportskih dvorana“. To baš i nije daleko od mogućeg jer su im posljednje dvije godine mnogo interesantnija ulaganja u turskoj Antaliji.
Ceste im nisu „bogznašto“ ali većina vozi bijela auta.
Da, bijele bijesne limuzine su im neki fetiš. Kao da ste došli u Rio.
U Crnoj Gori ne ljetuju naši državljani. Ne ljetuju ni Srbi, osim Beograđana jer uz malo veći životni standard mogu sebi priuštiti nebeske cijene hrane i smještaja kojima vas dočekaju đetići. Domaćih nema osim s druge strane šanka ili kao gogo-plesačice. Naravno, u pojmu domaćih, nezaobilazni su vlasnici kafića, restorana, masne brilijantizirane kose ili izbrijane glave, mogući narko dileri čiji se problematični karakter ocrtava na licu. Obično nose velike križeve oko vrata. Ne želite imati posla s tim tipovima.
Evropa je donijela i potrebu za jeftinom radnom snagom, pa svugdje susrećete Bugare, Albance i Makedonce koji su, trbuhom za kruhom, krenuli na Zapad. Crna Gora je dovoljno zapadno da bi se truli kapitalizam ruskih novčanika osjetio na kulturološkim i ekonomskim leđima države.

Izlaskom na ulicu Budve imate osjećaj da ste došli u Guču. Nedostaju samo trubači.
Peku se pljeskavice, krmenadle, slanina, dime leskovački uštipci, ćevapi i janjetina. Masni turisti u lepinje guraju kiseli kupus, paprike i ajvar. Kuharice iz Niša i Čačka pripremaju isključivo kontinentalnu hranu koja odgovara kalorijskim potrebama tamo negdje oko Božića.
Nigdje, osim u Kotoru, ne miriše ruzmarin, origano, bosiljak, riba, lignje, pašta. Nema mediteranskog ugođaja, mirisa i hrane. Da nema one vode i školjkica koje se prodaju u trgovinama ne bih imala osjećaj da sam na moru. Živio vašar!
Čak mi je upalo u oči kako nigdje nema ni borova. Boko-kotorski zaljev još uvijek ima očuvanu floru i faunu; prekrasni rezervat oleandera i lovora, rascvjetane magnolije, palme ali izlaskom na komercijaliziranu izraubovanu obalu Budve, Svetog Stefana ka Baru, sve je manje prirode a sve više monstruoznih hotelskih kompleksa koji narušavaju neukusom starinske građevine još iz vremena Mlečana.
Iscrpljena Evropa je ovdje pokazala svoje pravo lice. Kolonizacija pod krinkom ekonomske stabilnosti i zanemarivanje domaćih radnika uvozom jeftine radne snage. SF infrastruktura za koju nikada ne znaš hoće li nestati u Pegaz galaksiji ili će i dalje biti tu, na Zemlji.

U crnogorskom primorju sam primjetila kako je životni standard stanovništva podijeljen na opciju bogatstva i siromaštva. Sjedili smo u prepunom prosječnom kafiću i gledali utakmicu a na stolovima nema piva. Umjesto piva stoje boce vina i francuskog konjaka. Čudnovati neki Crnogorci. Navijanje na visokom nivou u pravom smislu te riječi. Tako smo i mi cugali Chardonnay povodeći se za starom globetrotterskom „pij što i domaći piju“.
Dobro došli u Montenegro-Monte Carlo…

- 23:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.02.2010., nedjelja
BOYFRIEND MATERIAL

Posljednjih dana čitav konzilij mojih prijateljica trudi se pronaći idealnu osobu za mene. Sada tačno znam kako se osjećaju parovi koji nemaju djecu ili djevojke koje već osam godina hodaju s dečkom. «Ima li šta novo»?
Tako su one, vidjevši da od mene nema koristi, niti očekivanja, odlučile osnovati, malte ne, provodadžijski servis. I krenule su u potragu za savršenim tipom.
Savršenim, sebi ili meni...ponekad mislim kako one sve te muškarce ocjenjuju po svojim kriterijumima, svojim željama i maštarijama.
Sjetih se svog komentara na tekst mog kolege o zamal', pa idealnom muškarcu.

Meni su kada sam bila mala (onoliko mala da imam simpatiju) rekli da ne biram mnogo jer ću ostati sama.
To su bile mudrolije starih žena iz ulice koje su se udale na prvu i život proživjele s čovjekom s kojim je komunikacija prestala treći dan kada je njegovoj majki rekla da im se ne miješa u brak.
Eleneis, sada kada sam sama svojom voljom, ja biram još više. Nekako se pomjere kriteriji s godinama. Spominjala sam već ono visok, crn vs prosjed i vitalan.
U našim godinama, zaista nailazite na tipove gdje se više ne borite s kokošijim prsima. Ovaj put vas dočekaju trigliceridi, artritis, kamenac u bubregu.
Kada ste singl u tridesetima, odjednom postanete tolerantni prema svim njegovim desetogodišnjim taze raskinutim vezama, bivšim "nije to to" brakovima, nije vam ni bitno što ste pedeseta i tražite neku emocionalnu crtu, štrebera i intelektualca jer ovaj put znate;
u vezi treba misliti i komunicirati.
Žene su sklonije nabijanju kompleksa svojim prijateljicama ali i muškarcima.
One vole biti nedostižne a u isto vrijeme i privlačne, fatalne. Smijem se sada jer sam se sjetila mojih opaski na preporuke onih istih bakica iz dvorišta koje mi kažu "Bona, on ti je fin, tih, miran, povučen"...
Tko je, zaboga, taj asocijalni, neverbalni tip? Možda ima sopstveni laboratorij u kući i upravo razmišlja o najnovijoj leguri za svemirske brodove, a koja je još u nacrtima, dok je s vama na randesu.
Idealan muškarac, pa ni žena ne postoje. Postoje samo ljudi s kojima možemo živjeti i sa kojima se slažemo bilo seksualno, intelektualno ili emocionalno.

I tako su one suzile izbor svojih kandidata. Suprug jedne od njih radi u Aluminijskom kombinatu i oni su zaključili da bih ja trebala otići negdje s njim, kao starijim, pronicljivim i iskusnim, te ušicati par muškaraca. Ne znam, po svoj prilici, to bi se moglo dogoditi samo u menzi Elektrolize za vrijeme doručka. Imati ću jedinstvenu priliku da im ćurnem i u tanjur, te vidim što vole jesti i kako se ponašaju za stolom. Realno, šalu na stranu, kako se može ponašati 300 muškaraca u čoporu. Psuju, svađaju se, nadmećući se tko je više muškarac, spominju neke sportske klubove, igrače, od kojih nikako da razaznam jesu li košarkaši, nogometaši, tenisači, zauzete gnjave supruge a slobodni su povalili cijeli garnizon sisatih i guzatih djevojčica. I svi su sinoć...Stigli su orni na posao. Zato je Elektroliza prošle godine probila godišnji plan proizvodnje još u maju. U toj mojoj viziji im nedostaje samo jedan veliki ekran na zidu s kojeg dan-noć prate rezultate svojih kladioničarskih gafova.

Osim Elektrolize, na ponudi imam nekog starijeg privatnog poduzetnika. Još nismo odgonetnuli šta poduzima. Dobila sam i slike i preporuke. Klasika, već znate «dobar, fin, miran, povučen»...Dodatne kvalitete su da je radišan i da ima svoj stan. Ili dva. Ne sjećam se više.

Uz njega ide i protukandidat. Umjetnik, muzičar. Neki bezbeli osjećajni tip aka Ibrica Jusić. I on je nabirikao godina ali on «voli sve što i ja». Moje prijateljice smatraju kako je moja romantična crta uvjet za uspjeh veze. Doduše, ovaj je barem okružen ženskicama koje uvijek malo pišnu u gaćice kada odsvira «Bacila si sve niz rijeku» (zadržavajući vjerovatno za sebe ostatak pjesme «...kakva si, dobro se i ti nisi bacila»).

Neki dan dočekuje me mail. Slika crnomanjastog, proćelavog tipa kojem treba oblikovanje obrva pod hitno kosilicom. Vidim pred njim na slici ajvar, žarbo kocke i pita. Eh, dečko taman za koji dan slavi 37. rođendan i živi s mamom i tatom. U Foči.
Obrazovan, inžinjer nečega u vezi struje.
Živi s mamom i tatom. U Foči.
Miran, tih, povučen, intelektualac.
S mamom i tatom. U Foči.


A povrh svega, tu su oni one night stand solutions, dinosauri sa nesretnim vezama, raskidima, razočarani u ljubav ali ne i u seks.
Ljute se na mene, te moje prijateljice. Postavile su mi i rokove za izbore, pa me čak i optužuju kako sam prekritična.
Ali ja zaista ne očekujem savršenog princa. Nije potrebno da bude ni miran, ni povučen, ni tih. Iako mi izgleda da su svi oni vragolasti, glasni i eksponirani zauzeti. Ili su nestali s planete. Ili je miran i povučen normativ za idealnu osobu?

Šta može nedostajati tihom i povučenom muškarcu? Samopouzdanje, inicijativa, hrabrost, pomalo ludosti. Zašto to ne postoji u tim njihovim kategoriziranjima?
Kao iskonskoj ženi, sasvim sigurno prvo mi je bitna forma. To je ono po čemu ćemo uopće uočiti nekog muškarca. Izgled lica, konstitucija tijela, stav, geste. Po tome u svojem mozgu stvaramo sliku za onim što jeste težnja žene.
Sigurnost, zaštita, dominacija.
Muškarac uzanih ramena i baby face-a ne doprinosi osjećaju muževnosti na prvi pogled. A možda ni na dvadeseti.
Budimo realni, ni muškarac se u startu neće zapaliti za nečijom načitanošću, niti će ga osvojiti nečija dobra duša.
Ljudskoj rasi je potrebna fizička privlačnost.
Odatle i sva kozmetička industrija koja nam je pomogla da izgledamo drugačije pod svom silom tucanog kamena i voska, pa do trenutka kada smo izmjenuli svoj sopstveni miris.
A sve u cilju zavođenja onog drugog.
Šišamo se, depiliramo, čupamo, farbamo šta stignemo, izgaramo, prebojavamo lice, nokte, stežemo se u uske steznjake, čarape, neudobne gaćice. Bušimo uši, nadograđujemo nokte, stavljamo čak i implatante u grudi ili, pak, vadimo višak kukova, stomaka. Stišćemo kožu kemikalijama, nosimo neudobnu obuću, kupujemo nakit, marame, što kraće suknje.
Sve to da bismo dokazale kako smo inteligentne i tihe, mirne, povučene i dobrodušne.
Ah, žene...
I onda, tako preoblikovane po željama muškaraca zahtjevamo od njih ideal.
Kako da nam pruže ideal i šta je to, na kraju krajeva?
Mada, upravo shvaćam kako je najteže biti moj ideal...Ideal nekome tko je pročitao previše bajki a suviše realan u današnjem društvu.
Ipak, postoje granice i postoji kriterij...A već sam rekla; postoje samo ljudi s kojima možemo živjet, s čijim osobenostima se možemo nositi, pa čak i uživati, razumjevati ih, poštivati i sa kojima se slažemo bilo seksualno, intelektualno ili emocionalno.

Već vidim...Moje prijateljice će imati velikih problema sa svojom bazom podataka.


Dedicated to:
Svim bankarima, trgovcima, liječnicima, pjevačima, sviračima, sportašima, inžinjerima, magistrima, profesorima, privatnim poduzetnicima sa kojima su me moje prijateljice pokušale spojiti.

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.01.2010., petak
Izražavanje, pravopis i gramatika RIP

Wowim te, swe nawboje, SNG 2010 mi paraju oči ovih dana.
Imam sina tinejdžera i kosa mi se diže na glavi kada čujem njegovog prijatelja kako umjesto smijeha na tek ispričan vic on gromoglasno uzvikuje OMG LOL, LOL. Za nepovjerovati... Mogla bih sada satima kuditi moderni i užurbani način života gdje su noviteti i tehnološke olakšice donijele određeno zatupljivanje u smislu nedostatka verbalnog izražavanja, čitanja knjiga ili druženja koje ne uključuje tastaturu bilo kojeg oblika.
Ali u svemu tome primjećujem kako se gubi naš jezik. Gubi se način izražavanja a pravopis i gramatika su španska sela za današnju djecu. Uhvatila sam sebe kako ne mogu pohvatati sve novokomponirane skraćenice i izokrenute riječi. To je kombinacija skraćenih englesko-kretenskih izraza.
Nemamo dovoljno vremena izreći nekome čestitku za Novu godinu? Ne znamo se više ni nasmijati? Čemu ono W?
Kao roditelj jednostavno ne mogu biti hladna. Možda i zato jer sam u svom osnovnom školovanju prošla kaljenje kroz knjigu i svestrane dječje zanimacije.
Roditelj je matica odgoja i strah me je i pomisliti gdje su i kako reagiraju roditelji čije swatko djete je nepismeno.
Djeca nemaju ni obrazovanje niti djetinjstvo.
Djeca se čak više ni ne igraju u dvorištu jer su isuviše zadubljeni osvajanjem nekog novog levela u Counteru.
Djeca u Mostaru su asocijalizirana pod utjecajem otuđenja svojih roditelja, sumornog stanja društva, škole koja nema ulogu edukatora i odgajatelja naraštaja. Djecu ne interesira kako ispuniti dan kreativnošću, čitanjem stripa ili Politikinog zabavnika, pravljenjem makete aviona ili broda. Djeca odrastaju pod utjecajem digitalizacije, informacijskih tehnologija, multimedijalnih smjernica za život. Otuđeni su jer su im jedino društvo mobiteli koji služe za pohranjivanje što više Gb muzike, sličica ili video klipova. Otuđeni su jer im je društvo PS, Nintendo VIi, kompjutorske igrice, druga dimenzija irealnog svijeta gdje se svi problemi rješavaju pritiskom na dugme. Otuđeni su jer jedino u takvom svijetu se snalaze, komunikacija je svedena naminimum. Razgovaraju tipkanjem na svoj sili chatova, messingera, verbalno su nepismeni. U društvu i realnom svijetu se ne znaju ponašati, ne znaju dijeliti i prijateljevati, ne znaju pronaći zabavu niti riješiti problem. U državi u kakvoj trenutačno živimo, nitko se ne bavi djecom i tom problematikom. Priča se o suživotu, vjeronaucija i nacionalnoj opstojnosti po nacionalnom školskom planu s jedne strane i nezadovoljstvu tretmanom prosvjetnih djelatnika s druge strane. Djecu povlače na uzici kao pijune svi od vlastodržaca do nevladinih organizacija. Nažalost, kako godine prolaze i nove generacije asocijalne djece već odrasta, tako sam sve svjesnija kako imamo sve bolesnije i bolesnije društvo. Svjesna sam i da smo izgubili konce. Vuk Karadžić se sasvim sigurno okreće u grobu. RIP
- 19:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.07.2009., subota
Prijateljstvo

Ponekad se pitam da li je prijateljstvo potrošna roba s rokom trajanja.
Da li se prijatelji u toj svojoj mikro-zajednici umore kao neki stari bračni partneri? Ili ljudi jedni druge sve više doživljavaju kao dio čopora, zadovoljavajući onu iskonsku animalnu stranu gdje nam je drušvo potrebno kako bismo bili jači u određenim trenutcima?
Životinje nemaju emocije ali zato ih imaju ljudi. Ovisno o nečijem mentalnom sklopu one se projiciraju i na druge ljude. Zato prijateljstvo doživljavamo kao čist emocionalni iskaz i privrženost nekoj osobi.

Danas u ovo vrijeme krize, društvene nestabilnosti, sve više se čuje kako nas prijatelji iznevjere, iskoriste ili jednostavno nestanu kao da ih nije ni bilo. S druge strane, mnogi izgube prijatelja jer su u svojim malim slabostima, željni trenutne slave i pozornosti narušili tu "svetinju". Neću pisati o gubitku prijatelja tijekom rata. Toliko sam izlizala tu temu da nema smisla započinjati je opet. Pisaću o nedostatku pravog prijateljstva.
Šta je pravi prijatelj i tko bi on trebao biti? Da li sama riječ treba definirati njegovu doživotnu poziciju?
Da li je ispravno ukazati svakom povjerenje ili je bolje držati se po strani i na oprezu?
Ali kakav bi bio naš život ako bismo vagali svačije postupke i riječi u smislu prijateljstva? Mislim da prijatelji ipak trebaju imati jednu dozu tolerancije prema mušicama onog drugog. Svakako ne u krajnost ali prihvatiti njegovu različitost ili stavove je u redu. Pa to ga i čini takvom osobom koja nas je privukla k sebi.
U zlatno vrijeme socijalizma kada smo se svi nazivali drugovima i drugaricama ( mada mi nikada neće biti sasvim jasan taj pojam u tom kontekstu) gradila se veza između ljudi i odgajani smo tako da cijenimo i pružamo svesrdno, bezgranično prijateljstvo. Možda u tom leži ključ kada konstatiram kako današnja djeca se ne druže onako kako smo mi znali i ne stvaraju vječna prijateljstva kakva smo mi stvarali.
Danas nedostaju pioniri, omladinci, radne akcije, puno Nikoletine Bursaća, Hukleberrya i Toma, Ljubana, Pere Kvržice, junaka Pavlove ulice.
Neki novi klinci rastu. Neki novi, nedruštveni, hladni klinci.
Ali što se to dogodilo s nama?
I mi smo se ohladili. Ne družimo se kao nekada. Svakim danom se sve više udaljavamo sve dok se ne izgubi svaki trag poznantva. Čak se ni susjedi više ne druže i nitko više ne posuđuje malo šećera ili kave jer mu je navratio nenadani gost. Primjetila sam da se ljudi rijetko i pozdravljaju u stubištu. Svi jure, pognutih glava. Na ženskim sjedeljkama i kavicama stvaraju se novi tabui i svjetonazori. Najbolje se osjećamo sami u svojoj čahuri.
Prijateljstva su postala tako krhka. Prava prijateljstva su postala raritet.
Nekako se u posljednje vrijeme teško mirim da je modernizacija života krivac za sve loše u društvenom životu.
Kada smo već kod modernizacije, pogledajmo Facebook. Svi imamo profil, pa čak i otac mog kolege od 75 godina. Izuzeću sakupljače poznanika i prijatelja. Uz najbolji trud ne mogu nabrojati 100 prijatelja. Čak ni sa 80% prijatelja sa mog popisa nisam popila poodavno ni kavu.
Ne, sigurnije je da se tipkamo svatko iz svoje katakombe. Tako možemo kontrolirati sebe a i postupke prijatelja. A može nam jednostavno ne biti prijatelj jer na svom spisku ima naše neprijatelje ili nam se nije dopalo njegovo mišljenje o našoj slici s posljednjeg ljetovanja.
Da li moji prijatelji trebaju web stranicu, net profil o meni?
Jeste li možda za kavu? Pivu? Čašicu razgovora?
- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.02.2008., subota
Crna kronika

Uvijek sam se pitala kako nastaju naslovi "Ubio ženu, djecu, pa onda sebe".Kako je uopće moguće da se dogodi nešto takvo? Tko je tu zakazao? Žene koje ne prijavljuju nasilnike, jer ipak takvo se što ne događa preko noći, službe policije koje olako shvaćaju prijetnje, centri za socijalni rad i sudovi koji ne reagiraju na vrijeme zbog prespore birokracije . Interesantno je da se takve stvari dešavaju na opće zaprepašćenje javnosti, sa obveznim komentarom susjede koja je poznavala nasilnika i u šlafroku i papučama daje izjavu za TV :"Bio je uvijek miran, povučen,nikada ne bih posumnjala da je u stanju učiniti ovo".
A, eto...bio je u stanju...Prijetio je telefonski supruzi koja je odlučila ostaviti ga, govorio joj da će je prebiti, ubiti.Prešla je olako preko toga sve dok ju nije prvi put pretukao. Kada se slomljena fizički i psihički obratila policiji, oni su rekli kako je bolje da ga ne tuži jer će joj se osvetiti. Ne treba spominjati što je davanje izjave bilo krajnje neugodno i da se žrtva osjećala kao da joj se već sudi za izazivanje nasilništva i navođenja na premlaćivanje.
Kratki informativni razgovori s nasilnikom nikada ne urode plodom.Zar možemo i sumnjati da će se povući...Već je umješan i centar za socijalni rad koji obustavlja daljnje posjete oca djeci, ponajviše zbog sigurnosti obitelji, ne jer on kao otac nema pravo vidjeti svoju djecu. Postupci žene-žrtve koja je u stanju bez njega, kretenikusa vulgarisa, povući bilo kakve korake da ga se spriječi da nanosi daljnje zlo njoj i djeci.
Na kraju krajeva, pa tko je ona da se suprostavi njemu?
Glupača nesposobna, kurva koju će ubiti jer on je vladar njenog života.

Ona je bez njega ništavilo, apsolutno nesposobna da živi dalje, da privređuje za obitelj, brine o djeci, školuje se dalje, radi, da ima svoj život, prijatelje ili upozna nekoga tko bi ga zamijenio u ulozi ljubavnika, muža ili oca djeci.

Od trenutka kada je kročio u njen život zakonski postavlja sva prava na nju, baš kao na nepokretnu imovinu koju samo ON, ako mu padne na pamet može srušiti, brinuti o njoj ili se pomiriti da ta imovina više ionako nije tako dobra da bi se u njoj živjelo.
Naravno, on nema razuma i ponaša se kao isljednik u potrazi za krvlju, jer samo krv može sprati njegov kompleks manje vrijednosti, njegove neuspjehe, propadanje, greške i lajgu koju je navukao na sebe u očima njegove djece.
Prijetnje, telefonski pozivi i poruke se nastavljaju i jedino što žena-žrtva može učiniti je ponovno da traži pomoć policije.Operater koji zaprima poziv pokušava je uvjeriti da situacija nije takva kakvom je ona predtavlja, da zbog uznemiravanja NJIH? ona može dobiti prekršajnu prijavu. Vjerojatno je bio prekinut pozivom u pomoć taman kada je Ana Jelušić ostala bez plasmana na Snježnoj kraljici u sezoni slaloma.
Ovaj put je čeka ista scena inkvizicije pred policijom.Sve odreda muškarci, bez manira, bez edukacije o radu sa žrtvama zlostavljanja, subjektivni, štiteći "muško" pravo na glavu kuće i traženje razloga koji opravdavaju nasilje.Prijetnja se po njihovom ne bi trebala uzimati za ozbiljno, zakon koji je donešen je vjerojatno preforsirao ženu kao žrtvu, kako je sasvim sigurno da ona pokušava ocu oduzeti djecu. Kako god, žena-žrtva se osjeća kao na optuženičkoj stolici između nerazumnih ljudi kojima pokušava objasniti da je ona žrtva a ne ON, čovjek koji ju je pretukao, koji prijeti smrću njoj i zbog kojeg se boji izaći van po kruh, odvesti djete u vrtić, otvoriti vrata...
Potpisuje brda papira u nadi da će to nešto riješiti.Rekli su privesti će ga.

Ona odlazi i čeka...

Čeka trenutak kada će nasilnik shvatiti da treba da je ostavi na miru.
Čeka trenutak kada će doći i ostvariti svoje prijetnje.
Čeka trenutak kada će biti pozvana na sud i ponovno proživljavati užasne scene koje su se dogodile njoj i djeci.
Čeka trenutak kada će uzeti novine i u crnoj kronici dana pročitati "Ubio ženu, djecu, pa onda sebe".
Dobro je...dogodilo se nekome drugome...

EDIT:
Suprug je pretukao a šef otpustio
Ubit ću se ako mi oduzmu djecu


Mužu dovodila kćer na silovanje


- 11:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.10.2007., srijeda
Rasizam ? Predrasude ?

Bavim se medicinom i uglavnom krugovi ljudi u kojima se krećem nalaze se u istoj branši. Obično je to tako.Ljudi pronalaze sličnosti kroz razgovor. Ok, mogu razgovarati o globalnom zatopljenju, bojkotu Google Earth-a iz strateški bitnih interesa od strane velesila ili predizbornom zaoštravanju. No, nekako najviše volim s par kolegica protresti naš zdravstveni sustav. I tako...sjedimo nas četiri, standardna ekipa na kavi nakon predavanja na faksu, ispijamo naftu potrebnu za nastavak dana. Ulicom prolaze studenti, neke bakice s tržnice, luksuznim automobilima dolaze mladići po svoje djevojke na faks( to je jako bitno...to da dečko dođe po tebe, no ja nemam dečka, a ni godine me ne služe, pa se vozim sama).Pored na s prolazi djevojka za koju na prvi pogled ne bih rekla da je Romkinja.Ima blijedu put i samo po odjeći i onoj karakterističnoj posvijetljenoj kanom obojenoj kosi može se zaključiti kojem narodu pripada.
Nosi u naručju dijete.Zasigurno je staro nekih 6 mjeseci.Ali to je dijete prelijepo. Zaista...Svako dijete je posebno na svoj način ali ovo je jednostavno lijepo. Još se sjećam tog lišca. Djevojka je prošla i ja komentiram kolegicama da odavno nisam vidjela ljepšu bebu. Ali suprotno mom očekivanju jedna od njih kaže jasno i glasno :"Joj, kako ja mrzim Cigane". Zapanjeno je gledam i ne mogu vjerovati u startu..."Pa zašto"-pitam je.
Naravno ona nema adekvatan odgovor i počinje nabrajati kako joj se gade jer su prljavi, jer imaju prost riječnik, jer kada dođu u bolnicu gdje ona radi jako im je teško odnostiti se prema njima, jer svi muškarci iz obitelji dolaze na ginekološki pregled djevojke koja se sprema za udaju, jer se neprestano sele...
Sumiram njene razloge i staloženo joj pokušavam na osnovu svog iskustva s Romskim narodom (radeći u humanitarnoj organizaciji) kako su oni u nezavidnom položaju upravo zbog lošeg stava Gradske uprave Mostara, kako su im oduzete njihove nastambe gdej su živjeli barem 40 godina, dok se netko nije sjetio graditi stambeno naselje "Dolina sunca", te ih izmjestiše i obećaše uskoro rješavanje njihovog stambenog i egzistencionalnog pitanja u ovom gradu.Nakon što su im oduzeli kuće( tek tako), nitko nije poveo računa što sa socijalnom i zdravstvenom zaštitom tih ljudi.Nekada su se romska djeca školovala zajedno sa osatlim žiteljima, nekada se znao njihov status, nekada su romske žene dolazile rađati u bolnici...Do prije ukidanja statusa izbjeglica i povratnika(bilo je i vrijeme više i to učiniti) oni su imali taj neki izbjeglički karton pa ih se moglo pronaći čak i u kolektivnim centrima.Ako ništa taj karton im je osiuguravao hranu i liječenje. Danas toga više nema. Romi su prepušteni na milost i nemilost zajednice. I na mišljenja moje kolegice koja je uvjerena da su oni oduran narod.
Da li se ta žena ikada upitala u čemu je tajna njene profesije?
U čemu je bit kvalitetnog čovjeka?
Da li je ikada pomislila kako su mnoge stvari koje vidi kod drugih naroda dio tradicije i bez obzira kako se to njoj ne sviđalo mora poštovati? Da li je pokušala razumjeti tešku situaciju tih ljudi?
Kako možeš očekivati da će netko doći rađati i liječiti se u bolnici ako su needucirani, kakav riječnik očekuješ od ljudi koji ne idu u školu...Šta je to ovaj grad učinio za njih u poslijednjih deset godina? Da li je ona išta učinila osim što je bacila novčić dječačiću s amputiranim nogama na ulici?
Ne znam...jednostavno nisam mogla vjeroavti...Ipak je ona zdravstveni djelatnik.Ona je ta koja bi trebala imati razumjevanje za sve, biti korektan...
Samo na osnovu načina obalčenja, izgleda, neurednosti, siromaštva, ona je u stanju suditi na najgori način o nekome.Ona je u stanju degradirati i ono nevino lijepo djetešce s velikim očima.
Džaba...pola sata je trajalo moje kritiziranje njenog stava.Ona je sjedila i otpuhivala dimove pod suncobran...Ništa nije doprlo do njenog ograničenog mozga...Nije se niti jednog trena zapitala da možda nije u pravu.

Kada se već dotičemo Roma sjetila sam se i jedne pojedinosti koju sam zapazila.
Moja kolegica O. rodila je prije par mjeseci.Nakon poroda nije izgradila bliskost i osjećaj odgovornosti prema svojoj bebi.Istoj onoj koju je nosila 9 mjeseci u svom tijelu. Prestala je dojiti ubrzo i stalno imate osjećaj čim je u društvu da vam doslovno gura u ruke bebu samo da bi se ona kako kaže"odmorila".Izvini O. ali i ja bih se odmorila, kada se poželim tvoje bebe nazvati ću te i pitati da dođeš kod mene, pa ćemo provesti dan s mojom i tvojom djecom.
Ubrzo se proširila vijest o njenoj hladnoći spram beeb.Ne trebam napominjati da je i O. medicinar i jako dobro zna svaku stavku o brizi oko djeteta, zdravlju i prehrani. Ovaj put u njoj je zamrlo majčinstvo...medicina se također nalazi na samom kraju spiska prepunog izlazaka, mršanja, najnovijih tračeva, te modnih hitova ove jeseni.
Kolektivno smo bile na nekim babinama i autom smo se vraćale kroz grad.Povela se polemika upravo o njoj i njenom odnosu prema djetetu.Sve žene su pokušavale pronaći opravdanje za njene postupke.Zaustavila sam se na semaforu.Pored nas se nalazila Romkinja s djetetom u naručju. Okrenula sam se ostatku ekipe i rekla: " Pogledajte jednu neuku ženu, jednu običnu Ciganku, bez cipela.Pogledajte kako drži to dijete, stišće ga uz sebe u marami, ne odvaja se od njega nikako.Nisu joj na pamet pale najnovije čizmice u Leonardu, nije zabrinuta obješenim grudima, niti je poželjela kupiti mliječnu formulu radi toga.Nije umorna, nije to dijete ostavila u nekoj čergi, nije joj teret. Ona zna šta znači biti majka.Pogledajte...Evo, ova žena...za mene je veća majka nego O."
Upalilo se zeleno svijetlo na semaforu, muk u autu se nastavio još dugo.


- 22:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #
01.10.2007., ponedjeljak
Tabu or not

Evo mene s mojom vječnom i neiscrpnom temom...Brak, veze, odnosi, seksualni, neseksualni, virtualni.
Danas me optužiše da sam puna predrasuda.
Nemate pojma zašto...Sprovela sam jedno malo privatno istraživanje logirajući se na seksualno orjentirani site pod pseudonickom ( ne pseudokiller) koji je između ostaloga nosio ime mog grada. Naravno očekivano je bilo javljanje mojih sugrađana što se pokazalo pravim potezom.Elem, postavila sam i prigodne sličice mlađahne djevojčice, onako širokogrude što bi rekli naši stari. Sličice nije lako naći i pretransformirati a da ne budete otkriveni, u to se uvjerih. I tako...Logiram se ja u zadnjih mjesec par puta i svaki put me dočeka nekih stotinjak poruka različitih sadržaja. Al' to zbilja treba vidjeti...Nema kakvih poruka tu nema.
Ok...Site je seksi ali od onih "Hoćeš da te j...m", sličica svih mogućih poza i organa do ljubavnih pisama. E, tu meni nešto ne štima.Kojeg vraga ti tipovi s ljubavnim pismima( i to podugačkim, kakve u životu dobila nisam) traže tu.
"Ako si nježna i pažljiva vodiću te po cijelom svijetu , svijeće će nam osvjetljavati put posut ružama uz obalu mora"...Baš...
A ja ovamo nanizala listu od 246 potencijalnih *ebača ( s noga, bez noga, sa strane, na viđeno, na neviđeno, sa camom, bez cama, u lateksu, s anilingusom ili blow-job-om)...A oni bi mene na večeru i mjesečinu.
Ne mogu da vjerujem da oni stvarno vjeruju da će naći princezu svojih (mokrih) snova na toj stranici.
U jednom trenu bilo mi ih žao, ali šta znaš kakva ih je muka natjerala, pa pišu tuda...Neki možda pošalju stotinjak takvih pisamaca srcedrapateljskih, pa valjda se neko i uhvati. To im je sistem. Al' nek' im bude. Ali nema tu sreće...Ne, ne...
Zatim zapazih slijedeću listu onih koji su u ranim dvadesetima...Njih nije briga koliko imaš godina...Daj ako hoćeš...Ako nećeš dobiješ isfrustriranu poruku "Šta fali mojem k...u", "Jel' ti se ne sviđam","Što si ufurana"...
Jeste li primjetili kako nam je dvadesetogodišnja nacija isfrustrirana osobnim seksualnim dokazivanjem? Ah..da...zaboravih svi pominju onih 20 cm...
Hahaha...eh...da, 20cm nam je normativ u klasificiranju muškarca kao mužjaka. ispod 20 ne valja, iznad 20 ne znam kuda bismo s njim.
Svepohotna nacija tako ima primjerke tipova kod kojih u profilu piše *oženjen*. Ok...dosadilo čovjeku, razumijem..Nego, što one riječi ženi ne govori? Kažu neki: "Ne mogu , to mi je žena", "Draže je sve što u kući nemaš"...Ahaaaa...
Kod kuće žena izfrigidizirano sjedi, čekajući muža koji je pokrije poplunom po glavi i odradi "bračne dužnosti" za 5 minuta, nakon što je on sišao s kompjutera napaljen virtualnim bestidnim ponašanjem...Džizs...Kako ne možeš ženi reći što voliš ili želiš...*ebemu majku jel' ti to žena ili Tv inkasant? S kim to živimo mi ako našim "u dobru i zlu" partnerima ne možemo reći da volimo oralni seks, da za promjenu probamo to negdje u javnosti, da volimo dirty talking? Gdje je tu onda "dobro i zlo, zdravlje i bolest"? Kao da je crkva izostavila važan dio..."krevet".

Onda imamo primjerke tridesetogodišnjaka koji su se transformirali u bi, homo, voajer, par za vas generaciju.70% nema normalan hetero odnos samo sa svojim partnerom. Ok, ok..jesam liberalna sam...no iznenadilo me koliko je ljudi s takvim opredjeljenjem.Pa nije ni čudo što je tako teško u ovim godinama pronaći Mr.Perfect partnera ( mr.perfecta više nitko niti ne traži, nema nikakvog partnera).
Javljaju mi se tipovi kojima sline virtualno cure za slikama koje sam postavila. Pričaju kako jako mnogo putuju i kako ima svoje stavove o životu, naravno ( o koji kliše) nesretan je u vezi koju ima i on želi nešto više.Eh..to nešto više...Opet ono "u dobru i zlu". Ovako..Ako želiš nešto više onda ne zavlačiš ljude oko sebe...Ne osmjehuješ se blago tzv.curi, ne kreveljiš joj se na telefon, nego igraš otvoreno...Da li je to nešto više s njom ili bez nje? U svakom slučaju s kim god "nešto više" će obadvoje dobiti iskrenošću. Ali neeee...Prestrašenom od razotkrivanja nesretniku, razočaranom i usamljenom u vezi tipu treba seksualna fantazija o virtualnoj iskvarcanoj miss Universe.
Takav tip je znači čudan, pomalo"na svoju ruku", ostavlja dojam intelektualca, slaže demagogiju na demagogiju...Bira riječi...Objašnjava joj kako je ok imati curu, virtualne poznanice širom ex Yuge...Kako u tome nema ništa strašno jer se on s njima svako malo čuje i popriča...Baš...O čemu?
I onda dolazi ključni trenutak.Evo o čemu...Ja cijelo vrijeme s njim pričam koristeći apsolutno nepravopisan jezik, tekstovi mi vrište glupošću, vrištim i ja ali od smijeha i razočaranosti... Ovo netko stvarno puši....
Zaključak...Kvazi intelektualac voli priprostu, nepismenu, ograničenu dugokosu, polugolu, po mogućnosti što mlađu lolitu.
Ono što mene zanima je kome se to takav tip dokazuje...To je očito...Dokazivanje. Takva cura ne razlikuje miša od svrake a ne da zna tko je Condolise Rice. Po mom mišljenju šarmirati takvu plitkoću i nije neki problem i sa par redaka komplimenata.
Takvi vam serviraju priču kako na tom site-u nema 5% normalnih ljudi i zbog njih su oni tu...Hahaha...pa to je tek izjava godine.
Baš su zbog njih tu..Eto zbog tih 5% normalnih ljudi. Koje to normalne ljude tražimo na seksualnoj starnici gdje sam se ja osjećala kao na tržnici.
Taman tako...tko nudi više...roba svježa i zelena...

Slijedeće me interesira zašto svi imaju neka objašnjenja za flert. Od ženine bolesti, nesretnog braka, umrlih roditelja, traženja nečeg više, gušenju u matičnom gradu, izbjegavanju klišea, pa do sopstvene smrti ( poneki zaista samo što ne umru od neke vrste angiomielotrofoištatijaznamčega blastoma i zadnje što žele je seks s vama).
Ako si tip od flerta, što će ti pravdanje? Za onu ženu ili curu koja te čeka kući ili u susjednoj sobi trenutno gleda "Kućanice" ?

I tu se povlači ono moje središnje pitanje; tko tu koga laže? Mi njih, oni nas, oni svoje partnere, da li je kompletna internet populacija sluđena? Ja sam prava škorpionka i vjerovatno kada bih mog internetski dodijeljenog partnera slijedeći put vidjela kako se zagonetno smješka 21'' display-u moguće je da moju vendetu ne bi ništa na svijetu zaustavilo.

Iskreno, po mom mišljenju, mnoge community starnice imaju prikriveno flert značenje. Svjedoci smo koliko se ljudi upozna zaista i krene u zajednički život virtualnim kanalima. No zar je zaista to idealan način upoznavanja nekoga s kim ćeš dijeliti ono dobro, zlo, pa i onaj moj nesuđeni krevet? Takav način pronalaženja partnera je vrlo povezan s toliko razvikanim ovisništvom o internetu, asocijalizacijom i brain zatupljivanjem.
Izvjesno vrijeme sam bila član lokalnog gradskog internet-foruma. Od 3,286 članova (pogledala sam točnu brojku na portalu) upoznala sam 12 ljudi. Od tih 12 samo s dvoje sam izgradila blisku vezu(emocionalnu i prijateljsku). Znači negdje je fulio onaj moj vrtualni sugovornik sa svojih 5% normalnih ljudi.
Nažalost, ja , kakva već jesam mušičava, ponekad isuviše realna, nisam zaključila da tamo postoji netko s kim dijelim zajednička razmišljanja.
Ipak moj svijet je real svijet. Tu se najbolje osjećam. Čitajući knjigu kojoj mogu pomirisati korice, gledajući sugovornika u oči, izlascima samo sa onima koji mi zaista odgovaraju ...
A onda mi rekoše na sve to da sam prepuna predrasuda....Možda...ali nisam sigurna da svoje predrasude vođene intuicijom želim promijeniti...





- 23:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #
30.09.2007., nedjelja
Umjetnost življenja

Juče sam se sjetila rečenice "Vi ste jedina osoba koja može stati između sebe i svoga sna". Odavno ne želim stajati na putu svojim mislima i željama. Potpuno sam uvjerena da ako dovoljno dugo želiš nešto to će se i ostvariti.
Jedna od mojih velikih želja ( ako zanemarimo zdravlje, djecu, ljubav i karijeru) je život u nekom pitoresknom mjestašcu, udisanje povjetarca s mirisom lavande i grožđa, šetnje zelenim proplancima, čaša vina na verandi kamene kućice u predvečerje.
Dok mnoge moje kolege žude i tragaju za suvremenijim i tehnološki ispunjenijim životom, ja se vraćam harmoniji čovjeka i prirode. Ništa se ne može mjeriti s mirnoćom života u kamenoj kući, bijelih krečom obojenih zidova, pomalo neravne površine. Poželiš nasloniti obraz na njega,osjetiti duhove prošlosti.
Naveče sjediti pored kamina, čitati knjigu naslonjen na voljeno biće, uvući se u veliki drveni krevet s uštirkanom posteljinom koja miriše na limun i lavandu. Zaspati i sanjati dječjom naivnošću. Ujutro, djeca se već igraju na drvenom podu. Miriše vatrica i topla kava.


Doručak je brzo spreman, nešto domaće, nešto moje. Jaja sa slaninom, mekani kruh, mirisni paradajz i sir posuti bosiljkom i maslinovim uljem. Šolja čaja od trava koje sam ubrala prošlo ljeto, malo meda i topli mramorni kolač.
Posuđe je starinsko, keramičko,debelih oboda, iscrtano nekim plavim ornamentima. Onakvo kakvo je imala moja baka. Kuhinja je velika, drveta boje trešnje. Urađena je u talijanskom stilu. Volim kuhati u njoj.Na prozorima su začini koje sam posadila.
Moj vrt je prepun cvijeća, mirisnih travkica, grmova.Jedan dio sam odvojila za povrće. Tamo dalje iza kuće je voćnjak i maleni vinograd.Volim raditi oko biljaka. Osjete svaku pažnju. Volim mirisati nedozrele jabuke, otkinuti pokoji smeđi list sa ruže puzavice, ubrati šarene anemone i staviti ih na stol u trpezariju.

Dan se nastavlja...Imamo sve što nam treba. Tu je i tv, internet, moderni kućanski aparati, terenski automobil za obitelj. No neke stvari nisu toliko bitne u životu. Ništa nam ne nedostaje a imamo više nego drugi koji žive zarobljeni u svojim stanovima, osuđeni na normative, stisnuti u kutije i okvire gradskog života.


- 15:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
25.09.2007., utorak
"Stig'o ćumur"

Mjesecima već u Mostaru traje izgradnja Mik-ovog tržnog centra u središtu (ako se to može zvati središtem) grada.
No, već odavno polemika oko izgradnje nije koliko će prostora prodajnog imati, hoće li sadržovati toliko čekanu kino dvoranu, već kada će pasti susjedna zgrada u Omladinskoj ulici.
Područje na kojem se kopaju temelji nalazi se iznad rudničkog kopa i stari mostarci pamte koliko daleko je rudnik išao ispod ulica Mostara.
Eleneis, zanemarivši, očigledno, geodetske i građevinske preporuke netko je krenuo sa kopanjem dubokih temelja htijući vjerovatno dobiti na parkirališnim podzemnim garažama.Kopajući bageri su naišli na nalazište uglja, te shvativši da se na takvom tlu graditi niti betonirati ništa ne može odlučili kopati dalje...i dalje...i dalje.
Time se dovelo do urušavanja kolnika sa dvije starne i samo je pitanje vremena kada će se urušiti zgrada.


opis slike
Mostar-Križanje Omladinske i Dubrovačke ulice

Stanari susjedne zgrade u nemalom su strahu što će se dogoditi ...Ipak se radi o četrdesetak stanova i životima ljudi. Došlo je do prekida telefonskih kabala, vodovodne i kanlizacione mreže. Pitanje je vremena ( ne daj Bože potresa, jake kiše ) kada se fatalna predviđanja mogu ostvariti.
Nagađanja traju danima, no tek nakon nedavnih nesretnih (i vrlo sličnih događanja, složiti ćete se) u Zagrebu kada se urušila ulica i kuća ( ne nosi bez razloga naziv Plitvička ulica), netko od izvođača radova na datoj lokaciji u Mostaru se sjetio komentirati.
Njegov komantar izgleda ovako; citiram:
"Navode građana djelomično je potvrdio i direktor izvođača radova, tvrtke ''Konstrukcije Mostar'' Emir Isić.

''Prirodno je da se ljudi boje i ja to razumijem. S investitorom radova tvrtkom 'Neretva gradnja' je postignut dogovor da naša kompanija uradi samo iskopavanje prostora za temelje. Nije bila predviđena nikakva zaštita okolnog terena. Sada smo dogovorili postavljanje betonskih kocki težine oko 5 tona kako bismo zaustavili daljnje urušavanje'', kazao je Isić, pojasnivši kako i sami građani doprinose nestabilnosti terena.

''Ljudi zaustave automobil u neposrednoj blizini gradilišta i dovedu djecu da gledaju kako strojevi kopaju. To je krajnje neodgovorno ponašanje jer na gradilištima uvijek postoji mogućnost nesretnog slučaja''
, izjavio je Isić, dodavši kako ne očekuje daljnje urušavanje jer se dvije spomenute ulice nalaze na stjenovitom terenu."

(24.9.2007.
J. Gudelj / Pincom.info)


Obratitte pozornost na boldirani tekst...Da nije smiješno bilo bi tužno. Kako to građani doprinose urušavanju???
Da nisu možda došli sa kamionima i bagerima, pa proširuju podrume?
Eh...da sam kakve pameti pa uzeti desetogodišnju koncesiju na nečiji podrum...hahahha
Kakva medicina...ćumur je budućnost...a gdje ima ćumura...možda ima i nafte....
Žalosno je to...Svi mediji trube...ljudi posmatraju...nitko ništa konkretno da kaže...Osim Isića sa svojim brilijantnim izjavama o građanima i urušavanju.
Toliko o stručnjacima ovdašnjim.
Hvala vam što mislite na našu sigurnost....

opis slike
Zagreb
opis slike
Zagreb

Naši mostarci, k'o mostarci iz cijele priče dobili su informacije da se naravno visokokvalitetni ugalj ( u Hercegovini popularno zvani ćumur) prodaje po cijeni od 100-150 KM ( cca 50 eura) tona. Kako je šteta ne zaraditi kada ga već moraš iskopati došlo je i do okretanja cijeloga toka priče u drugu stranu...da li će mostarci dobiti kino i još jedan tržni centar ili će dobiti još jedno rudničko okno.
Što će se dogoditi sa stanarima zgrade koja visi na rubu trusnoga zemljišta, nikoga nije briga.
Ostaje nam da čekamo i zapisujemo u anale mostarskih događanja...

- 14:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
22.09.2007., subota
OD KOLIJEVKE, PA DO GROBA, NAJLJEPŠE JE ĐAČKO DOBA

Mantra je kojom su nas filovali u godinama socijalizma. Kako nam upališe svijetlo i kapitalizam dovedoše na mala vrata ( samo nikako da se raskomoti i shvati da je kod kuće) djeca nam ne dolaze iz škole s ovakvim krilaticama.
Djeca dolaze nezadovoljna znanjem koje su dobili, površno tretirana od strane nedovoljno cijenjenjih i neplaćenih učitelja, nastavnika i profesora.
Mi protestujemo pred djecom optužujući školstvo, ministarstvo, državu, snebivamo se visokim cijenama knjiga.
Neki roditelji su i agresivniji, pa potežu za tužbama, šakama i oružjem.
Neki su pak, praktičari...Ti potežu za novčanikom.
Djeca to gledaju i upijaju. Sa svih strana im dolaze informacije kako škola, odnosno, edukacija, nije baš najbitnija stvar u životu i kako se može uspjeti ako odeš u Alžir kopati na naftnoj bušotini.
Ili ako ostaneš ovdje prodavati kokain i prekucana auta.
Sada se sjetih još jedne" Na mladjima svijet ostaje". Prije sam zaista s pravom mogla potvrditi da je tako, no danas gledajući generacije letargične mladeži mogu samo reći."Jadan ovaj svijet koji na njima ostaje".
A tko je kriv za to?
Školstvo ili mi roditelji?
Nedavno sam bila na roditeljskom sastanku mog starijeg sina.
Prvobitni šok nastupa već ulaskom u školsko dvorište. Vrlo je interesantno posmatrati grupe roditelja, svojevrsne razredne klanove kako stoje i prepričavaju najnovije teme "Cijena udžbenika", "Trudnoća neke učiteljice", "Slab prosjek Marka iz IV4"...I tako, stojim ih i posmatram...kako ne volim takva društva ja stojim sama i skeniram majke koje su stigle tu u svom najboljem izdanju.Pa imamo one koje su željele izgledati poželjno , jako utegnute ali u stezanju i propete na najvišim štiklicama zaboravile su ukomponirati boje. Pa imamo ženice koje su , eto, rodile zamalo pod stare dane i sada se potucaju po školi, umorne jer još jednom djetetu moraju pokazivati Arhimedov zakon dok traje "Ljubav u zaleđu".One su obučene u komplete veće za dva broja.
Postoje onda casual majke, pankerica majke, majke barbie, majke hipi generacije, majke alternativa.
Očevi su redovito pogubljeni. Došli su tu kao na vješala. Moraju jer majka nije stigla ili im je rekla "Učini barem nešto za svoje djete". Tako on stoji u školskom dvorištu, čeka i čini nešto za svoje dijete.
Postoje zgodni očevi, očevi s trbuščićem u tridesetoj i očevi u trenerkama zagrnutih rukava do lakta.
Na one zgodne je već izvršen napad. Neka mi samo još neko kaže da smo čedna država. Oko takvih očeva se skupio roj majki. Svih profila. Sline, trepću, dišu na usta. Ok, ok...zgodni tata je poželjan. Nije nešto inteligentan, dovoljno je da je zgodan. Sve do jedne slažu se s njegovim mišljenjem. ( napomena: on nema mišljenje nego citira neku stavku iz sinoćnjeg dnevnika).

Ulazimo u učionicu. Opet skening; nesamopouzdani roditelji povlače se u zadnje klupe, ostatak ka dolje. Dolazi nastavnica i kreće dugogodišnji šablon. Na roditeljskom sastanku nema se čuti ništa novoga. Svake godine jedno te isto: Obraćanje direktorice škole, prosjek, broj učenika. Slijedi sedam stavki dnevnog reda. Od 1-6 je plaćanje svega i svačega, 7-ma stavka je školska nastava.
Roditelji kolutaju očima...Pored 350 maraka udžbenika treba platiti osiguranje, školski tisak, čak i kopiranje kontrolnih listića, nekoliko markica, održavanje tkoznačega.
Postavlja se pitanje kvalitete nastave. Nastavnica nas uvjerava da nam se djeca školuju po suvremenim načelima u tehnološki opremljenim učionicama.
Šta?
Od '89-e promjenili su šaltere za struju?
Toliko su osuvremenili školu da se ne može gledati...Ma daaaaj, zbilja ne znam kako gutamo takva sranja. A tek suvreemna načela...Mom sinu su nedavno oduzeli na satu mobitel. I zamislite zovu me kod pedagoga.Da dođem po mobitel i da mi pokažu kako on(12 godina) ima sličice golih žena u njemu.
Da, otišla sam u školu noseći im isprintanu konvenciju o pravima djeteta.
Toliko su suvremeni da bi po njima pubertet trebao da se manifestira oko 34-e godine.
Nije ni čudo da djeca nisu kompletno fokusirana na nastavi jer ih se ne tretira spram njihove intelektualne sposobnosti spram uzrasta. Ne usmjerava se i ne inicira njihova snaga, talenat, osjećaji i samopoštovanje. Iz škole nam djeca kući dolaze isfrustrirana, nezadovoljna, pa čak i depresivna. Knjižnice služe za iznajmljivanje knjiga isključivo lektira-tipa, nema mentora, nema podrške, razgovora individualnog.Kod psihologa i pedagoga se ide samo ako si učinio nešto krivo. Roditeljska podrška školstvu je apsolutno nikakva, roditelji ne učestvuju ama baš niti u jednoj stavci oragnizacije škole i nastavnog plana.
Žaliti se? Kome? Kompletan sustav ne valja...
Letargičnih, roditelja, nezainteresiranih učenika, do prosvjetnih radnika koji površno obavljaju svoj posao, ministarstva koje nema sluha, gradske uprave koja novac ne ulaže u školstvo, sponzora koji su "na vrijeme shvatitli da škola nema veze sa stvarnim životom" ili odseliti odavde ako mislite na budućnost vaše djece.
Onda se pitamo odakle toliki odljev mozgova i mladeži općenito.
Što nam se to nudi?
Kakvo kvalitetno školovanje i beneficije imamo?
Ja sam student završne godine na svom fakultetu. U mojoj državi ne postoji master koji bi zadovoljio moje usmjerenje. Možda u Sloveniji. Ali Slovenija je s ove tačke gledišta jako daleko. Tražiti stipendiju od države? Jako teško...Nemam nikoga u vladajućim strukturama, niti u dominantnim političkim strankama.
Za dvije godine stariji sin završava osnovnu školu a mladji bi trebao krenuti u osnovnu. Posmatrajući trenutnu situaciju u školstvu, razjedinjenost nastavnih planova, loše znanje koje dobijaju u tim institucijama najbolja ideja bi bila otići negdje gdje će kroz školstvo dobiti smjernice za život, rad i egzistenciju.
Ovdje toga nema. Ni za mene ni za moju djecu.Nisam sigurna da identično misle i one hipi, barbie i desperatehousewifes majke.

opis slike


- 15:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #
15.09.2007., subota
Na jednom dodaj- na drugom oduzmi

Juče sam bila poslovno u Trebinju. Volim otići u Trebinje, nekako mi miriše na more i Dubrovnik. Malo smo sjedili pod platanima, popili kavu, prošetali oronulim i zapuštenim starim dijelom grada. Nakon relativno napornog dana ogladnili smo a onda sam se ja sjetila kako sam prije par mjeseci na tv-u u emisiji "Turizam plus" gledala reportažu o restoranu "Hercegovačka kuća". U njemu se održavao sajam domaće kuhinje gdje su iz cijele BiH bili prezentirani kulinarski pripravci. Bilo je tu svega; od starinskih do modernijih jela a izlagači su bili raznovrsni seoseke zadruge, domaćinstva, hoteli i restorani .
Gledajući to "Hercegovačka kuća" mi se učinila lijepim mjestom za doći i pojesti štogod. Naziv restorana/konobe mami jer samo ime vam govori da je tu domaća i obiteljska atmosfera.
Elem, kako ne poznajemo baš Trebinje upitašmo par ljudi koji su nas uputili u stari grad ali restoran se nije nalazio tamo. U jednom kafiću naiđemo na mostarca koji je sav sretan što je sreo zemljakinju napokon nas uputio u pravom smjeru. Ne, "Hercegovačka kuća" se nije nalazila uopće u gradu. Sjedošmo u automobil i pravac ka Bileći. Na 10 km od Trebinja u pravcu Bileće nalazi se restoran "Lovac" i motel "Konak" u sklopu njega se nalazi i naša tražena "Hercegovačka kuća".
Odmah u startu začudišmo se odakle toliko imena za jednu te istu ugostiteljsku firmu. Iza kuće se gradi još jedan dio, tako da će taj dio dobiti zasigurno neko četvrto ime.
Kako nam je mostarac u Trebinju rekao "Lovac" je poznati restoran onako "janjetina s ražnja tipa".
Kada se parkirate ako imate slab vid kao ja nećete vidjeti "Hercegovačka kuća" natpis. Ta konoba se nalazi s bočne strane kuće i zaista je nezamjetna. Začudilo me i što piše na tabli radno vrijeme od 12-22 h. Zašto od 12???
Gazdarica nas je odmah primila i ispričala nam kako nemaju baš posla pa otuda i to vrijeme. Rekoh da sam tu jer sam u stvari gledala tv emisiju i čula za njih. Pitam je zašto nemaju malo više reklame jer unutrašnjost je zaista prava starinska autohtona. Sve je u drvetu, kamenu, sa stalažama za domaće vino, tu su starinski kamini, posudje i ostali ukrasi iz starine tih predjela.
Vino je kako rekoh domaće i ako to volite, gazdarica će vas uvesti u podrum gdje se pravi. No tamo i pored kamenih zidova ipak se nalaze nove, moderne bačve od inoxa. Šteta...Više bih voljela vidjeti lijepe starinske drvene bačve.
Kako je unutar konobe prohladno odlučišmo sjesti vani. Sada je nastupio zbunjujući trenutak ; da li je "Hercegovačka kuća" "Lovac" i da li je svejedno gdje sjednemo...
Ok...rekoše nam sve je isto pa zauzešmo poziciju. Miriše janjetina koja se okreće, mi oduševljeni unutrašnjošću kuće već oblizujemo brkove. Donose nam meni...ali jedan a nas dvoje.Šta da se premjestimo ili da ga podjelimo k'o Jutarnji?
A tek meni. Strašno. Ponuda vina, pive i sokova je ok.Okrećem stranicu nadajući se nekoj super retro ponudi jela.
Ali imam šta vidjeti: meza, jela s roštilja uobičajena, kuhana jela( grah, gulaš kojih btw nema), pečenje janjeće, sušena janjetina (koje također nema), cicvara, šnicla i to je to. U sredini rukom pisani jelovnik na engleskom jeziku s milion pravopisnih grešaka. Razočarani ponudom jela i izgledom jelovnika naručujemo pečenje i salatu. Dolazi novi minus; papirne salvete. I to jeftine, Violetine.
Oooo, pa zašto ako nemaju veliki promet, ako su u sklopu kuće...zašto nemaju platnene ubruse? Možda je to nekome svejedno ali nekako meni te salvete izgledaju fastfood-ovski a ja u restoran takvog tipa hoću da guštam.
Mrzim papirne salvete.
Konobar nam donosi kruh, pola domaći pola kupovni. Nisu baš najsvježiji ali ok...čeka se meso, gladni smo. Dolazi još par automobila. Nekih dvadesetak ljudi, pa eto, nije da nema prometa...Ima...Tu je i neka delegacija, konobari se odmah uzvrtiše oko njih, ja mislim da su ih pozdravili par puta, i čak mi se učinilo da se svaki put i naklone blago...Hahah..mora da su to neki trebinjsko-bilećki moćnici.
Na mene moćnici ne djeluju, pa zovem konobara i pitam ga gdje je naše jelo.
Napokon on stiže i donosi naše porcije. Nisu vruće, onaj sloj masti je čvrst k'o kamen. Odmah komentiram kako je meso staro i nije svježe.Krompiri su bezukusni, rezani na četvero i očigledno pečeni posebno. E to mi nije jasno...Ako peku janje, zašto krompire ne stavi pod sač.? Šta im to treba, pa da umjesto ukusnoga da se topi u ustima krompira imaju drveni i hladni, neslani i bljutavi?
Ogromni minus...Ma šta ogromni...Minus k'o kuća.
Gladna sam i pokušavam se najesti, sreća poručih onu salatu. Čeprkam ono meso, krompiri su nejestivi a i meso je neslano.
Završimo napokon s našim jelom potpuno razočarani. I nikako ne možemo doći sebi...pa onako divna konoba "Hercegovačka kuća" a ovako loša hrana...nepojmljivo.
Razočarana tražim račun, kad tamo naplatio nam je i prilog...Šta je prilog pitam; krompiri. Krompiri, oni bljutavi, grozni su prilog koji oni naplaćuju.
Ne znam da su mi ikada još u nekom restoranu s porcijom mesa naplatili ono malo krompira.
I dalje sam gladna i nemam živaca prepirati se , ustajemo, odlazimo i komentiramo kako slijedeći put u "Hercegovačku kuću" ćemo doći samo na čaj čisto zbog lijepog ambijenta. Tamo ne vrijedi ništa pojesti. Niti reklamirati.
Lijepi naš Gojko.

Fotografije su preuzete s interneta jer sam ja zaboravila fotoaparat.

opis slike
opis slike
opis slike

- 20:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #
08.09.2007., subota
Atena; part 5

Ima li nade za konačno završavanje mog putopisa? Nadam se da ću konačno danas privesti kraju , mada toliko je toga što i ne uspjevam prenijeti na papir, odnosno kompjuter.
Danas vam pričam o Keramikos-u.Gradu živih i mrtvih. Stari Grci su osnovali Keramikos kao grad sjevero-zapadno od Akropolisa. Sastojao se od zidina, Dipylon izlaza, sakralnog puta i straroga groblja.
Ono najinteresantnije meni je groblje sa svim svojim nadgrobnim spomenicima. U krugu Keramikosa nalazi se mali muzej u kojem možete pogledati replike nadgrobnih spomenika, te primjerke predmeta pronađenih u grobovima. Na tom mjestu najjasnije se vidi utjecaj mnogih civilizacija kao što su egipatska, antička, rimska, bizantijska...Vidi se način na koji su prinosili žrtve, slavili određene bogove godišnjim procesijama, sahranjivali mrtve računajući pri tom kojem su staležu pripadali, na koji su način poštivali ratnike i heroje.
Gledajući nadgrobne spomenike i uživajući u miru i tišini maslinama okruženog groblja točno dokučujemo treću dimenziju načina života i spiritualnog uzdizanja jednog naroda. Keramikos je apsolutno mjesto za meditaciju.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Nadgrobni spomenik dviju sestara
Image Hosted by ImageShack.us

Sfinga na nadgrobnom spomeniku iz arhaičnog perioda

Image Hosted by ImageShack.us

Dipylon

Image Hosted by ImageShack.us

Prekrasan bik na spomeniku Dionizija od Kolitosa


Image Hosted by ImageShack.us

predmeti pronađeni u grobovima( nakit, amfore, urne, odjeća, posuđe)



Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Urna s kostima nekog od vladara
Image Hosted by ImageShack.us

Pojedinačni spomenici siromašnijeg dijela ljudi( smatra se da su ovdje također sahranjeni ostaci Atenskih žitelja koje je masovno pokosio tifus, prepolovivši tadašnje stanovništvo )
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Odlazimo s Keramikosa....
Hodajući ulicama Atene ne možemo a da ne zamjetimo stotine pa i tisuće pasa lutalica. To su uglavnom veliki psi, vole ljude i ponašaju se slobodno.Tako vas neće iznenaditi dok sjedite negdje da odjednom dođe neki pas i spusti vam glavu u krilo ili obliže uho.Uglavnom su to velike maze. Nažalost, za OI njihovi šintori ubili su veliki broj pasa na što su reagirale svjetske udruge za zaštitu životinja.Zaista na ulicama ih ima mnogo ali nisu agresivni, čak dapače, vrlo su dobri.

Sintagma square ili constitution square je u stvari centar Atene. Sve metro stanice se križaju na Sintagmi, odatle ćete najlakše stići gdje god da ste krenuli .Bilo ka Plaki i Monastirakiju, bilo ka Akropolisu, Kreamikosu, mondenom Kolonakiju.
Sintagmu treba posjetiti i naveče i po danu. Na njemu je uvijek živo. Tu se nalazi grčki parlament sa svojom poznatom mrtvom stražom, botanički nacionalni vrt, dolje s druge strane trga pruža se shopping Ermou street.

Image Hosted by ImageShack.us

Sintagma Sq.

Image Hosted by ImageShack.us

mrtva straža smjena ispred zgrade parlamenta, tj. groba neznanog junaka

Image Hosted by ImageShack.us

Dečko iz mrve straže.
Inače svi su jako visoki, preko dva metra i specijalno su odabrani za predsjednikovu gardu. Jadnicima je jako vruće na temperaturi od 43*C stajati ondje pa ih povremeno policajac briše i tapka vlažnom maramicom. Obučeni su u neke vunene hulahopke i imaju vrlo smiješne cipele.


Smjena mrtve straže
Ako se zagledate u performans primjetićete da su jako graciozni, gotovo kao baletani. Da li su ponosni na ono što obavljaju nisam sigurna jer nije lako stajati ondje a ljudi iz cijeloga svijeta dolaze slikati vas i smijati se vašim odorama i načinu hodanja.

Image Hosted by ImageShack.us

Ispred Parlamenta turiste zabavlja i jato golubova, no da bi vam došli na ruku trebate imati žito.Kesica mala pšenice košta 2 eura. Naravno ja sam je cjenkajući se i natežući kupila za 20 centi. Nedam 2 eura za 5 dkg pšenice

Udaljeno nekih 500m od Parlamenta nalazi se Nacionalni botanički vrt.To je ogromni park koji se sastoji od prelijepih travnjaka, svih vrsta drveća, grmlja.U njemu ćete također pronaći prelijepe perivoje, dječju knjižnicu, kafe-restoran, mnoštvo zelenih paviljona, mali zoo-vrt domaćih životinja ( konjići, magarčići, kokice, mace, patke, guske, paunovi, te dosta papagaja svih vrsta).

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Panatanaiko stadion je smješten u centralnom gradskom dijelu do kojeg možete stići najdužom i najvećom gradskom cestom koju atenjani popularno zovu s pravom "aorta".

Image Hosted by ImageShack.us

"Mens sana in corpore sano" ili za one koji ne znaju latinski " U zdravom tijelu zdrav duh"

Kada dođete na ovaj starinski stadion, sagrađen u 4. stoljeću P.N.E. svi koji su se ikada iole bavili sportom osjećaju se uzvišeno. Grčka je zemlja gdje je izgrađen sportski duh i duh natjecanja. Uspoređujući njihove krilatice "Važno je učestvovati a ne pobijediti" ne mogu da se ne sjetim nedavnih događaja širom svijeta , pa tako i u Mostaru gdje su huligani uništavali stadion, dio grada, gubili su se ljudski životi.Ne mogu da se sjetim koliko je sport iskomercijaliziran i ispolitiziran u svrhu nečijih ideala i u svrhu nečijih ciljeva.
Prije 15tak godina trenirala sam atletiku i došavši ovdje u kolijevku maratona imala sam neodoljiv poriv da pretrčim stazu ali nažalost, stadion je iako obnovljen i asvaltirane staze, zatvoren za posjetioce.

Image Hosted by ImageShack.us

Prve Olimpijske Igre održane su na ovom stadionu 1896. godine. Vidimo table predsjedavajućih olimpijskog komiteta...Od sviju njih najživlje se sjećam Huan Antonia Samarana. Za Oi 2004. Grčka je za izgradnju i obnovu stadiona , te ostalih sportskih terena dobila i potrošila 1.2 billion dolara. Tri puta više od OI u Sidneju. Tada su ugostili 10 500 sportaša i više od 2 milijuna gostiju. Sve što poželite kupiti u Ateni sa obilježjem olimpijskih igara koštaće vas jako mnogo.Krugovi olimpijski su zaštićeni znak i imaju svoju cijenu. Kapa za mog sina sa znakom OI koštala je 17,5 eura.
Image Hosted by ImageShack.us


Grci su bili poznati filozofi, matematičari i liječnici. Sjetimo se samo filozofa Aristotela, Sokrata, Platona,Demokrita,Epikura,matematičara Pitagore i oca medicine Hipokrata. Nadovezujući se na onaj corpore(tijelo) ne možemo ne spomenuti i duh, psihu čovjeka. Prije svega ne smijemo zaboraviti da su njihova učenja i razmišljanja prisutna u našim knjigama tisućljećima. Samo zamislite koje je to ogromno razdoblje i koji su to vewliki umovi bili da njihovo razmišljanje stoji i poštuje se te da se sve svodi na njihove odrednice toliki niz godina. Danas uz svu moguću tehnologiju, uz sve moguće knjige i znanja koja nam se pružaju ne možemo naći usporedbu s velikim filozofima tog doba.
Za grke je jako bitno jedinstvo duše i tijela. Krajnji cilj svega je ataraksija ili duševni mir.
Vjerovatno sva sila knjiga koje sam doslovno gutala još iz djetinjstva uvijek me je navodila na duboka razmišljanja o postojanju i bitku svega oko nas. Humanističke nauke su uvijek za mene bile privlačne, tako da sam vrlo teško donijela odluku između školovanja u fahu psihologije, filozofije ili medicine. Kako mi je medicina u jednu ruku objedinjavala sve tri cjeline tako je tas na vagi prevagnuo u njeno ime. No i dalje smatram kako bih mogla upisati neki master iz psihologije nakon završetka fakulteta.


Grčka hrana je jako slična našoj u Hercegovini. Ja sam žena koja kuha tradicionalna jela i koja je sve recepte naučila još s 5 godina. To su recepti po kojima je kuhala moja mam, moja baka, moja pra baka, praprabaka itd. tako da meni sva ta hrana nije predstavljala ništa neobično.S druge strane kolege iz kontinentalnog dijela Hrvatske, Belgije su se doslovno davili grčkim specijalitetima kao što su pašteta od patlidžana, pikantni sir sa paprikama, pečene paprike punjene sirom, kajmakom i krompirom, grčkom salatom, hobotnicom na žaru, musakom i pilećim filetima uz povrće sa žara. Vino je domaće ali ništa bolje od našeg hercegovačkog. Jedino što je bolje to su maslinovo ulje i masline.Mnogo ukusnije od hrvatskih. No zato svehvaljeni grčki sir nije ni u peti našem travničkom i livanjskom. Kada sam to rekla svom grčkom kolegi ostao je zapanjen; prvo činjenicom da mlada žena zna recepte starih jela, drugo da je naša kuhinja jako slična.

Mi smo jeli u fensi četvrti Gazi.To je dio grada u sklopu Keramikosa koji je doslovno operisan od turista. Tu izlaze grci. Ispunjen je tavernama, zgodnim kafićima i klubovima. Inače u Ateni vrijeme za večernji izlazak je od ponoći pa nadalje.Jedina smetnja je što metro prestaje voziti u ponoć, Ne preostaje vam ništa drugo nego da uzmete taksi. Večernji izlazak preporučujem u Gazi četvrt ukoliko ne volite gužvu na Plaki i turističke atrakcije sa živom muzikom i razbijanjem tanjura.Mamacas je bijeli restoran u Gazi-u.Nosi naslov mamacas što u prijevodu znači majek.Nudi specijalitete iz domaće kuhinje. Napravljen je u retro stilu na dva ćoška ulice kao taverna. Hrana je dobra, ukusna, konobari se ne snalaze baš najbolje s engleskim jezikom ali preživite.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Zaključno s ovim odlazimo iz Atene nakon što je otvoren aerodrom, ostavljajući iza sebe požarom opustošeno predgrađe, svu bijedu i sjaj jedne povijesne zemlje.Unatoč svim negativnim stvarima koje su me svakodnevno zapanjivale u tom gradu, na pitanje da li bih se opet vratila da je vidim odgovaram "DA". Grčka je živa i ostaje u srcu...ako ništa zbog onoga što što nam je ostavila u naslijeđe i zbog onoga što joj svijet duguje.


- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.09.2007., petak
Atena; part 4

Svakoga jutra Voltaren uz doručak je pisano pravilo. Upala mišića vam ne gine jer cijelo vrijeme hodate do iznemoglosti. Sasvim je nevažno što smo koristili metro.
Naša polazna stanica je Omonia square. Inače meni poznata po Dušku Bajeviću - Veležovcu "Princu s Neretve", treneru Crvene zvezde, a dugogodišnjem žitelju Atene, treneru AEK, PAOK i Olimpijakosa i velikom biznismenu. Vlasnik je nekih stambenih zgrada i zlatara.
Kada jednom uđete u stari dio grada, pri tome mislim na Plaku i Monastiraki više vam nema izlaska. Nemoguće je u cugu obići sve što nudi. Bilo da su to primamljive trgoviničice sa antikvitetima, suvenirima, bilo da su to arheološka nalazišta i povijesni ostaci.
samo naselje plake i monastirakija odiše nekim posebnim štihom. Ako malo podignete pogled od silnih suvenira koji su mogu reći nemalo skupi za naše podneblje, vidjeti ćete malene kuće, sa lijepim balkonima. inače za grke balkoni predstavljaju veliku važnost.
Vozeći se kroz cijelu Atenu zgrade ili stanovi koji nemaju balkona su označeni i važe kao uredi. Svako grčko kućanstvo mora imati balkon. Varijacije u uređenju balkona su različite. Vidjela sam par interesantnih i lijepih ideja koje uključuju amfore, lovore i sl.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Zgodna turistička atrakcija- lažne kobre koje se uvijaju na zvuk frule i defa

Hadrijan je knjžnicu sagradio 131 god.n.e. Predstavlja dio od nekoliko monumentalnig građevina koju su sagradili rimljani za svoje imperije.Sastojala se od propilona, velike zgrade u kojoj su se nalazile čitaonice i predavaonice, dvorišta i tro- lučne bazilike. Dalo se primjetiti koliko su rimljani vodili računa o edukaciji.Dolaskom osmanlija jedan dio knjižnice biva pretvoren u džamiju i sjedište vojvode. Ono na što cijelo vrijeme obraćamo pažnju to su prelijepe izrade stubova, posebice dijelovi uz svodove kolumni.

Image Hosted by ImageShack.us

Hadrijanova knjižnica

Nekih sto metara udaljeno od Hadrijanove knjižnice nalazi se Kula vjetrova i rimski forum i tržnica.
Kula vjetrova je sagrađena u izvedbi astronoma Andronikosa iz Kirosa (Makedonija).Sagrađena je u vidu oktagonalne zgrade koja ima konični krov. Pri samom vrhu isklesane su figure koje simboliziraju kretanje vjetra. Na krovu se nalazi bronzana figura Tritona koja se okreće smjerom puhanja vjetra. Unutrašnjost je izgrađena kao svojevrsni sunčani sat.
Rimska agora ili tržnica izgrađena je između 19 i 11 stoljeća prije Krista, te je služila za komercijalne aktivnosti rimljana. Ono što je fascinantno je da kanalizacioni sistem koji su tada razvili duž foruma i tržnice funkcionira i dan danas( što me samo podsjeti na bezizlaznu potopnu situaciju Mostara u trenutku malo jačeg pljuska). Unutar tržnice koja je važila za glavno mjesto trgovine i mjesta gdje se izlazilo da bi se bilo viđeno, nalazio se i javni wc.

Image Hosted by ImageShack.us

Kula vjetrova

Image Hosted by ImageShack.us

Rimski forum propilon

Slijedeći cestu odlazimo do stare antičke tržnice koja nije bila baš komercijalna jer je bila okružena velikim zgradama.Ulaz s Monastirakija vodi nas na Panatejski put, Stoa of Attalus, Hefestovog hrama, pa sve do Akropolisa koji se ponosno uzdiže pred nama.
Stoa je izgrađena 159-138 p.n.e. a po nalogu kralja Pergamum, Attalus II .rađena je kao zgrada sa dvije duge kolonade stubova.
Nakon restauracije Američkog univerziteta umjetnosti koristi se kao najljepše uređen prostor arheološkog blaga unutar koje se nalazi muzej. Duž kolonade nalaze se prelijepi kipovi bogova, ratnika i mislilaca , te isklesani kameni dokunet odluke o tome kako Grčka postaje demokratska zemlja a ne autokratska.

Image Hosted by ImageShack.us

Pogledajte ova prelijepa i skladna tijela

Image Hosted by ImageShack.us

Stoa of Attalus

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Afrodita

Image Hosted by ImageShack.us

Stoa

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ako pogledate bolje primjetićete kako su grci iamli potrebu da prikažu savršenstvo crta lica. Zanimljivo je da nisam vidjela ama baš niti jednog lijepog grka ili grkinju.Apsolutna su suprotnost ovim prelijepim kipovima skladnih i presavršenih fizionomija tijela i lica.

Malo dalje uzdiže se Hefestov hram. Hefest je bio bog vatre i kovač, oružar bogova. Poštovan je od strane ratnika.Ukrašen je brojnim isklesanim dijelovima koji pokazuju borbu kentaura. Pogleda s tog uzvišenja nam pruža Stou i Akropolis kao na dlanu.

Image Hosted by ImageShack.us

Hefestov hram

Image Hosted by ImageShack.us

Hefestov hram 2

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Car Hadrijan






- 18:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Atena; part 3

Spuštajući se s Akropole niz Plaku koja važi za bazar, četvrt koju bih ja usporedila s našim Kujundžilukom, ispreplitanim uličicama stižete do Hadrijanovog luka iza kojega je smješten Zeusov hram.
Zeusov hram je impresivna građevina započeta u 6-om stoljeću p.n.e. a završena pod Hadrijanovom vladavinom. posvećena je ocu svih Bogova-Zeusu.Nažalost , danas samo stoji 15 originalnih kolumna. Stojeći ispred njega pruža vam se veličanstven pogled na Akropolis.

Image Hosted by ImageShack.us


Hadrijanov luk je rimski monumentalni spomenik koji su sagradili atenjani u čast osvajača Hadrijana 135. godine N.E.Ustvari je činio ulaz koji je dijelio stari antički grad od rimskog dijela grada. Interesantni su natpisi koji se nalaze na njemu:
S jedne strane stoji "Ovo je Atena, antički stari grad Tezeja".

S druge starne luka stoji " Ovo je grad Hadrijana, a ne Tezeja".

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



Tezeja inače pamtimo po borbi s Minotaurom u Labirintu, njegovu povratku kući s crnim jedrima zbog kojih se ubio , misleći da je sin mrtav njegov otac Egej.Inače tezejevu obitelj odlikuje obiteljska smrtna tragedija. Grci su majstori drame i tragedije.Svaka njihova priča o legendama i mitovima odlikuje se tragičnim trenutcima.
Egej je bio atenski kralj kojeg su voljeli njegovi podanici.Kada je Tezej otišao u borbu s Minotaurom, Egej mu je rekao neka po povratku digne bijela jedra da bi on znao kakav je ishod borbe. Kako je borba bila na život i smrt, tako je tezej vraćajući se iscrpljen ali i nesretno zaljubljen zaboravio skinuti crna jedra. Stojeći na Rtu Sounion, Egej ugleda boju jedara i misleći da mu je sin mrtav bez razmišljanja se baci s visoke litice u more. Od toga trenutka to more nosi naziv Egejsko more.
Tezej, vidjevši kakva je tragedija nastala njegovom nepažnjom i ne mogavši izdržati bol i osjećaj krivice , došavši na kopno također se baci za svojim ocem u morske dubine.

Image Hosted by ImageShack.us

Rekli su mi da ako padnem, nisu baš spremni mijenjati naziv mora u tatjanino more...
Do Cape Souniona ili Rt Sounion-a doći ćete najlakše autobusom.Udaljen je nekih 85 km od Atene, tako da vam je potrebno nekih satak vremena do tamo. Vozite se obalom koja po mom mišljenju nije lijepa kao naša( pri ovome mislim na hrvatsku obalu). Nije tako lijepo razvedena , bogata borovima i uređenim plažama. Sve plaže koje vidite su privatne, tako da na njima vidite malo ljudi u odnosu na veličinu grada koji se proteže. Uz samu obalu žive uglavnom bogataši ili tamo imaju svoje apartmane koje izdaju. Njihove luksuzne jahte parkirane su u privatnim lučicama. Izlazeći iz Atene prema Glifadi s desne strane proteže se olimpijski dio u kojem se nalaze 4 stadiona koja su modernizirana za OI 2004. Izgledaju fantastično za nas male ljude kojima je veležov stadion predmet svadje i otimanja. dalje ka jugu je Onazisov privatni aerodrom. Cijelom magistralom koja je uzgred rečeno dobro urađena ( vidi se da je i Grčka Europsku uniju iscrpila novčano za izgradnju cesta) prolazite kroz manja napuštena ili slabo naseljena mjesta. ražalostilo me je koliko divnih kamenih kućica stoji , propada pod jakim suncem. Kuće, crkve (vjerovatno iz bizantijskog perioda još) zjape.Ako posmatrate Grčku obalu primjetićete da ima jako slabo raslinja. Uglavnom je to nisko grmlje, ogoljelo i suho. Ustavri sve je suho i sve se sastoji od kamena i pijeska. Čak mislim da je to neka vrsta ilovače koja sasušena izgleda kao pijesak. Gledajući ovako, vrlo neplodno zemljište osim za masline i agrume. Stižući na Cape Sounion ostajemo zapanjeni ljepotom panorame koja se proteže pred nama. Čak za lijepog vremena moguće je vidjeti 6 otoka. Nažalost dim koji je prekrivao Atenu širio se duž cijele obale tako da nam je pogled pružala samo pučina. S druge strane, kada se okrenemo istočno vidimo kuda su antički brodovi donosili zlato odnoseći meso ovaca, vunu, grožđe i masline. Jedina tadašnja ( a i sadašnja ) prirodna bogatstva Grčke. Grčka od davnina je imala lošu privredu. Uglavnom je to bila trgovačka i ratnička država. Sve svoje potencijale uložili su u pomorstvo.
Posejdonov hram je izgrađen u slavu Boga Posejdona, Boga mora i zaštitnika pomoraca. Njegov prvobitni izgled je dominirao drvetom a tek kasnije je nadograđen alabasternim kolumnama. Oko njega širili su se bedemi tvrđave gdje su živjele proročice koje su uzimale žrtve i proricale ratnicima i pomorcima što ih čeka na dalekom moru i dalekim zemljama. Tu su se nalazile i magacinske prostorije pošto smatram da je zasigurno tih žrtava( životinej, zlato, vino, ulje) bilo jako mnogo. Grci su kao što već rekoh bili idolopoklonici i vjerovali su u božansku naklonost ukoliko prinesu žrtvu određenim Bogovima po savjetima proroka. S druge starne posejdonov hram je izvrsno strateško područje. pogled se pruža na kompletnu obalu ka Ateni, te ka Maloj Aziji . Vojno-državna (po mom mišljenju) tvorevina napravljena na litici odlično je funkcionirala u službi božanstava. Još od davnina se znalo da malo vjere (ili mnogo) nije na odmet.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



- 15:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.09.2007., nedjelja
Atena; part 2

Doći u Atenu nenačitan ili barem bez osnovnih činjenica vezanih za povijest na tom području čini se relativnom propasti. U tom slučaju može vam se učiniti da je to samo jedna velika hrpa kamenja i bezznačajnih iskopina. Tako svaki napor uložen u obilazak svih povijesnih mjesta ( a ima ih napretek) izgleda kao teško breme. Općenito smatram da ukoliko idete bilo gdje potrebno je pročitati štogod i pripremiti se predhodno.Vrativši se kući pokušavam složiti sve impresije u jednu cjelinu. No vrlo je teško učiniti to jer ne znam gdje da stavim početak. Na kulturu, državotvornost, ispreplitanu i bogatu povješću, na način življenja, stari, moderni, graditeljstvo, velike mislioce, filozofe, pisce, njihovu kuhinju, muziku, prirodu...
Grčka je zaista bogata zemlja.Njen narod nije toga svjestan jer su im stoljećima odnosili svo blago koje imaju, smještali ga u svoje muzeje, vile i privatne galerije.Stoljećima iskorištavaju njihove brodove, te njihove prirodne ljepote.
Obilazak Atene je krenuo podzemnom željeznicom.u svakom slučaju preporučujem korištenje metroa što zbog niske cijene, što zbog brzine i izbjegavanja prometnih gužvi.Cijena jedne karte iznosi 0,80 centi a za 10 eura imati ćete week ticket koji važi za sve tri linije metroa, buseve i tramvaje. Morate priznati vrlo isplativo. Naime Atena je prije imala staru metro liniju, u susret Olimpijskim igrama 2004. izgradila je i nadogradila svoje tri linije u jedan od najsavršenijih metroa u svijetu.To je spoj staroga i hi tech novoga. U hodnicima metroa možete vidjeti galerije pronađenih starina iskopanih za vrijeme izgradnje . Kada su krenuli kopati tunele naišli su na velika nalazišta iz brončanog perioda, utjecaja egipta, kikladske civilizacije, te klasičnog, helenističkog i bizantijskog perioda Grčke.
Ono što me posebno iznenadilo u odnosu na cijeli grad je čistoća metroa.Odličan potez je što dok se vozite metroom glasovna poruka na grčkom i engleskom vas obavještava koja je slijedeća stanica i gdje se trebate presjesti ako želite negdje drugo stići.
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Za obići cijelu Atenu i sve bitne stvari potrebno vam je jako mnogo kondicije. Inače se dosta krećem i pješačim ali svako jutro sam se budila sa stravičnom boli u mišićima nakon cjelodnevnog brzog pješačenja.Zašto brzog? Imala sam na raspolaganju pet dana za obići sve, a to je premalo vremena.Tako se nađete u situaciji da krenete ujutro u 10 i dođete kasno naveče mrtvi umorni. U kratkom roku uz pomoć odlične karte svladala sam metro mrežu i stanice, raspored svih gradskih četvrti i krenula u obilazak.Karte možete pronaći na svakom koraku u vidu Athens guide-a koji su besplatni. Velika većina Atenjana zna engleski jezik tako da nije problem sporazumjevanje.Obilazak sam počela s muzejima što je pomalo neuobičajeno. Inače obići sve muzeje Atene je apsolutno nemoguće jer ih ima 33. Izdvojila sam sebi neke za koje sam smatrala da su najbitniji.To su Nacionalni Arheološki muzej, Benakijev muzej, Bizantijski muzej, Muzej kikladske umjetnosti, te ostatak muzeja koji se nalaze u sklopu arheoloških nalazišta i povijesnih građevina.
Ono što je bitno uočiti je nevjerovatna isprepletenost različitih kultura koje su se susretale na tom području.Od utjecaja Egipta, Male Azije, do svojevrsnih kretskih, kiladskih civilizacija, Bizantije, pa sve do Rimljana, Makedonske vladavine, te Otomanskog carstva.Svaka vlast donosila je i svoje Bogove.Svaka vlast donosila je novu kulturu. Vrlo je upečatljivo opstajanje naroda na tim prostorima, njihovo prihvatanje novog načina življenja i kulture.

Sagledavajući ih kroz presjek vremena može se zaključiti da je Grčka svojim postojanjem uveliko zadužila svijet. Dali su nam osnove graditeljstva, trgovanja, ratništva, umjetnosti, filozofije, školstva, medicine i državnog uređenja kroz milenijume .

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



Akropolis je bio svetište staroga grada Atene. Izgrađen je u 5. stoljeću p.n.e. i prvobitno okružen masivnim zidom i svojim posojanjem kroz stoljeća doživljavao brojne preinake. isprva je na njemu sagrađen hram božici Ateni, zaštitnici grada. Kasnije u doba Perikla niču najpoznatiji hram na Akropolisu ; Partenon, Erechtheion, Propylaia i hram Atena Nike. Smjenjivanjem osvajača Akropolis je stoljećima razaran, izgrađivan, te uvažavan kao svetište i važno vojno strateško mjesto.Stojeći sa svojih 161 cm ispod ogromnog monumentalno i fantastično izvedenog Partenona ne možete a da ne pomislite kako doista stojite na svetom božanskom mjestu. Nažalost, velika većina kamenih ukrasa i blokova je doslovno pokradena i odnesena u tuđe muzeje i privatne kolekcije. U blizini se nalazi ritualni hram Erechtheion sa svojim karakterističnim Kariatidama ( šest ženskih statua) koje pridržavaju jedan svod, te Propylaia na koju se nadovezuje hram Atene Nike. Akropolis je smješten na uzvišenju i dominira okolinom.

U južnom dijelu Akropole smješten je teatar i svetište Dionizija Boga vina ali i dramskih predstava, te kazalište Heroda Atičkog koje se koristi i dan danas za koncerte i predstave.
Ono što je interesantno je to da u cijeloj Ateni nisam vidjela niti jedan mali komad zemlje crnice. Sa svih strana vas okružuju kamen i pijesak nastao od sasušene ilovače.kamenje po kojem hodate uglancalo je milijun ljudi tako da je vrlo sklisko. Računali smo na to pa smo krenuli u tenisicama, no oni u japankama ili klompama ( bilo je par primjera u štiklicama) nisu najbolje prošli.U svakom slučaju, u ateni vam nisu potrebne elegantne cipele mislite li ju obići. Najbolje se naoružati laganim tenisicama, baletankama s gumenim đonom, bocom vode i naočalama. Za one koji su svijetle puti potrebna je i krema za sunčanje.Cjelodnevno hodanje po suncu može uz sunce i vrući vjetar zaista oštetiti kožu. Srećom maslinastije sam puti tako da nisam imala takvih problema.Spuštajući se s Akropolisa možete se odmoriti u parku puta Panatanaiko i popiti limunadu po cijeni od 4 eura čaša.Naravno cijena ulaznice za Akropolis je 12 eura s tim da ju možete iskoristiti za obilazak još 5 arheoloških muzeja i iskopina.

Image Hosted by ImageShack.us

Akropola
Image Hosted by ImageShack.us

Partenon

Image Hosted by ImageShack.us

Propileja
Image Hosted by ImageShack.us

Erechtheion
Image Hosted by ImageShack.us

Dionizijev teatar
Image Hosted by ImageShack.us

Kazalište Heroda Atičkog
Image Hosted by ImageShack.us

Zeusov hram i Hadrijanov luk u daljini
Image Hosted by ImageShack.us

Brdo Likabetus
Image Hosted by ImageShack.us

Dionizijev teatar
Image Hosted by ImageShack.us

Partenon



- 01:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.09.2007., subota
Atena; part1

Po dolasku u Atenu zapanjio nas je pogled iz aviona na ogromnu buktinju koja se čini mi se dizala do neba. Kako je bila noć vidjelo se točno sve što gori.Ne znam da sam ikada u životu vidjela požar tako velikih razmjera i onako velikog plamena.Grci, kojih je bila većina u avionu su skočili sa svojih sjedišta i potrčali ka drugoj strani aviona odakle se požar mogao bolje vidjeti.Nisam razumjela njihov jezik ali njihovi povici, izbezumljena lica su dovoljno govorili.Neke žene su bile u tolikoj panici da su njihova prestravljena djeca počela plakati.U jednom trenutku činilo mi se kao da dolazimo u Bagdad.


Požar koji je poharao Atensko predgrađe i okolna sela snimljen iz aviona(noć).

Nakon slijetanja na atenski aerodrom koji se meni učinio prekonfuzan nakon točnih, discipliniranih i perfektnih u svakom pogledu nijemaca koji su nas ispratili s minhenskog aerodroma, uzeli smo taksi. Taksisti stoje u redu na ulici, mašu rukama, deru se cijelo vrijeme i svađaju. Sa strane ulice u redu stoje putnici koji bi se odvezli u grad. Da ne postoji policajac koji određuje tko će voziti i kako će se ljudi voziti izbilo bi krvoproliće.tako je nas pet policajac potrpao u dva taksija bez mogućnosti pogađanja i bilo kakvog komentara.Upadaj i šuti…Taksista je neki čikoca od nekih 50 i kusur godina, ne zna engleski dobro, nabada ponešto ali ok..Vozimo se luđačkom brzinom autoputem jer je aerodrom udaljen nekih 35 km.Čikica ulijeće u krivine dok na radiju pjeva neka grčka kafanska muzika za rezati vene.i on pjeva uz nju.Vozi i pojačava radio…Dobro došli na Istok.

Pita nas odakel smo.Ja mu kažem da sam iz Bosne i Hercegovine ali nije me skontao, moja kolegica kaže „Zagreb“kada on sav sretan okrenu se meni i povika“Viva Jugoslavija“ i nabaci ruku za petaka.“Greece and Yugoslavia“ pa pokaza prst kroz prst znak partnerstva.

„You bussines in Athens“? Pita..“Yes, congres“-mi odgovaramo.

„ooooo, babysitters“-sav će ti on sretan. Vozimo se do hotela kroz neke ulice u kojima uz zidove stoje mladići.Mi ih gledamo i kao da je pročitao naše misli taksista kaže da su to gay prostitutke….Pa, ok…Atena je ogroman, 4 milijunski grad, širine 70 km, Mikonos je blizu i važi za kolijevku homoseksualnosti i slobodnog seksa…tako da gay nije ništa neočekivano. Baš kao ni prostitucija koju vozeći se cijelom BiH susrećem i vidim na svakom kamionskom stajalištu.

I tako uz zvuke umilnoga glasa neke pjevačice doveze on nas, istovari i reče „55 eura“…

„Molim“???-ne mogu se suzdržati, kao kolegice iz hladnoga Zagreba. Ipak sam ja južnjakinja.

„Gdje ti je sada Viva Jugoslavija, gdje ti je sada prst kroz prst, kojih 55 eura“?

„ Pa ponoć je prošla, pa veća tarifa“…“Ma nemoj mi reći, što nisi okrenuo taksimetar na noćnu tarifu kada smo sjele u taksi“-tu se nastavljam ja svađati s njim.No na nagovaranje ostatka ekipe i zbog mog umora ja posustajem, platimo za dva taksija 110 eura.Katastrofa!!!

Već počinjem misliti kako za dva dana ako ovako nastavimo ja neću imati dinara u džepu.Ulazim u sobu (btw hotel je u pakistanskoj i indijskoj četvrti tako da nemam pojma šta piše na trgovinama, mada se ni sa grčkim ne snalazim), i ulazim u sobu čvrsto odlučivši da od sada igram prljavo.Baš kao na tržnici.Pokazaću i ja zube i moć svađanja i pogađanja…pa nije Mostar baš tako daleko od Atene i njihovih istočnjačkih običaja. Za Grčku se ne bi baš moglo reći da je Balkan.Hodajući ulicama atene imate dojam da ste na ciganskoj tržnici.Bila sam pripremljena na veličinu grada, na prljavštinu i turobne nedovršene zgrade, ali na ciganluk u ovolikoj mjeri ne. Zapanjila me je stopa siromaštva, beskućnici koji se vuku ulicama punim smeća gurajući velika kolica iz supermarketasa svom svojom imovinom, prostitucija, šverc i prljavština na svakom koraku. To je tipičan izgled metropolisa kada se za samo jedan blok udaljimo od središta koje je napucano trgovinama sa poznatim imenima modnih dizajnera i osoba iz show bussinesa. Sve u svemu, mislim da je grčka jedna jako siromašna zemlja, unatoč svoj svojoj neiskorištenoj ljepoti, bogatoj i fascinantnoj povijesti. Ljudi uAteni ne žive dobro. Vjerujem da posla nema, unatoč velikoj ekspanziji grada ( na 70 km) nema ni stanbenih prostora koji su dostupni za prosječnog stanovnika. Ogromna je razlika između priobalnog dijela gdje žive bogati ljudi ( Onassis & Co) i par km u unutrašnjost Atene. Cijene stanova u elitnom dijelu idu od 8-10 000 eura. No samim izgledom ti stanovi meni se nisu učinili posebnim.Cijene stanova u središtu grada, preko puta megaro Mousssikis-a gdje je naša konferencijska dvorana u oko 6 000 eura po m kvadratnom.Ukoliko imate iole zdravog razuma primjetićete masu kontradikcija, no to je vjerovatno osobina svakog metropolisa.nažalost Atena nije samo središte grčke, države , povijesnih događanja i prisutnosti Bogova.atena je nešto mnogo više, no o tome drugi put…
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us


- 14:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.08.2007., utorak
Otkaz zbog vrijeđanja na forumu

Totalni apsurd.
Citaju li ovo iz Siemensa?
Ili možda iz moje firme?
Kolege iz moje firme, ako ste pročitali moj tekst o seksu ili ne seksu u braku , nažalost, tako je kako je...Iz svoje se kože ne može.Ali moj tekst o nedostatku seksa u braku ne znaci da cu ja obavljati lošije radne zadatke...Niti da ću tražiti tko se seksa ili ne kod kuće ili van kuće...Niti cu se poseksati s nekim od vas da bih imala uvid u cinjenicno stanje.
A sada ozbiljno.
Sasvim je razumljivo da je tvrtka pratila tko što radi za vrijeme radnog vremena.Razumljivo je i da je sankcionirala onoga tko je umjesto da kvalitetno i efektivno provodi to vrijeme ustvari "visio" na raznoraznim forumima, chat-ovima itd. Pa zar jedna tvrtka kao što je Siemens ne bi takvo što trebala predvidjeti i u startu ograničiti u koju svrhu se može upotrebljavati kompjuter iili postaviti neke watch-ere, block-ere i sl. Znam da to postoji širom svijeta ali mi nije jasno kako u Siemens-u koji se ako ništa bavi tehnologijom toga nema. No objašnjenje da je otkaz uslijedio zbog vrijeđanja nekog drugog člana "zavrijemeradnogvremenaposjećenogforuma" je apsurd nad apsurdima. Nije im se svidjelo vrijeđanje...Ili im se nije svidjelo za koga njihov uposlenik navija, kakvim riječnikom govori na štatigajaznam forumu koji nema ama baš nikakve veze s poslom koji obavlja. Ali jok oni su dobili "dojavu" povrijeđenog forumaša da mu je on opsovao nekoga iz krvnog srodstva.
Prvo nije mi jasno kako je mogao dobiti IP, te ostatak podataka .Zar to nije zaštićeno od strane administratora?
Ok, recimo da je okrivljeni ipak nekoga poznavao i relacijom rekla-kazala ovaj dozna tko je on i gdje radi.
Ali ne, nije mu uputio pismo, nije ga sačekao ispred zgarde pa ga nalomio...Ne ...On je poslao pismo njegovoj firmi.Možda je poslao pismo i njegovoj mami.
I opet dolazimo do činjenice kako je jedna ozbiljna firma kao što je Siemens to mogla procesuirati u istragu o psovanju.
Ili sam ih ja smatrala ozbiljnom firmom...Do sada....
Nažalost, tvrtke se petljaju tamo gdje im nije mjesto.Privatni život uposlenika ih se ne bi trebao ticati.
Ono što ih treba interesirati je rad uposlenika i kako se to odražava na poslovanje tvrtke.
U ovom slučaju se ne zna tko je veći blam napravio; tvrtka koja istražuje riječnik uposlenika, ucviljeni forumaš koji šalje tužibabsko pismo, ali što je najinteresantnije umjesto da tipa koji je postao po forumima za vrijeme radnog vremena optužimo da je mjesecima primao plaću na landoharenje mi ga branimo.
Naravno, branimo ga jer su ga optužili za sasvim drugu stvar.Hm...ima u pravosuđu neki odgovarajući naziv za ovo...nešto kao iznimka ...Nije važno...nisam pravnica.
Pitam se da li on može izvući lovu u sudskom procesu protiv Siemensa? Kršenje ljudskih prava, zadiranje u privatni život?
Jer objašnjenje o razlozima otkaza su malte ne, pa smiješni.
Izgleda da današnje tvrtke, koliko nam se god činile profesionalne u svom radu, ustvari daju sebi za pravo kontrolirati tuđi život.
Pa tako ne rijetko vas na razgovoru za posao pitaju o vašem bračnom stanju, gdje vam muž radi, koliko imate djece, planirate li roditi još. Ako niste udati stalno vas pitaju "Ima li šta novo". Prati se da li se svađate kući s mužem, prati se kakvi dolazite na posao, prati se s kim ste sinoć bili vani, da li se uskoro udajete ili razvodite. Također se prati da li idete redovito u crkvu i da li možda se odupirete državnom sistemu. Naravno prati se kompletno rodoslovno stablo i porijeklo, nacionalnost, vjera i politička uvjerenja.
Postavlja se pitanje podobnosti da bismo dobili i zadržali posao.
Iz svega toga (naravno govorim iz iskustva) očigledno se najmanje vodi računa o radnim kvalitetama uposlenika. Gdje ste radili, kako ste obrazovani, vaše vrline, ništa to nije važno.Važan je background.Mahalski background.
Stoga je ponekad čista utopija raditi u firmi koja vas neće kontrolirati u privatnom životu. Barem na ovim prostorima.Ne znam kako je drugdje ali povodeći se za mojim lošim iskustvom i čitajući ovakve nebuloze kakve je Siemens priredio svom uposleniku ne vjerujem da ću uskoro promjeniti mišljenje.Vrlo mala je granica pa da ovo nazovem mobbingom...Doživljavajući da vam kvazi norme ponašanja grupe ljudi iz vaše okoline 24 sata dahću za vratom, dođe vam ne da napustite firmu, nego da se lansirate na najudaljeniju planetu...

opis slike
- 08:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #
03.08.2007., petak
BRAK, LAŽI I VIDEO TRAKE

Baš kako su i video trake nestale s lica zemlje i postale prastari način zabave, tako mi se čini da se i brak kao institucija prestao cijeniti. Da bismo imali uvid u tu filozofsku istinu pogledajmo npr. reklame na televiziji. Jedini pokazatelji bračnog života su reklame za deterdžent gdje vrijedna kućanica,majka i supruga pokušava oprati mrlje nastale šlampavim pokretima njenih najdražih. Njeni najdraži su obično dvoje dvospolne djece i nasmijani nivea muž. Tako nam se brak prezentira kao sklop vazdasretne obitelji (koja naravno ima problema sa mrljama na odjeći).
Ono što mene je uvijek tangiralo je činjenica da se brak apsolutno nikada nije tretirao kao seksualna stvar.
Zar veza dvoje ljudi u prvom planu nije počela kao fundamentalna tjelesna privlačnost i romantična ljubav? Stoljećima je tome trebalo da evoluira i da postane na kraju ovo što jeste.Ni nalik onomu zbog čega su to dvoje se spojili. Pure seks se nalazi na kraju spiska činjenica koje definiraju brak.
Inače na sam spomen supruga ili supruge ljudi svaku izrečenu riječ uzimaju zdravo za gotovo.Još nikada nisam čula od nekog tko je u braku kako svoga partnera doživljava kao komada u terminologiji seksualne privlačnosti.
Ono što mene interesira je gdje je nestao seks iz braka?
Pa zar mi ne želimo kroz život ići s osobom koju ćemo zvati moja žena i koja će za nas biti playboy-eva zečica, naša ljubavnica ili moj muž koji je naš Apolon ljubavik, pastuh i sex toy.
Zar u braku ne bismo trebali doživlajvati nesputene užitke seksa i najluđih snova?
Očigledno zbog puritanskog nahođenja pojedinaca a pogotovu petljanja vjerskih institucija u brak i bračnu postelju, brak je izgubio svoju slobodu i seksualnost. Postao je mjesto skrivanja, politički i vjerski korektan i u svakom slučaju potiskivač svega iskonskog u životu dvoje ljudi.
Pa nije se ni čuditi svim neslanim šalama na račun braka, svoj sili viceva i insinuacija omče oko vrata.
O ljubavi, nježnosti i romantici ne trebamo govoriti...Egzistencionalni problemi i problemi vezani za zaradu, briga o potomstvu preuzimaju kormilo i u jednom trenu to dvoje koje su voljeli satima se ljubiti, uzdrhtalih srca više se i ne sjećaju zbog čega su oni ustvari skupa. Polako gubi se zanimanje za drugu osobu kao seksualno biće, nema privlačnosti i tu nastaje kraj.
Eh, tu je sada ključni trenutak...Koliko dugo čovjek može živjeti bez seksa (ispunjavajućeg, ne seksa kao odradi i zaspi) i nekoga s kim može razgovarati i osjećati se vrijednim u svakom obliku.
Pola godine, godinu, dvije...Onda dolazi netko ...Ljubavnik ili ljubavnica...
To je netko tko poklanja više seksualne pažnje, tko sluša...Javljaju se zaboravljeni, zataškani osjećaji leptirića u stomaku.
U tom trianglu uvijek je neminovno jedna strana ili dvije teško pogođenih.No pogođena strana se neće upitati zašto se to dogodilo.Zašto je došlo do prevare...Ljutnja, bijes je jače od razmišljanja o toj činjenici.
Ne možemo zanemariti činjenicu kako mi ipak živimo na Balkanu.Koliko sam čula samo priča o prevarenim ženama, ostavljenim muževima...Ali nikada baš nikada nisam čula priču o brakovima bez seksa...Ili sa lošim seksom...
A takvi brakovi su naša stvarnost.Seksa jedva da ima.Ili je on samo traljavo obavljena bračna dužnost.Tako da ni to ne možemo zvati seksom.I tko se bavi tim...nitko...Na sudu, za vrijeme brakorazvodne parnice vas sutkinja zasigurno ne pita"A kakav vam je bio seks"?
Okovi bračnih predrasuda su nas već udavili a da nismo zapravo ni shvatili kako brak može biti spoj strasti, seksualne slobode i istraživanja. Uz seksualne kompatibilnosti, poklapanje duševne i intelektualne sličnosti dvoje ljudi bi godinama mogli živjeti produbljujući svoj odnos.
Inače, nasuprot tom primjeru trebali bismo se upitati da li smo vjenčani za pravu osobu, osobu s kojom idemo u krevet svake noći i istinski želimo do kraja života.

opis slike
Scenes From a Marriage( Ingmar Bergman)
- 21:25 - Komentari (36) - Isprintaj - #
31.07.2007., utorak
URBANI ŠIK

Koliko smo zaista puta u životu željeli imati više, bolje, pa makar po cijenu satjerivanja na poslijednju marku u džepu...Kada definiramo jedan način življenja, svakako prepoznatljiv po svojoj raznolikosti, klasnosti, in provodima, ljetovanjima, zimovanjima, kupnjom lijepoga namještaja, potrebnih sitnica, pa do odjevanja, onda vrlo često kažemo da je to urbani šik.
Nikada mi baš nije bilo jasno zašto baš urbani, ako se sjetimo da su bogataši od pamtivjeka živjeli u provinciji.
Ali eto, možemo se praviti da je urbano ono što bi trebalo biti dobro.Mada je vrlo često u poslijednje vrijeme ruralno mnogo bolje za mene od urbanog.
Nasmijah se danas Draženu Ilinčiću čitajući njegovu kolumnu u Readers`s Digest-u.Opisivao je kako u silnoj želji da kupi fensi nož za rezanje sira koji ima ugraviranu krunu i neki natpis na nizozemskom nije , u stvari zbog nedostatka novaca, kupiti sir. Stavljanje sira u košaru i vraćanje na policu po stotinu puta me podsjetilo na mene kada pokušavam kupiti nešto što mi baš i ne treba. Prvo napunim košaru a onda to sve polako kružnim umjetničkim klizanjem po pločicama tržnog centra, vraćam tamo gdje je i stajalo.Izađem sa dvije kupljene stavri za koje definitivno imam novaca.Ne usuđujem se ni razmišljati što misle oni ljudi iz video nadzora dok gledaju kako barem pet puta stavljam i odlažem stvar iz košare.
Što se tiče tih fensi stvarčica, ja sam totalna bolesnica.Ne bih rekla da volim prestiž ali možda mi samo malo fali ( novaca naravno) da imam ono što mi se dopada i što će se naravno razlikovati od onoga što imaju ostali ljudi.
Inače moj držač za novine prepun je BravaCasa novina o uređenju doma.Tako listam ih povremeno i hranim dušu crno-bijelim lampama s mutnim staklom, dekama od kašmira, jutenim prostiračima za pod, pa garniturama za sjedenje od ratana, naravno sa bijelim jastučićima(bijelo je šik također). Svakog godišnjeg doba ja odlučim kako bi trebao izgledati moj stan. Ali novaca za moje ideje nema.
Neće ga ni biti zadugo.
U nedostatku toga very important faktora odlazim kod mame, prebirem po njenim starinama, kupim joj bijele zdjele, zelene tanjure, crveni fenjer, neke zeleno-bijele miljee.
Kada sam se prije godinu preseljavala i kupovala namještaj ( rabljeni, ne jer je retro već zbog novaca) pomno sam birala da je puno drvo, da je lijepih linija, da odiše vintage ugođajem. I zavjese na tržnici kada sam birala su bile onako «aristokratske» organdij sa zlatnim linijama.Ne trebam ni reći kako preferiram talijanski stil s visokim plafonima, debelim kamenim zidovima, prozore s lukovima i terakota saksijama, starinski namještaj, bogate prostrane kuhinje,
I onda...kada sve tako sklopim i izdizajniram sjednem i kažem «Pa ti, ženo, imaš sofisticirani ukus»...Ne pušim, ali da jesam bila bih Audrey Hepburn sa dugom tankom cigaretom. Ali imam prekrasne pepeljare za moje goste. Slažu se sa zelenim miljeom i svijećama na stolu( proljetno-ljetna kombinacija).
Baš neki dan sam gledala kod Oprah neke žene koje se poistovjećuju s filmskim junacima i jet setom.Dovele su se na prosjački štap kupujući preskupe haljine, automobile, odlazeći na skupa ljetovanja.
Vrlo je vjerovatno da bih da imam više novaca i ja kupovala mnogo više tih samo meni potrebnih hedonističkih stvarčica.
Srećom, novaca nema...Zato me možete sresti kako baš kao i Ilinčić po sto puta uzimam i vraćam neku stylish košaru za voće na policu.So chic?



- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.07.2007., nedjelja
Žene ili boys will be boys forever

Prirodom smo predodređeni živjeti u dvoseksualnom paru. Naravno da svi težimo imati partnera ( seksualno, emocionalno, kao prijatelja...).Sada...hm...zavisi što se podrazumjeva pod pojmom "živjeti bez muškaraca"? Da li živjeti bez uloge reprodukcionog karaktera ili živjeti bez njega kao alfa mužjaka u pravom smislu te riječi. Možete me smatrati feministicom u jednu ruku jer moram podsjetiti na postojanje homoseksualnih veza. Imamo npr. dvije žene koje žele ostavriti bračnu zajednicu i žele dijete(one trebaju muškarca samo kao donatora sperme), imamo same žene koje nemaju stalnog (muškog) partnera.I ona želi dijete i njoj muškarac treba samo kao donator.
Sve ove žene koje gore nabrojah satisfakciju pronalaze u nečemu drugome osim u muškarcu ( kao alfa mužjaku).
To može biti posao, učenje, može biti odgajanje djeteta, vrtlarstvo itd.
Svačije stajalište nije isto. Težnja žena nije život bez muškaraca. I muškarci, baš kao i žene su dio čovječanstva.Ali, nažalost, predominacijom muškaraca žene su stoljećima tretirane kao majke, domaćice bez prava na glas, obrazovanje i rad.
Unatoč napretku žene su u mnogim trenutcima obespravljene, diskriminirane...Sve što je pogodovalo popravljanju statusa žena u svijetu žene su stvorile i morale se dvostruko boriti za svoja prava i stavove.Podsjetimo se samo prava na odluku o rađanju, nasljeđivanju muževe imovine, staranja oca spram djece...Niti jedna stavka vezana za prava žene nije se mogla podrazumjevati.Zakoni i zakoni su mjenjani da bi žena imala prava.Osnovna ljudska prava.Da nije borbe za ravnopravnost za pojam prava se ne bi ni znalo.
Ne želim se ni prisjećati zlostavljanih žena. U braku i van njega. Koliko je samo zlostavljanih muškaraca?
Koliko je žena prijavilo fizičko maltretiranje?Koliko ih nikada nije progovorilo? Koliko od prijavljenih slučajeva je tretirala policija? Na koji način? Koliko je policija efikasna? Tko čini većinu u policijskim timovima?
Pa tek prije par godina smo u hrvatskoj dobili zakon o silovanju u braku. Do tada se smatralo "normalnim" nasilno izvršavanje spolnog čina u bračnoj zajednici.Da li je to "bračna dužnost"?
I kakav je to uopće pojam "bračna dužnost"? Zar smo dužni nešto pružiti ili ne? Vezano za seks.
Loša formulacija...ta dužnost.
Zar seks ne bi trebao biti želja...I spontanost.

Ako danas zakoračite u bilo koju tvrtku naći ćete diskriminirane žene od kojih se očekuje da tetoše šefove ( navedite mi barem pet slučajeva seksualnog zlostavljanja na poslu muškaraca), koje se verbalno maltretira (jer znaju da žene nisu sklone fizičkom obračunavanju u takvim situacijama ), kojima se daju lagani i nevažni poslovi jer mnogi poslodavci misle da jedna žena nije u stanju biti npr. šef osiguranja i postrojbi specijalne policije ( policajka može raditi kao pozornik ili za šalterom), od njih se nakon vremena provedenog na poslu očekuje da doma skuhaju ručak, da počiste kuću, pregledaju i urade dječiju zadaću, budu dobre prema cjelokupnoj obitelji, da pazi na sve rođendane, proslave, ggodišnjice, da pripremi poklone za svakoga, bude draga i mila prema partneru, uvijek svježa, mirisna i raspoložena.
Možda te iste stvari i žena bi očekivala od muškarca u jednakom omjeru.Možda želimo spremljen ručak, smirenu djecu, pospremljen stan i nježnog, dobrog ljubavnika.
Ali život nije baš blag prema ženama.Tome trebamo zahvaliti tipičnom balkanskom odgoju koji našim muškarcima usadjuje diskriminatorski duh prema ženama kao slabijem, pa čak i nesposobnom spolu da išta privrijedi.
Naše mjesto je u pećini za ognjištem, uz čopor djece dok on odlazi spasiti svijet. U to isto vrijeme homo-erectus-balkanicus vozi dobro auto (zna promjeniti gumu, nadoliti ulje i vodu). Auto prosječnog muškarca ima približno 100tinjak konja snage, dok se ženama suflira što manje, "ekonomičnije", jednostavnije tipično"žensko auto".Ofkors roze ili ljubičaste boje.
Taj isti muškarac dolazi na razgovor za posao.Nije važno kako izgleda, što je obukao, ima li suprugu, djevojku, ljubavnicu.Da li će imati djecu u narednim godinama i da li će djeca često ići liječniku nije važno jer muškarac ne ide na bolovanje zbog djeteta.Planiraju ga staviti na mjesto rukovoditelja. Na poslu se od njega očekuje da se solidarizira s muškom populacijom na after party veselicama gdje će napadati sve što hoda a ima viši nivo estrogena od njega.
Njegova dublerka žena...Ona dolazi na isti razgovor za posao.Bitan je njen spoljašnji izgled, osmijeh, bračni status, planovi za potomstvo i broj dana na bolovanju. Nju planiraju staviti na mjesto niže asistentice. Na after party veselici se očekuje da pleše sa svim dobro pozicionirajućim čalanovima kolektiva.
Došavši kući, muškarac, nije zabrinut zbog kašnjenja.Žena ne smije kasniti.Ukoliko ima partnera mora ga pitati za dopuštenje za izlazak uopće.
O nejmu se sutra u firmi neće progovoriti niti riječ.O njoj će ispirati usta slijedećih godinu dana.
Ukoliko mu se netko suprostavi spreman je u svakom trenutku na fizički obračun. Ona fizički se ne obračunava jer to smatra poslljednjom stavkom ljudske neandretalne osobine.
Sjetimo se samo ponižavanja u saboru gdje je par puta ženskim članicama naglašeno kako im je "mjesto" kući i na madracu.Sramotno!
Ne želim ni napominjati koliko je teško ženi se izboriti u svojoj izbornoj jedinici i na stranačkim listama.

Nadalje, ne znam da postoji ijedan vic gdje se konstantno opisuje i ismijava neka muška osobina.Kod žena je vrlo poznat vic o plavuši.Moram vas podsjetiti na par poznatih plavuša kao što su Hillary Clinton, švedska kraljica Silvia, Harriet Miers, Candance Bushnell, Carla delPonte, Angela Merkel. Njih odlikuje odlučnost i snaga uma.Ali svaku ženu , pa i plavušu naravno, koaj ima takve osobine odmah okarakteriziraju kao tešku i neljubaznu. Izgleda da je u muško-ženskom odnosu problem znati što hoćeš i doseći to. Samo zahvaljujući svojim naporima uspjevamo imati i obitelj i dom, baviti se istraživanjima, pisati doktorate, operirati, voziti zrakoplov, baviti se mikrotehnologijom, vladati državama i na kraju u svemu tome imati ružičaste nalakirane nokte, točkaste haljinice, masu lifestyle magazina pored kreveta, voljeti nekoga, biti voljene.
In memories :
Ivana Orleanska, Abigail Adams, Indira Gandhi, Marie Curie, Virginia Woolf, Susan Jocelyn Bell Burnell, princeza Dijana, Amelia Earhart, Joycelyn Elders, kraljica Elizabeta I, Ana Frank, Salley Hemings, Florence Nightingale, Maya Lin, Jeannette Rankin, J. K. Rowling, Eleanor Roosevelt, Gloria Steinem, majka Tereza, Valentina Tereshkova, Babe Didrikson Zaharias, Maxine Hong Kingston, Barbara Jordan...I mnoge, mnoge druge žene svijeta.
opis slike
Mary McLeod Bethune (1875 - 1955) Crnačka učitelčjica koja je otpočela školovanje u cilju edukacije mladih crnih žena.

opis slike
Clara Barton osnivačica američkog Crvenog križa

opis slike
Sally Ride prva američka žena u svemiru

opis slike
Valentina Tereshkova prva žena u svemiru 1963

opis slike
Tereshkova u frizera par sati prije svog prvog polijetanja u svemir

opis slike
Tereshkova sa svojom obitelji
- 14:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se