Osmijeh

Ja sam običan čovjek. I u mome životu sve je obično... sve osim one noći. A ona je bila tako neobična, da se pitam može li ičiji život ikada više biti posve običan...

Sjedio sam, baš kao i sada, pokraj usnulog stada i održavao vatru. Tek što bih razgorio plamen, svladao bi me san... a kada bi od plamena ostao samo žar, hladnoća me budila i sve se ponavljalo. Moje noći svih ovih godina su iste, a i ta noć nije se u početku razlikovala od ostalih (ili ja to tada nisam primijetio).
Tonuo sam u mir... i ne znam što mi je prvo privuklo pažnju (mislim da je to bila tišina... duboka, beskrajna tišina...). Nikakav zvuk nije se više probijao do mene, kao da je život stao... ili kao da je počinjao. Zadržao sam dah... čekao...

Odjednom se mrklina noći rasvijetlila mekim srebrom. Bilo ga je posvuda: činilo se da dolazi s neba, ali je tako zagrlilo zemlju da su nebo i zemlja postali jedno. Pošao sam sa svojim ovcama kroz to čudesno svjetlo i tko zna dokle bih tako išao da usred polja betlehemskoga, u malom udubljenju zaštićenom stijenama nisam ugledao mladu obitelj - roditelje savijene nad svojim novorođenčetom. Majka ga je, pjevušeći uspavanku, brižno ljuljala u naručju, a otac se samo ganuto smiješio.
Tada se i Dijete nasmiješilo... i taj osmijeh... taj osmijeh kao da je upio u sebe svu onu svjetlost i ona se više nije odmicala od njega (zapravo se činilo da se vratila svom izvoru). Godine su prošle od tog osmijeha, ali moja duša, koja mu se tada poklonila, još uvijek kleči pred njim...

Uskoro je sa svih strana počeo pristizati silan narod i kraj se punio srećom. Nekako smo svi postali djeca pred tim Djetetom. Ostao sam u blizini (ako što ustreba) i održavao vatru - mislio sam da će mališanu toplina dobro doći... a i moje ovce se nisu htjele pomaknuti (sjećam se da sam tada, u svojoj smetenosti, pomislio kako bi jednoga dana od tog Djeteta mogao postati velik pastir).
Svašta lijepog sam vidio te noći: Blagost se nije prestajala smiješiti na ono mnoštvo koje je dolazilo i odlazilo, čudilo se i radovalo. Bilo je tu i siromaha i kraljeva iz dalekih zemalja, pa čak i neobičnih bića od svjetlosti koja su se poput slapa spuštala s visina i opet vraćala, uz pjesmu. Pitao sam se puno puta te noći i svih ovih godina tko je to Dijete zbog kojega noć postaje dan, a zemlja nebo.
Tko je to Dijete?

Pred jutro sam zadrijemao, a kad sam se probudio, vatra je jedva tinjala. Sve je opet bilo tiho i pusto, naizgled obično, betlehemski: mlade obitelji i sveg onog naroda više nije bilo...

Ne znam što se poslije dogodilo s Djetetom. Nikada ga više nisam vidio, ali vatra koju sam za Njega održavao one noći, grijala me sve ove godine. Ponekad je gorjela kao požar, nekad samo tinjala, ali se nikad, nikad nije ugasila.
I znam da bi moje srce uvijek prepoznalo onaj osmijeh.

Ja sam star čovjek, moj život je prošao... Običan, prekrasan život. Malo je dana još ispred mene, ali moja duša je u miru, jer znam: Dijete i ja opet ćemo se sresti i ovo umorno srce će otpočinuti u Njegovom osmijehu.

Ivana