Kolegica Mica

Starih smežuranih lica, bogobojazne, obješenih kapaka i naboranih čela, dlanovima u molitvi na bijeloj pregači. Ravnog pogleda pred sebe, osviještenih lica i obojanih kosa, koračaju postojanim korakom. Neuke i učene, s torbicama ili košarama, pognutih ili podignutih glava, sijede ili crvenih vatrenih kosa, mlade ili stare, one su majke. Jesu li i same djeca, priroda ne pita, jesu li već i bake, nijedna ne odgovara. Prvo su postale majke. I takve ostale. Njihove ruke su i prije nosile, njihove oči i prije gledale, ali njihove brige rasule su se poput brašna iz jutene vreće da bi to sada mogle bolje. Sada kad su majke. Kad bdiju nad još nečijim očima i rukama, kad skupljaju brašno majčinstva da od njega umijese kruh što će ga pružiti gladnim ustima. Ustima djetinjstva.

Voljeti treba ta usta, ona izgovaraju njeno jedino ime. I one ih vole. Čak i kada se ime zamijeni drugim, a usta više nisu gladna. Kada se mladost zamijeni starošću. Kad se osmijeh više ne smije s radošću. Nego sa brigama, istim onim iz pojedenog brašna, progutanog i nestalog u utrobi pokrivenoj toplim pokrivačem i poljupcem pred spavanje. Ali on je sada prekratak, a poljubca odavno nema, ostala su tek sjećanja što ih iza kuta vrebaju pamćenja. Kradu ih, ili ih mi svojevoljno dajemo, kao da nam više ne trebaju. Kao da naša nisu ni bila. A onda, odjednom ih poželimo natrag pa se cjenkamo za još uspomena, kao siročad za novčić i malo onog kruha.

Bojim se, s vremena na vrijeme. Koliko sam toga zaboravila, pitam se zašto nisam bolje pamtila. Upirem lampu u glavu kao inspektor u osumnjičenika. Godine iza nas jedino su nam vlasništvo. Ono što je do sada proživljeno naše je, za buduće nitko ne može tvrditi da će biti. Ako ne znaš budućnost, tada moraš znati prošlost. Tada naboram čelo, jer se ne mogu sjetiti. Mnogo toga. Kao da sam ostavila, razdjelila ili odgurnula, ne mogu se prisjetiti rođendana i novih godina, ljetovanja i pravljenja kolača. Dolaze mi komadići, dijelići razbijenih vaza cvijeća koje je zasadila, mirisi ručkova i večera koje je kuhala, vlaže me kapljice istrešene sa rublja kojeg je objesila. I opet ih poželim, da su ovdje kraj mene, te lijepe bore mekog nasmijanog lica, te zaljubljene oči majke u postolje svog djeteta koje je isklesala privrženošću od dana rođenja. Tada požalim, sva ona bježanja i nesporazume, sve djetinje objesne scene i vrijeđanje, telefonske pozive koje su prethodno pozdravila kolutanja očima, sve riječi koje nisam izrekla i osjećaje koje nisam pokazala, svo vrijeme koje provodimo odvojene, i to što nikada neće čitati ove rečenice.

Neće ni znati kolike sam pjesme njoj pjevala, ni kolike suze zbog toga lila, neće se ni pitati je li takva ja ikada postojala. Ne mora, niti je važno. Ne poznajem ni ja brige koje je zbog mene imala, ili strahove zbog kojih nije spavala, to su posljedice naših uloga. Njih nijemo razmjenjujemo pogledima i pridružujemo godinama. Tim što su otišle u nepovrat odrastanja i starenja, u crte na našim dlanovima. Sudbine koje rukujemo s drugima noseći odgoj i znanje roditeljskih učenja u rukavima. Ispod košulja ili piđama, u snu ili javi, ja znam koja me ruka voljela. I čija sam sudbina. A zna li ona, da je i moja ljubav isklesala prijestolje za kraljicu, sluškinju, prijateljicu, sestru i majku u liku žene čija sjena čini sve moje? Koraci što ih činim, naučile su me njene noge. I hodati će za nju, kad ona više neće moći...

Upravo sam se vratila sa književne večeri. Tema rasprave je bila na urednicima, odnosno prisutni gosti Seid Serdarević iz nakladničke kuće Fraktura i Ervin Jahić iz Vbz-a pozvani su da nam pojasne svoje uloge i objasne kroz koje sve faze prolaze rukopisi u njihovim rukama. Bila je tu i Daša Drndić, zatim još nekoliko uvaženih akademika, izdavača sa područja Rijeke, pisaca iz susjednih država, pjesnika i početnika. To jest ja.

Prvo su me pogledali čudno, tipa: A što ti radiš ovdje? Koliko sam uspjela uočiti, bila sam u nekolicini ženskog dijela publike koja se jutros počešljala. Znam da pisci ne mare za izgled i boemski život je tzv. in, nose se dugački pleteni šalovi iz antikvarijata, poderani ruksaci još iz doba škole, Beatles frizure i zakrpe na laktovima sakoa, ali osjećati se kao čačkalica zabodena u pijesak, to je nešto novo i za mene.

No, da se ne brčkam u plićaku ljudskosti, prelazim na more književnosti. Dobra knjiga. Lijepa književnost. Pojmovi su koji su se ponavljali. Ali nisam se mogla oteti dojmu da su te riječi svekoliko subjektivne kao i usta koja ih izgovaraju. Naime svatko od nas ima zasebne ukuse što je sasvim prirodno. Urednički posao zahtijeva objektivnost. Po mom mišljenju, jako mnogo nje. Na tone ili galone, koju god mjeru izabereš, uskladištene u halama, kroz cijeli krug, od selekcije do izdavanja. Seid Serdarević može si priuštiti luksuz pomnijeg biranja svojih preferencija jer je ujedno i vlasnik . Ervin Jahić pak nije, što ga baca u smjer tolerancije većeg obujma. Govore kako se dobri pisci ne prodaju, dok oni komercijalniji da. Što sad to znači? Nisam pitala. Htjela sam, ali udahnula sam prisutni zrak i zastala. Mislim da odgovorom ništa ne bih dobila. Izdavaštvo je branša. Onaj tko želi financijski opstati tiskati će svašta. Tu nailazim na paradoks. Ako oni preporučuju pisce koje smatraju dobrima, a ne mogu ih prodati, no dozvoljavaju izdavanje i onih koji im nisu po naročitoj volji, a na njima zarađuju, kako onda prevesti njihovu fuknciju?

Komercijalna izdanja "hrane" kuću da ona zatim može izdavati što želi. To nameće dva potencijalna zaključka; ili urednici nisu nepogrešivi, odnosno ne znaju prepoznati dobru knjigu, ili su književni potrošači bez ukusa i ne znaju cijeniti dobrog pisca. Nijedna od ovih ideja mi se ne sviđa. Kako god okreneš, nešto jako nije u redu. Ne znaš za koga pišeš. Za urednike ili čitatelje. Za život ili za mišljenje?

Kako god okreneš, stol je i dalje okrugao. Nema ćoška na kojem možeš poderati svoju etiketu.

Kada te život stjera u kut, kao učitelj dijete nakon krivog pitanja, nema lakog izlaza. Ispred tebe je samo sjena vlastitog lika i dah što se sudara sa zidovima. Ne razumiješ što si krivo učinio, a nikog drugog ne zanima. To što ti je dosuđena tišina i preispitivanje učinjenih postupaka. U nedoumici pronalaska glavnog prekidača tvojih nevolja, mislima tjeraš kazaljke naprijed dok ne čuješ glasanje zvona. Tada se okrećeš. I dalje stoji tu. Iako se u trenucima izolacije i nesigurnosti svijet smanjio na nekoliko kubičnih centimetara, sada je u vidokrugu opet poznata slika. Ring je netaknut. Kao da se u njemu nije vodila niti jedna borba. A znaš da jest. Neke su bile i tvoje, ali manjih odjeka. Stisneš usnice, povučeš donju i zagrizeš je iznutra, od želje i nemoći koje se hrvaju u tebi, jedno drugo naizmjenice obarajući na tlo, bez sudaca i pravila. Bez zvona. Još jednom baciš pogled na arenu i zapitaš se, zašto nisi jedan od lavova, jake čeljusti i snažnih udova, pogleda koji trga predrasude vremena. Istog koje te odvaja od iskustava i znanja onih koje nazivaju borcima. Ne želiš biti kao oni. Želiš odraz vlastitog pogleda u nečijim tuđim očima. Neispisanog i nedokučivog. Da nametneš pitanja bez stereotipa odgovora. Pokažeš kako izgara kratka misao spram dugog razmišljanja. Sve ponore zasipaš vodama osjenčanim rukom slikara novog doba, zasadiš polja neznanja i pospeš nešto zemlje u teglenicu cvijeća, kako bi osjetio miris uspjeha svog truda, a zatim se protegneš ispred zrcala bez straha i sumnje, hoće li drugi vidjeti koja je tvoja prava veličina.

Znaš da kad je najteže, na vidiku nema predaha. Ali ne trebaju ti oči da vidiš. Niti dah da osjećaš. Vjeru skrivenu u grudima, postojani otkucaj nastojanja čija se volja ne pita. Ti pitaš nju. Zašto? Zar ti treba još neki dokaz da je tu? U tvom zagrljaju. Sigurna od svih nedaća, ona je ta koja čuva. Tebe. Uzajamna vodilja. Veza koja spaja čovjeka s njegovim potrebama. Ona se ne prekida, to čine naša spavanja. Proizvodi njihovih lančanih reakcija. Snovi kojima se lako predajemo, a zatim nikako da istrgnemo zglob iz njihovog rukohvata. Bilo bi pravednije priznati sebi, tko koga drži u šaci sa postolja. Ona će udariti svoj pečat na zahtjev u kojem se mjeri razina kukavičluka. Čiji će potpis osvanuti ispod njega, rezultat je odluke koja će opisati način življenja tvog života. Nije lako, iz tople postelje koraknuti na hladne pločice ekvatora. Nakon toga odrediti meridijan kretanja i namjestiti kompas u smjeru ciljanog poglavlja. Jer važno je pritom znati, je li san tvoj vodič i suputnik, ili ga ostavljaš među plahtama, kao ljubavnika…..

Ovaj sam se tjedan zaista načitala književnih kritika. Mišljenja domaćih kritičara, ukoliko pozitivna, dosežu izvanplafonske epitete. Iako većinom rezervirana za strane autore, ni našima se ne piše loše. Sama elokvencija, pod tastaturom kritičara, još je bolja od one o kojoj se piše. Tako sam se više načitala o tuđim djelima, nego sama djela. Ne mogu poreći, zanesla sam se uglazbljenim vokabularom dirigenta i izvođenjem cijelog simfonijskog orkestra točaka, dvotočja, zareza, slovaca podebljanih imena, citata i trotočja što je plesalo na krajevima, uz rub stolova za kojima su sjedili navodni znaci oprezno promatrajući situaciju, srčući iz čaša netom posluženog šampanjca...

Pitam se odmah, hoće li i moji ikada srkati? Nije da to ne čine i sada, ali ne šampanjac nego moj preostali razum, pa se zalijepim za svih 17 inča ekrana i smišljam vlastiti bal, prepotento i prerano, dopuštam si malaksalost logike spram zavodljive prirode prethodno pročitane estetike nečije realnosti, a mojih snova.

A onda moja bolja polovica uhvati za kvaku i uđe u prostoriju, a ja se dužno prenem iz stadija hibernacije zbilje u uobičajeno stanje hegemonije pisane riječi nadamnom. Povrate se osnovne funkcije krvotoka i srce nastavlja pumpati. Tada cijenim ulogu liječnika na mnogo višem stupnju nego pisca. Jer to je zapravo i primjerenije. Iako medicina ne liječi dušu, a opet kako koja, u globalu se može ustvrditi apsurdnost mog fragmentiranog stanja. Kako nekoga nazvati genijem? Literarnim, glazbenim, filmskim, košarkaškim, jahačkim, slikarskim, kuharskim......? Naravno da se svatko opredjeljuje za područje vlastitog interesa ponukan talentima i znanjem, ali govoreći ustima punima smisla, ne pretjeruje li se kad se pojedinci, kojih do današnjeg dana od postanka civilizacije ima cijela jedna zasebna, veličaju i uzdižu ponad ostalih kako bi se istakla njihova nezamjenjiva uloga? Naizgled takva, jer se kite riječima koje pridodajemo iznadprosječnim znanstvenicima, ljudima zbog kojih imamo struju, čistu vodu i mrežu kanalizacije, autopute, zbog kojih gledamo i čujemo na sam kraj planete i natrag, koji patentiraju pacemakere i spravljaju čudesne tekućine protiv zaraznih bolesti, koji gase požare i spašavaju živote u snježnim olujama na tisućama metara nadmorske visine.... Ja ne znam njihova imena. Znam da su tu, na istom planetu, ali ne znam tko su. Krivo mi je.

Jer znam tko se s kim razveo i zašto. Nisam pitala, ali znam. Znam i tko o kome što misli, a ne zanima me. Znam tko što pjeva i gdje je tko glumio, iako mi to nimalo ne koristi u svakodnevnom životu. Na svoje postojanje ljepim male žute papiriće informacija koje mi ne trebaju. Neke zaljepe i drugi, a ja ih izgužvam i bacim. Svejedno se sjećam što je pisalo. I to me smeta. Što moja glava pamti ono što joj ne treba. Srce osjeća nemoć što nije njegova, ta koščata lubanja svekolikog meteža i poželi da ima svoj glas, ne onaj što šuti iz mog grla.

Zato pišem. Time liječim impotenciju glasnica. I znam, da će doći dan, kada će ona ozdraviti. Ustati iz kolica koja guraju kolone rečenica. I više mi neće biti krivo. Znati ću tko su.

Počinjem danas.

Tek sam danas shvatila koliko sam brzopleta. Mnogi mi to govore, a ja uporno ne vjerujem. Čak mi ponekad zvuči i kao kompliment. Ne znam točno zašto, kada razmišljam o toj tezi ništa mi ne staje iza znaka jednakosti. Mjesto ostaje prazno.

Kada pišem, ili samo razmišljam o pisanju, dok radim nešto drugo i olovka mi nije pri ruci, dijalozi i radnje mi ponekad toliko brzo tutnje glavom da me podsjećaju na japanske vlakove. Stotine kilometara na sat, cijela mreža mojih neuronskih podražaja juri amo pa tamo, i s vremena na vrijeme si pomislim kako bi bilo dobro da postoji neki uređaj sličan ekg-u, samo za glavu, pa da se prljepi na čelo ili sljepoočnicu i snima sve što mi prolazi mislima. Koliko je ta ideja užasno glupa, svejedno bi mi dobro došao takav izum. I ne samo meni, vjerujem. Zašto? Jer kad imam "napadaje" inspiracije olovka nije dovoljna, trebalo bi nas biti barem dvoje-troje da svi zapišemo istovremene opaske različitih destinacija. Naravno, ja moram izabrati prioritetne čime se one manje važnije, a opet u globalu vidim, najvažnije, zaborave. Izgube, kao papirić na ulici neke svjetske metropole vjetrovitog dana, kojeg će pregaziti milioni cipela i potpetica, ne znajući da je jedna od poderanih misli upravo moja. A tko mi je i kriv? Sama sam ju izgubila, mijenjala za otkriće trenutka koje će zatim ispaštati njene mnogo duže verzije prije nego se spasim od propasti. I tako sam, danas, stajala na rubu. Gledala sam dolje suznim očima i zamišljala kako nestajem u bezdanu. U dubini pogleda, ispod magluštine i hladnih stijena, nadomak dna, povukla me nečija mreža. Kao starog ribara, čija sjećanja pamte kako je i on jednom bio nadomak prolomljenih oblaka, koje je izrezao pad mog tijela ostavljajući trag, kao dijete škarama nakon rezanja papirnatog lika.

I jesam od papira. Onih koje pišem svojim osjećanjima. I jesam i dijete. Jer ne razmišljam u širinu. Samo dubinu. Mislim da time obuhvaćam potrebne stavke razmišljanja i nadoknađujem manjkove razumijevanja istih, a zapravo griješim. Tanka sam i dugačka. Ljudima pokušavam objasniti tko sam, a kako da me vide kad sam crta? Povučena rukom ili ravnalom, nije velika razlika, izdaleka sam svejedno nevidljiva. Čemu da se približe, kad je takvih puna cijela bilježnica?

Tanka sam.

Vrijeme je da se udebljam.

Prošle sam godine ušla u gradsku knjižnicu u potrazi za zabavom. Oni prljavih umova neka se ne ponadaju sočnim detaljima. Nisam namjeravala zavesti tetu za pultom, nego pronaći dobar roman. Obično ne volim pecanja u mutnom, kad idem nešto posuditi činim to namjenski. Kraj računala uvijek držim jedan prazan list A4 papira na koji zapisujem autore i djela na koja naiđem na internetu, jer ako su nevezani za moje istraživanje, ne volim prekidati dosljednost. Lako se izgubim u novom istraživanju po književnim portalima, pa sam se naučila kako zauzdati znatiželju praktičnim alatima.

Znači, prvi kadar, ljetna sparina, ja u tankim odjevnim predmetima, ne i oskudnim, ulazim u klimatiziranu prašumu tvrdih i mekih izdanja domaćih i svjetskih autora, u želji za malo akcije. Ok, ovo liči na porno post, ali samo liči.
I tako, bez svog uobičajenog papirića sa naslovom na meti, uputim se u pustolovinu između drvenih polica. Sigurna sam, pronaći ću nešto odlično. Imam šesto čulo, u taj čas ću riješiti neizvjesnost. Uhvatim jednu knjigu, ne sviđa mi se stil pisanja. Druga ima očajan sinopsis. Treća se jadna raspada, pa da je i posudim, mislim da nije namijenjena da se čita u dijelovima. Prestrojim se u novi red polica. Drama? Triler? Pjesme sam vratila, ne čita mi se poezija. Ionako sam se zamalo zaratila s pjesnikom. Zato hajde, ti si draga maštovita, pronađi nešto za sebe. Dakle, knjiga neka bude cijela, stranog autora i... sinopsis neka barem bude dopola zanimljiv. Kvaliteta se ne nazire s vanjske strane korica. Trajalo je. Namjerno nisam hjtela posuditi ništa poznato i razvikano. Ima tu još cijela vojska meni nepoznatih autora, goditi će mi malo muke oko istraživanja.

Sat vremena kasnije već mi je dojadilo. Tada sam već bila sigurna da sam ja ta s kojom nešto ne valja. Vani je već prošla sparina i počela se spuštati večer, a i ona teta s pulta me čudno gleda. Naljutim se sama na sebe i uzmem knjigu koju sam prethodno ispustila nekoliko puta. Liči mi na nešto je između. Ni sama ne znam. Ali pošto me neće koštati 12 godišnjih rata, konačno se odlučim koreći vlastitu sitničavost. Dođem kući, presvučem se i sjednem na svoj balkon. Bacim pogled na obalu, zaljubim se još jednom u narančasto sunce, a zatim pogled prebacim u knjigu, kao udicu u more.

Dosegla sam stranicu 31. Kao da me netko guši. Priča je bila detektivskog karaktera. Ima radnje. Ima opisa. Ima i zanimljivih metafora. Ali razrada glavnih likova, katastrofa dalekosežnih pipaka. Nekoliko minuta razmišljam o tome, pogledam broj stranice pa se nasmijem. Krenem dalje.

Ne mogu! - viknem u sebi nakon 10 minuta.

Radnja je postala toliko slatkorječiva da je bila nesnošljiva za čitanje. Meni? Ja se smatram poklonikom opisa međuspolnih odnosa, volim proturječja i zavrzlame među likovima koji se naizgled ne trpe, a na kraju pronađu zajednički jezik. Doslovno ili preneseno, svejedno mi je. Glavno da ima stila. Ono što sam ja čitala bilo mi je naprosto nemoguće za trpjeti. Da netko piše tako da se ne da čitati jer je toliko oblizano klišejima i stegnuto remenom klasične požude, a zatim bačeno u privatni bazen pročišćenog intelekta kojim plutaju prenapuhani luft madraci znojem orošenih reakcija strasti, a zatim se ispijaju kokteli pošalica....... grozota. Pogledam još jednom ime autorice. Nema nagađanja. Internet. Utipkam ime u blaženu wikipediu i - strahota.

Očito je da sam bila jedna od rijetkih koji nisu znali tko je Nora Roberts. I koliko piše. Ta je žena od 1979. napisala 150 romana. 68 ih je proslavilo izdanje na prvim mjestima ljestvica. Najprodavaniji je autor Amerike svih vremena. Piše 8 sati dnevno, svakoga dana. Ne umara se, smatra to svojim poslom. Prvi je autor koji je uvršten u američku Dvoranu slavnih, njene knjige su doživjele kritike u svim najcjenjenijim novinama, posvećuju joj televizijske emisije, a po romanima se snimaju filmovi.

A ja je ne mogu čitati. Njeni romani izdani su u 127 milijuna primjeraka. 127 milijuna ljudi je voljno dalo svoj novac da je čita i ne jauču od boli.

Zaista ne znam. Ponekad se pitam, jesam li imalo normalna. Nije mi nimalo privlačno biti dio mase, ali to nije ni tako grozno. Mnogi se slažu u svakojakim pitanjima ukusa. Za ovo sam sto posto sigurna. Za sebe. Nije mi posebno drago kritizirati ženu koja mi po godinama može biti majka, ali voljeti nečije pisanje ili ne, nije stvar želje, već nagona. Ne mogu pisati cijeli dan, svaki dan. Kad god imam pauzu sjetim se nje. I grozno joj zavidim. Nema veze što piše, može pisati ono što drugi smatraju dovoljno kvalitetnim za izdavanje. Ja se ne mogu siliti. Niti to želim. Tada pišem za brisanje. Očito nismo svi takvi i ne pišemo iste sudbine. Kako tuđe, tako ni svoje.

Na stolu je nered. Riječnik je otvoren točno na sredini. Iz njega pročita riječ. Palčić.Prvo značenje objašnjava se umanjenicom riječi palac, a drugo pticom Troglodytes troglodytes; carić, grmuša. Prvo što uoči jest da je latinski naziv ponovljen dva puta. Ne zna zašto. Ali nije učila latinski, niti neće. Vjerojatno ima neko svoje značenje. Napokon, to je napisao čovjek većeg znanja od njenog. On valjda zna bolje.

Prolazi rukom kroz kosu. Zapetljana je. Češlja je barem dva puta dnevno. I upravo iz tog razloga. Uvijek je zapetljana. Koliko god se trudila urediti svoje plave kovrče, one uvijek neposlušno vrludaju po njenoj glavi kako ih volja. Vole njene dolčevite i ovratnike kaputa. Ali ne i onaj krzneni. Nosi ga kada je vani najveće nevrijeme, jer je najtopliji. Tada joj vjetar šiba samo lice. Ne dospijeva do njenih udova. Dugačak je. Pokriva je kao zlatna dekica. Koju je dobila od Njega. Obožava ga. To jest, njih oboje. Ne i njezine vlasi doduše. Čim se približe tom umjetnom krznu, nakostriješe se i protestiraju. Kao kad bijesne mačke počinju siktati kroz zube i neprirodno se kesiti zlovoljnim gubicama. Zato ih ona poprska sprejom protiv elektriciteta, kupovnom svetom vodicom, koja ovaj incident svodi na civilizirano rješavanje obračuna između vlasnika i njegovog vlasišta.

Zato rijetko oblači taj kaput. Uvijek nemili problemi sa nužnom eststikom. A toliko ga voli. I zbog toga što nije oguljen sa neke jadne životinje koja se boreći za život, nepravedno ponizila i lišila života od strane vrste koja se u hranidbenom lancu smatra superiornijom. Ona se s tim ne slaže. Nadmoćnija da, u lancu svijesnosti i intelekta. Čovjek je nesposoban loviti kao životinja. On se prekvalificirao u zanimanja koja se odriču njegovih iskonskih talenata. Da bi služio pohlepama i egoističnim namjerama poražavanja drugih vrsta, svojim nedostacima.

Često je znala tako misliti. Kako sve to nema smisla. Njena se mišljenja vjerojatno nikada neće čuti. Koliko je samo puta kucala na vrata agencija. Da je makar vide. Poslušaju. Nije uspjela. Možda bi trebala biti upornija, agresivnija, ali nije takva. Ne voli neugodnosti i biti naporna. Tada odbiješ ljude s još više razloga. A koji su njeni? Da sada ima volje sjesti i ponovo o njima razmišljati, možda bi pronašla neku nit, neki propust, način, pogled, ton, riječ kojom bi zaustavila bujicu krutih pogleda koji je odbijaju predrasudama.

Pokušala je s odjećom. Od traperica do finih kostima, prirodne šminke i ležernih frizura do skupih maskari i ruževa. Nije upalilo. Ni mailovima, ni telefonskim pozivima. Ostalo joj je još samo nekoliko očajničkih poteza preko dalekih poznanstava i njihovih još daljih i davnijih profesora i ujaka. Mrzi to. Tražiti usluge od drugih. Kao da je nesposobna učiniti nešto sama. Postići. Dalek je put. Na njega se odlučila sama. Nema kofera, raspakirala ih je i vratila odjeću na mjesto. Karta je izgužvana i odavno spaljena na nekom od gradskih deponija. Što sada? Otkuda ponovo početi? Kao da joj nije mučno, opet se predstavljati pred istim licima. Već je poznaju, a svejedno se prave da nije tu. Ignoriraju.

Želi odustati. Čemu sva ta zbrka? Zbog vjerovanja jednog mladog razigranog lika, u mogućnosti ljudskog napretka? Ne budi smiješna djevojčice. To su stare krpene lutke, već potrgane po šavovima i iscufane u kutevima. Zakrpe više ne drže. Oprosti se s njima. Život nije igra.

Neće me slomiti. - odjednom se trgne volja u njenim mislima - Nisam čačkalica što je premeću po slinavim ustima i žvaču probavnim sokovima. Niti sam probavljiva. Mučiti ću ih svojim prisustvom dok im ne prisjednem ispred vlastitih televizora. Čekati ću dok nad njima ne trepnu, jer nema mijenjanja programa. Biti ću dosadna! - vrisne sram okovan na člancima - Iskopati ću svoja uvjerenja iz lijesova. Nisam još mrtva. Kucam i dalje. Po svim vratima.

Danas sam odlučila zanemariti naslov. Mimoišli smo se kao dva stranca na cesti. Oboje podignutih kragni od balonera, promrzlih pogleda i užurbanog koraka. Znamo jedan drugog izdaleka, ali ipak kršimo manire pozdrava. Susret očima obojici nam odgovara. Šutnja je sporazumna. Jedan je od onih dana, kad nam se ne dodijava. Vjetar je otpuhnuo i posljednji trenutak prilike za kimanje. Neka je, nije svaki dan kalup za druženje.

Rečenice se kotljaju ulicom. Silina bure nosi ih sa uličnim smećem. Ne odupiru joj se. Mislim da im čujem hihotanje. Škaklja ih novo slobodno kretanje. Zaustavljaju se ispod guma automobila i postolja kioska, na ulazima zgrada i pri kontejnerima. Smijulje se bez prestanka. Zabavlja ih moja popustljivost. Inače sam stroga. Postrojim ih kao vojnike u redove i vodove, imenujem satnike i pukovnike, određujem strategije i dajem dozvole za misije. A danas, kao da smo se iskrcali na daleki otok, nasukali gumenjake i cijela je satnija dobila dopuštenje da voljno tumara okolicom, gleda, uočava i istražuje, dok oni svaki trenutak zapravo koriste za glupiranje. Znaju da im svejedno dopuštam, i tako im je još draže.

Puštam i sama mašti na volju. Dosta mi je razmišljanja. Čovjeka zaboli glava od stalnog pretakanja pješčanih satova, vlastitog odbrojavanja do sljedećih poteza. Disciplina. Prirođena. Mnogi ni ne znaju što je to, a ja sam se s njom rodila. Kao sestra blizanka u istome tijelu. Ponekad je nagovaram da se opusti. Kao sada. Masiram joj leđa i očvrsnule mišiće, pratim liniju do ramena i vraćam se nazad prema vratu, nježno, snažno, zavodim je prstima ugode da joj kapci klone, usred svojevoljne predaje jave snu, kako bi sama mogla učiniti obratno. Zamijeniti nas na neko vrijeme. I vidjeti, kojoj od nas odgovara svijetlo, a kojoj sjene.

Kako čovjek stari, on otupljuje. Na događaje, ljude, situacije. U njima se bolje snalazi ili ih prihvaća. I oglušuje. Kako fizionomijom tako i umom. Je li to navika? Samoobrana ušiju na vriskove života. Ili je ono posljedica razočaranja u izjalovljene nade, tuga što se sakriva iza maske lošeg iskustva i ne dozvoljava razmnožavanje svoje vrste. Jer povlači granicu svoje kvantitete. Napunila je spremnike. Zaključala lokote i brave.

Je li to dovoljno?

Da se obrani od smionog huligana, ljudske prirode koja razbija prozore i nasilno provaljuje željeznom polugom kako bi još jednom demonstrirala svoju snagu. Da prelije prozirnu kap preko ruba slabosti, na lice lišeno mira i radosti. Ono je moje. I tvoje. Ali krijemo ga. Jer volimo snage više od slabosti. Ne dopuštamo da nas drugi vide svojim rubovima. Suhim, upitnim pogledima o uzrocima vlažnoga stanja. Već čutim rečenicama, odigranim u nekim ranijim epizodama vremena.

I tada, najviše korimo sebe. Ljutimo se i mrštimo. Ponosom i obrvama. Omatamo oboje u aroganciju kako bi se što prije riješili trenutka. Oštrimo noževe vlastitog jezika što progovara iznutra, a šakom tučemo kukavicu da se riješimo njegovog društva. Kako bi povratili osjećaj kontrole. Ali time se ne riješava problem.

Što pomiče svijet? Na promjenu. Na potragu. Što svakoga od nas tjera dalje i u trenucima najvećeg straha? Kad nemaš izgleda, ni pomagača. Odustaješ li do boljeg trenutka? Možda bolji neće doći. Čekaš li ruku pomoći? Što ako je neće biti? Sam si, ali ne znači i napušten. Volja ima družice.

Koje su tvoje?

Posljednjih dana, uslijed svih očitih događanja u mom životu, razmišljam zasebno o još jednoj stvari. Pošto sam bez posla, prirodno je da smišljam što bi sljedeće radila. Nije potrebno mnogo mozgati da se zbroje dva parna broja i dobije kalkulacija jednaka upotrebi olovke i papira. Ponovo sam se prestrojila u mod knjige i njenog dorađivanja. Da kažem iskreno koliko sam to puta već napravila, ne znam, prestala sam brojati nakon 5-6 puta. I ne zanima me. Čak se i bojim čitati ispočetka. Kao da iznova pokušavam proniknuti u TO nešto što ne valja, što se može poboljšati, izrezati, skratiti ili bolje objasniti. Ali pored toga, boli me jedna nesnosna riječ. Golema je kao zasebna planeta. Grozim je se da mi se od nje trenutno postroje dlačice na ruci. Zove se filozofija.

Užas. I sada bi je najradije izbrisala. Odmah se prisjetim dečka u svom razredu kojeg smo zvali filozof. Svaka njegova rečenica bila je dovoljan light motiv za zafrkanciju. Svaka tvrdnja bila je izrugivana, svaka smjelost govora prevedena kao dosada ponavljanja. A ipak smo ga voljeli. Bio je drugačiji, zanimljiv tek u trenucima neke aktualne diskusije o tinejdžerskim problemima, kada bi iz rukava sipao statistike i nova saznanja o zakonskim zabranama koje se tiču konzumacije alkohola ili noćnih provoda maloljetnika.

U mojim statistikama, većina ljudi s kojima vodim razgovore ili koji me čitaju, kažu da filozofiram. Istog trenutka uzimam to kao negativnu kritiku i pomišljam na mijenjanje smjera rasprave kako bi ih uvjerila u suprotno. Ali zapravo, što više o tome mislim i besanim noćima tvrdim drugačije, shvaćam da je to možda istina. I ne možda. Izgleda da jest. Sebe nikada nisam tako doživljavala, ali čim se dohvatim tipkovnice ili olovke, uviđam da pišu rečenice moje životne filozofije. Pitam se tada, koliko to drugima smeta. Koliko ispravno ili pogrešno drugi protumačuju moje riječi? Znaju li da time govorim svoje mišljenje koje, ne mora nužno biti ono pravo, ni u smislu pitanja, ni odgovora. Ono jednostavno jest takvo. Jer je moje. Ne mogu se promijeniti za druge. Ne tu bit koja me čini zasebnom ličnošću. Jedini korijen koji posjedujem i iz kojeg rastem. I ja i moja stvaranja. A poanta je ta, da se susreću sa drugim stvaranjima. Da ih upoznavaju i uče. Njih ili od njih.

Možda sam samim time prebahata. Zašto bih ja ikoga imala čemu naučiti? Moje godine nisu prevalile kilometre iskustva i iza sebe nemaju ispisane knjižnice. Imam tek policu. Ali zašto bi ona bila bezvrijedna? Ne vrijeđam druge istinom svojih razmišljanja. Ja ih nudim na prihvaćanje ili odbijanje. Kome što zatreba neka uzima. Kada meni zatreba, činim isto.

Zašto mi se onda čini, da pored sveg toga ipak nisam sto posto sigurna u sebe? U trenucima ove upitne slabosti ošinem se samokritikom kao bičem, a iako zaboli, nisam ništa novo naučila. Tek sam sada shvatila. Ono što nudim svijetu moja je interpretacija svega što zapažam oko sebe. To su moja iskustva. Moje nauke i moje greške. Ne mogu ponuditi tuđe. Ukrasti pamet i svijest nekoga drugoga da bi se svidjela većini glava. Možda je moja takva, da tome nije niti namijenjena. Da nije suđena da se sa drugima njiše, već sudara. I da je tu i tamo povrijedi ponos distanciranja od istih od kojih je tražila ruku odobravanja, a zauzvrat dobila pregršt predrasuda.

Ne znam što bih vam rekla. Nema idealnog odgovora. Shvatila sam da moram ostati ja, kako bi prvo sebe voljela. Kompromise ću nuditi u drugim poljima životnih potraživanja. Ponuda je takva kakvu sam je oduvijek i prikazivala. Neću se izgubiti. Prijeći sa svojih zelenih livada na tvrdi beton pločnika stranih ulica i gradova kojima marširaju takozvane slobode govora onih koji tvrde da su otkupili prava na ispravke mojih točaka i zareza. Zato što su neki drugi isto to davno učinili njima. Nisam gladna pravde ispečene u kalupu kolača pompoznog oblika da bi bila jestiva. Niti apstrakcije uvjerenja da mlada usta stoga trebaju ostati nijema.

I dalje ću pisati svoja uvjerenja. I dalje ću nailaziti na ljude koji ih ne znaju, ne žele ili se s njima ne slažu. Pa što onda? Planeta je velika. Moja će glava i dalje ostati - na ramenima.

Danas se osjećam kao slika. Fotografija uslikana objektivom stranca. Od mene ne traži ni pozu, ni odijelo. Svjetlo je uhvaćeno u oku neznanca. To sam ja.



Dječak sam. Uprljan nestašlucima djetinjstva nudim se radoznalom pogledu. Uzvraćam ga smješkom jer sam uzbuđen. Nekome sam jedinstven. Lijep. Volim ovaj trenutak. Dijelim ga sa drugima besplatno, a cijenim skupo.



Zatim sam starac. Iskustvo kušano jezikom vremena crta mi bore lica. Ne marim za prošle dane života, skupljam ih poput kamenčića mozaika. Strpljiv sam i marljiv. Ne čekam, već dočekujem. Vodim ljude poput tebe. I pokazujem. Ali ne na sebe. A ipak, vidiš me...



Voda sam. Glatka i sjajna. Poput stakla. Moja površina je mirna i rastegnuta kao u prozirnog vela. Oko mene su planine, vrhovi što mi skrivaju kraj. Samo uporni hodači, vidjet će početak.



Mnogi mi zavide. Imam plava krila i čvrst kljun. Znam dobro letjeti, a perje ne pokidati. Nemam mnogo prijatelja i najčešće sam sama. Zato se uvijek vraćam svome gnijezdu. Ali ne sumnjaj, sutra ću opet biti na ovome mjestu i promatrati. Druge, u letu.



Brinem se za sebe. Ti to možda ne odobravaš. Ne znaš i ne želiš znati. Kako je to. Dobro. Po tebe. Zato pusti, da se i dalje brinem sam, za sebe.



Ne prepoznaješ me. Neka. Jer me nema. Nestala sam u oblacima crvenog sutona da na trenutak uživam u pogledu besmrtnika. Zatim ću se okupati u moru smrtnika i osušiti misli pod toplinom onoga što me čeka. Jednoga dana.