|
Prošle sam godine ušla u gradsku knjižnicu u potrazi za zabavom. Oni prljavih umova neka se ne ponadaju sočnim detaljima. Nisam namjeravala zavesti tetu za pultom, nego pronaći dobar roman. Obično ne volim pecanja u mutnom, kad idem nešto posuditi činim to namjenski. Kraj računala uvijek držim jedan prazan list A4 papira na koji zapisujem autore i djela na koja naiđem na internetu, jer ako su nevezani za moje istraživanje, ne volim prekidati dosljednost. Lako se izgubim u novom istraživanju po književnim portalima, pa sam se naučila kako zauzdati znatiželju praktičnim alatima.
Znači, prvi kadar, ljetna sparina, ja u tankim odjevnim predmetima, ne i oskudnim, ulazim u klimatiziranu prašumu tvrdih i mekih izdanja domaćih i svjetskih autora, u želji za malo akcije. Ok, ovo liči na porno post, ali samo liči.
I tako, bez svog uobičajenog papirića sa naslovom na meti, uputim se u pustolovinu između drvenih polica. Sigurna sam, pronaći ću nešto odlično. Imam šesto čulo, u taj čas ću riješiti neizvjesnost. Uhvatim jednu knjigu, ne sviđa mi se stil pisanja. Druga ima očajan sinopsis. Treća se jadna raspada, pa da je i posudim, mislim da nije namijenjena da se čita u dijelovima. Prestrojim se u novi red polica. Drama? Triler? Pjesme sam vratila, ne čita mi se poezija. Ionako sam se zamalo zaratila s pjesnikom. Zato hajde, ti si draga maštovita, pronađi nešto za sebe. Dakle, knjiga neka bude cijela, stranog autora i... sinopsis neka barem bude dopola zanimljiv. Kvaliteta se ne nazire s vanjske strane korica. Trajalo je. Namjerno nisam hjtela posuditi ništa poznato i razvikano. Ima tu još cijela vojska meni nepoznatih autora, goditi će mi malo muke oko istraživanja.
Sat vremena kasnije već mi je dojadilo. Tada sam već bila sigurna da sam ja ta s kojom nešto ne valja. Vani je već prošla sparina i počela se spuštati večer, a i ona teta s pulta me čudno gleda. Naljutim se sama na sebe i uzmem knjigu koju sam prethodno ispustila nekoliko puta. Liči mi na nešto je između. Ni sama ne znam. Ali pošto me neće koštati 12 godišnjih rata, konačno se odlučim koreći vlastitu sitničavost. Dođem kući, presvučem se i sjednem na svoj balkon. Bacim pogled na obalu, zaljubim se još jednom u narančasto sunce, a zatim pogled prebacim u knjigu, kao udicu u more.
Dosegla sam stranicu 31. Kao da me netko guši. Priča je bila detektivskog karaktera. Ima radnje. Ima opisa. Ima i zanimljivih metafora. Ali razrada glavnih likova, katastrofa dalekosežnih pipaka. Nekoliko minuta razmišljam o tome, pogledam broj stranice pa se nasmijem. Krenem dalje.
Ne mogu! - viknem u sebi nakon 10 minuta.
Radnja je postala toliko slatkorječiva da je bila nesnošljiva za čitanje. Meni? Ja se smatram poklonikom opisa međuspolnih odnosa, volim proturječja i zavrzlame među likovima koji se naizgled ne trpe, a na kraju pronađu zajednički jezik. Doslovno ili preneseno, svejedno mi je. Glavno da ima stila. Ono što sam ja čitala bilo mi je naprosto nemoguće za trpjeti. Da netko piše tako da se ne da čitati jer je toliko oblizano klišejima i stegnuto remenom klasične požude, a zatim bačeno u privatni bazen pročišćenog intelekta kojim plutaju prenapuhani luft madraci znojem orošenih reakcija strasti, a zatim se ispijaju kokteli pošalica....... grozota. Pogledam još jednom ime autorice. Nema nagađanja. Internet. Utipkam ime u blaženu wikipediu i - strahota.
Očito je da sam bila jedna od rijetkih koji nisu znali tko je Nora Roberts. I koliko piše. Ta je žena od 1979. napisala 150 romana. 68 ih je proslavilo izdanje na prvim mjestima ljestvica. Najprodavaniji je autor Amerike svih vremena. Piše 8 sati dnevno, svakoga dana. Ne umara se, smatra to svojim poslom. Prvi je autor koji je uvršten u američku Dvoranu slavnih, njene knjige su doživjele kritike u svim najcjenjenijim novinama, posvećuju joj televizijske emisije, a po romanima se snimaju filmovi.
A ja je ne mogu čitati. Njeni romani izdani su u 127 milijuna primjeraka. 127 milijuna ljudi je voljno dalo svoj novac da je čita i ne jauču od boli.
Zaista ne znam. Ponekad se pitam, jesam li imalo normalna. Nije mi nimalo privlačno biti dio mase, ali to nije ni tako grozno. Mnogi se slažu u svakojakim pitanjima ukusa. Za ovo sam sto posto sigurna. Za sebe. Nije mi posebno drago kritizirati ženu koja mi po godinama može biti majka, ali voljeti nečije pisanje ili ne, nije stvar želje, već nagona. Ne mogu pisati cijeli dan, svaki dan. Kad god imam pauzu sjetim se nje. I grozno joj zavidim. Nema veze što piše, može pisati ono što drugi smatraju dovoljno kvalitetnim za izdavanje. Ja se ne mogu siliti. Niti to želim. Tada pišem za brisanje. Očito nismo svi takvi i ne pišemo iste sudbine. Kako tuđe, tako ni svoje.
|
