|
Ovaj sam se tjedan zaista načitala književnih kritika. Mišljenja domaćih kritičara, ukoliko pozitivna, dosežu izvanplafonske epitete. Iako većinom rezervirana za strane autore, ni našima se ne piše loše. Sama elokvencija, pod tastaturom kritičara, još je bolja od one o kojoj se piše. Tako sam se više načitala o tuđim djelima, nego sama djela. Ne mogu poreći, zanesla sam se uglazbljenim vokabularom dirigenta i izvođenjem cijelog simfonijskog orkestra točaka, dvotočja, zareza, slovaca podebljanih imena, citata i trotočja što je plesalo na krajevima, uz rub stolova za kojima su sjedili navodni znaci oprezno promatrajući situaciju, srčući iz čaša netom posluženog šampanjca...
Pitam se odmah, hoće li i moji ikada srkati? Nije da to ne čine i sada, ali ne šampanjac nego moj preostali razum, pa se zalijepim za svih 17 inča ekrana i smišljam vlastiti bal, prepotento i prerano, dopuštam si malaksalost logike spram zavodljive prirode prethodno pročitane estetike nečije realnosti, a mojih snova.
A onda moja bolja polovica uhvati za kvaku i uđe u prostoriju, a ja se dužno prenem iz stadija hibernacije zbilje u uobičajeno stanje hegemonije pisane riječi nadamnom. Povrate se osnovne funkcije krvotoka i srce nastavlja pumpati. Tada cijenim ulogu liječnika na mnogo višem stupnju nego pisca. Jer to je zapravo i primjerenije. Iako medicina ne liječi dušu, a opet kako koja, u globalu se može ustvrditi apsurdnost mog fragmentiranog stanja. Kako nekoga nazvati genijem? Literarnim, glazbenim, filmskim, košarkaškim, jahačkim, slikarskim, kuharskim......? Naravno da se svatko opredjeljuje za područje vlastitog interesa ponukan talentima i znanjem, ali govoreći ustima punima smisla, ne pretjeruje li se kad se pojedinci, kojih do današnjeg dana od postanka civilizacije ima cijela jedna zasebna, veličaju i uzdižu ponad ostalih kako bi se istakla njihova nezamjenjiva uloga? Naizgled takva, jer se kite riječima koje pridodajemo iznadprosječnim znanstvenicima, ljudima zbog kojih imamo struju, čistu vodu i mrežu kanalizacije, autopute, zbog kojih gledamo i čujemo na sam kraj planete i natrag, koji patentiraju pacemakere i spravljaju čudesne tekućine protiv zaraznih bolesti, koji gase požare i spašavaju živote u snježnim olujama na tisućama metara nadmorske visine.... Ja ne znam njihova imena. Znam da su tu, na istom planetu, ali ne znam tko su. Krivo mi je.
Jer znam tko se s kim razveo i zašto. Nisam pitala, ali znam. Znam i tko o kome što misli, a ne zanima me. Znam tko što pjeva i gdje je tko glumio, iako mi to nimalo ne koristi u svakodnevnom životu. Na svoje postojanje ljepim male žute papiriće informacija koje mi ne trebaju. Neke zaljepe i drugi, a ja ih izgužvam i bacim. Svejedno se sjećam što je pisalo. I to me smeta. Što moja glava pamti ono što joj ne treba. Srce osjeća nemoć što nije njegova, ta koščata lubanja svekolikog meteža i poželi da ima svoj glas, ne onaj što šuti iz mog grla.
Zato pišem. Time liječim impotenciju glasnica. I znam, da će doći dan, kada će ona ozdraviti. Ustati iz kolica koja guraju kolone rečenica. I više mi neće biti krivo. Znati ću tko su.
Počinjem danas.
|
