Kira

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.


Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Evo mene, dragi moji. Putovanje je bilo dosta naporno i par puta sam mislila da ću dušu ispovraćati. Mogla sam birati, hoću li biti s prijateljicom i društvom koje su se osjećale kao ja, ili ću biti jedina cura među 7 „muškaraca“ koji su bili grupa mog bratića i koji su naravno bili puni energije za sve atrakcije. Koga sam odabrala ????????? Dečke. Ne znam jesu li glumili, ali zbilja su bili dobri prema meni. Znala sam da je to bila dobra odluka jer moj je bratić po prirodi luckast i vrckast i ne propušta dobre stvari, a kad imate 7 takvih, znate da niste pogriješili pa makar bili jedina cura među njima. Prvo smo išli u Veronu, u Julijinu kuću,ali tamo nismo dugo bili. A onda je avantura počela. Prvo smo išli na nešto što ide gore i istovremeno se vrti u krug. Zatim smo došli na neke čamce koji idu po vodi kao niz tobogan, kroz špilje i pored Posejdona.Za to sam si kupila kabanicu koju sam bacila čim sam izašla iz čamca – velika greška. Nakon toga, išli smo na slično mjesto, također na vodi, gdje su oko nas bili vulkani. Vozili smo se u plaštičnim posudama koje su izvana na dnu bile obložene gumom. Ja sam sjela odmah do prolaza, tako da me voda zapljuskivala cijelo vrijeme. Uz te velike valove, bilo je nekoliko slapova koje ne možete izbjeći ni da se ubijete. Nemojte me pitati kako sam izgledala kad sam izašla. Poslije toga išli smo na meni najomiljeniju atrakciju – slobodni pad. Na svim atrakcijama prije te čekali smo 15-ak minuta da dođemo na red. Ovdje ne! Došli smo odmah na red, posjedali smo u sjedala, a ja i nisam mislila da je posebno opasno. Za razliku od mene, 7 muškaraca su kukali i govorili ako to prežive, sve je lako. Kad smo se počeli dizati gore, nije mi bilo nimalo ugodno. Bojim se visine, a sad su moje oči gledale male aute, male ljude koji su bili daleko ispod mene. Kad dođete do vrha, tamo ostenete nekoliko trenutaka, a onda se naglo spustite dolje. To spuštanje traje oko 2 sekunde, ali ne tresnete naglo na pod, nego se zaustavite oko 2m iznad dna te se polako spuštate do kraja. Tek tada, primjetila sam, da oni sve slikaju i kad idete prema izlazu, gledate svoje ružne face dok ste se vozili. Ja sam izgledala kao da rađam. Poslije toga išli smo na žuti vlak sa zelenim tračnicama. To vam ne mogu posebno opisati jer me bilo toliko strah da sam cijelo vrijeme žmirila. Na Plavi tornado nisam išla jer nisam imala s kim. Dečki su se prejeli prije tog i govorili su da da će se vjerojatno pobljuvat ako odu. Išla sam na još neke atrakcije, ali mi se ne da opisivati. Bilo mi je predivno i jedva čekam da idemo na maturalno putovanje u 3. razredu. Jer kud god da su išli svi razredi, na kraju su svratili u Gardeland.

Eh, dragi moji ja vam idem. …….. U petak u Gardeland. Sa svojim razredom. Idemo u petak navečer, a dolazimo kući u nedjelju ujutro. I moram vam biti iskrena. Mislila sam da će me ovaj tjedan tresti uzbuđenje ko nikad do sad. Ali ne. Čudim se sama sebi, ipak tamo se ne ide svaki dan, to je doživljaj,a ja ništ, pa ništ. Jedino što me brine je koju ću torbu ponijeti, koliko novaca ( e to me jako muči), što ću obući, što ću ponijeti za jesti i piti i mislim da je to – to. Pa bih vas lijepo zamolila, one koji su bili tamo ili na sličnom izletu neka mi daju par savijeta kako da se riješim ovih svojih muka.

„Vaš prijatelj je zadovoljenje vaših potreba. On je vaše polje koje zasijvate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.
Kad se opraštate s prijateljem,ne žalostite se; jer što najviše volite u njemu može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru razgovjetnija iz doline. I neka vaše najbolje bude za prijatelja. I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i plimu.
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha i diobe radosti. Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.“

Po ovom citatu možemo zaključiti da je prijateljstvo zbilja veliko blago koje treba dobro čuvati. No, da li tako može biti među svim ljudima, baš svim? Kad to kažem, prvo mislim na muško- ženska prijateljstva. Mogu li dečko i cura biti prijatelji, dijeliti tajne, biti baš kao da su dvije prijateljice ili dva prijatelja? Da li je moguće da niti jedna strana ne osjeti onu iskricu ljubavi? Ili se ipak iz takvih prijateljstava izrađa ljubav, koje možda i nismo svijesni?
Da li su moguća dugotrajna muško -ženska prijateljstva ili je to početak ljubavi, ili možda neka skrivena ljubav?????????????????????????????????

Nemam pojma kako da napišem ovaj post......i o čemu da pišem ( osim o Uskrsu ) .... pa eto... nadam se da s veseljem bojate pisanice i pripremate raznolike darove za svoju obitelj i rodbinu. Želim vam svima SRETAN USKRS!!!!!!!!!!! :))))))))))))))))) i pozzzzzzzzzzzzzzzzzz