Kintsukoroi

utorak, 23.05.2017.

Kap veselja





- Lola...Moja...Moja...
znao bi mi šapnuti nakon orgazma, u kojem smo oboje znali negdje otploviti u Nigdjezemsku, u međuslojeve postojanja,
pridržavajuć' se tek usnama,, kako bismo ipak našli sretno put za natrag.( ..kad bih te poljubila...možda...)
Mi tada nismo imali oči. Samo bjeloočnice.

I inače, nas dvoje gledali smo se nekako iznutra, nekim unutarnjim organima, slezenom primjerice, bubrezima.
Davali smo si kisika kao čovjekoliki aparati za oživljavanje, ubrzavali si osim metabolizma, i svih međustaničnih tekućina,
ujedno i onu tekućinu koja se tajnovito i ne pred svakim, naziva 50 karatno Zlato, a ima ga u čistom obliku tek u onim trenucima čiji je bog Kairos, trenucima za koje si, dremljiv i sanjiv, sav bunovan i dekoncentriran, nesvjestan sebe, a kamoli trenutka,
nekad kasnije siguran da si ih tek odsanjao,
i to potpuno banalno, vozeći se tramvajem, plutajući na leđima površinom mora i gledajuć oblake...ne..to se nije moglo stvarno zbiti.

Ta kap čistoga zlata, ostavlja pjegice po koži, udubine na dlanovima, stopalima, kap ti nekako trajno mijenja međustaničnu strukturu, pigmentaciju, pretvarajuć' te u daždevnjaka ili drugu neobičnu životinju, potpuno nenaviklu na kasnije, grubo izmijenjene uvjete života.
Kap se radosno upije u tvoju dehidriranu kožu, uđe ti u oči brže od svjetlosti koja ti triput obiđe čašu i prelomi je na pola, čašu iznad koje skriveno promatraš njegove promjene raspoloženja, njegovu zabrinutost i probuđeni strah.

Pa se onda, da ne bi jedno drugo ražalostili, zajedno pretvarate da je to tek samo iznenadan oblak zastro Sunce, da ste Bogovi izbjegli iz šuma, vječni anđeli, da će dan trajati vječno, da ćete se pojiti tom kapi čistoga veselja cijelu cjelcatu vječnost ,
jer jedino tako vrijedi, jer jedino tako ima smisla, jer to od nas traži život.

Zapravo, cijelo vrijeme sam ljuta jer sam, glupo, znam, uvjerena da uz mene ne bi umro.
- 13:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2017.

jedna beznaslovna




Teško mi je, mili, bez tvoga glasa.
To mi najviše nedostaje, taj me nedostatak najviše boli.
I ona tvoja briga. Kako mi sklanjaš kosu sa čela, nježno, nježno, kao da ćeš preplašiti ptice moga tjemena, probuditi minijaturne balerine u mom uhu, kao da razmičeš latice nekog cvijeta.
Kao da sam nestvarna, drhturava igra svjetla na zidu.
Tu tvoju nježnost ja dalje promičem svijetom.
Ne tugu. Nježnost.
Kao porculansku lutku, nabor svilene podsuknje, točkicu pokraj zjenice, pjegu na nosu.
Iskren smijeh. Davanje cijelosti sebe.
I nije beg cicija.
Volio si mnoge. Razdavao ljubav i brigu i lovu na sve strane.
Nisam to mogla tada prihvatiti. Htjela sam ti biti jedina.
Tebe je silno zabavljala moja dječja isključivost.
Bio si nježniji od mene.
I začudno je, da ta ti nježnost nije oduzimala niti gram muževnosti.
Kad gledam ti usta, meni se još s tobom ljubi, ljubi..
Hoće li to prestati ikada?
I kakva je to glupa pogreška da te nema?
Sve je to tako krivo.
Trebao si otići kad ja navršim osamdesetu, pa da duše mirne mogu otići za tobom.

******
Ti koja čitaš ovo, i sigurno me mrziš silno jer si ga ludo voljela, jer te boli..a svejedno čitaš jer si prokleto ne možeš pomoći..
Obje nas je on volio. On je to jednostavno mogao.
Neki nisu u stanju ni jednu..
Šaljem zagrljaj tvojoj tuzi i tvom bijesu..tvojoj nemoći da zaboraviš.font>



- 18:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2017.

Rijetka ljubav









osjećam

još si zaljubljen u mene, dušo

znam to po načinu na koji mi se naježi koža
kada se u jednom danu, promijeni na tisuće
mirisnih oblaka i njihovih vjetrova

znam to po načinu na koji mi se
nasmiješe oči ko nijemi pehari puni suza
slutim to po umiljavanju sunca

u opojnom si mirisu bazge
plavom cvjetiću moje spavačice
mašeš mi iz malog sportskog aviona
koji upravo nadlijeće terasu
dok vješam tek oprano rublje

guče o tebi grlica
i dalje
daješ mi svu svoju ljubav
bacaš je na me, ko mirisan grm jasmina

vidim tvoju nježnost na bridovima
svilenkastih latica ruža
na unutrašnjoj si strani lista
obavijaš me svojom prisutnošću
kao međuton
ko nijanse plamene na ružičastom

bila sam tvoj mali Sancho Pacha
tvoj suborac, tvoja ljubavnica
tvoj najbolji drug

pa se utopim u cvijetu poput bube
kad krajičkom moga oka prođeš

svaki puta kada posumnjam u tebe
upravo zadrhti najviši list breze
okrzne me sjećanje ko meka mačja šapa
u mom si zagrljaju pitom i sretan
tvoja se duša odmara na najljepšem
oblaku












- 15:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2017.

Mojoj fajterici

Trudim se ne misliti isuviše. Ionako mislim da sam se već prisjetila svega. Promicali su prvih dana čitavi slajdovi, nezaustavljivo i bez ikakve mogućnosti kontrole. Zatrpavali su me valovi sjećanja, bjesomučno. Sad već primjećujem da su valovi sve rijeđi i rijeđi.
Al kad dođe pravi, bude velik. I potopi me na par dana, ostavi bez daha.
Zato se trudim ne misliti isuviše.
Istinu na sunce: bježim! Bježim koliko me noge nose. Bježim na suprotnu stranu. Nastojim te ocrniti.
Nastojim realno i očima odrasle i zrele žene, sagledati sve tvoje mane.
Nastojim i totalno nerealno i karikirano, uvidjeti da me nisi volio i da si se poigravao mojim osjećajima.
Onda umjesto za tobom, plačem zbog sebe, pa se trgnem, promijenim frizuru, uredim se do neprepoznatljivosti, hodam kilometrima s mojom A.

Veli A. da se kod crkve Sv. Lojzeka uvijek sjeti tebe. Zamisli ironije hehe...a ti nevjernik samo takav!
Vidjela te tek jednom, kad ti je stisnula ruku čvrsto, poput frajera, pa si pozelenio lagano.
Uvijek su ti se sviđale više plavušice nježne, koje posrću u visokim petama, pa bi ih bilo zgodno pridržati takve blentave.
Niste progovorili valjda niti riječ. Al ona te se sjeti kod crkve sv. Lojzeka. Čuje te kao da joj kažeš : dobro sam.
I kaže mi to A. Naprimjer danas. Taman kad se trudim ko i inače, ne misliti isuviše,
da me ne poklopi onaj pravi na par dana i ostavi bez daha.

Zaključim : javlja ti se, jer vidi on A. da me ti dižeš i razveseljevaš. To ti je sve dio njegove pretjerane brige.
Osim toga, bježim od njega, ocrnjujem ga i sagledavam iz svih kutova kojih se mogu sjetiti.
Pa pokušava nekako približiti mi se ponovno...sunce moje.

Hvala ti A. što kakti svaki put zaboraviš da sam ti nešto sto puta o njemu ispričala.
Hvala ti što pred tobom mogu plakati do besvijesti i ponavljati po sto puta jedno te isto. Do iznemoglosti.
Pričati ti priče o njemu i nama, uvijek ponovno, priče koje znaš u takve detalje, da bi ih znala ti pričati umjesto mene.

Zahvaljujući tebi možda ostanem cijela.
Za planinara Luku :-)))

Za sebe.
Za tvoje stare suze koje tek trebaš isplakati, fajterice moja.
- 13:54 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2017.

Providenca






7. svibnja 2013 ·

*******


I dok padaju cijeli bastioni naših sveznajućih iskustava,
pred nesavladivom nježnošću i sigurnošću,
izgovarat ću prkosno
riječi isuviše neprilične trenutku,
bez strategije,

pa ti si tako moj,
i sav tako gord,


htijući se iznenaditi, s leđa,
kako i priliči zaljubljenici u plesne korake,
rijeke ću odsad gledati sasma nekim drugim očima,
jer će me jednom odista zgaziti moja vlastita
radoznalost
i sve to dok tražim
repete.

I dok mi se priviđa neko prošlo vrijeme,
i prolazi me blaga jeza pred prepoznavanjem trenutka
pothlađivanja i oživljavanja,
ja znam da nije ona fora s dejavu efektom,
jer na svijet oduvijek gledam
mnoštvom svojih
šarenih
očiju.



***********
Više ne dajem druge prilike.
Treća i četvrta....pih... ni ne postoje, nema ih, mogu lako pisat kući, znaju li si još adresu, propalo je.
Skačem na prvu, ne ogrćem čarobnim plaštom od kojeg bi postajale nevidljive naše manje i veće razlike,
ne tražim nikakve razloge, ne nudim objašnjenja.
Nestajem u vidu pare, jer magla bi bila prespora za moj ukus nestajanja,
predugo bi se još zadržavala po kotlinama očekivanja i samoće, zaplitala se u riječno bilje, zaostajala pri obali, onečišćavala mi okoliš i zdrav uvid.


Prepoznajem riječi. Dosadno mi je ponavljanje. Klasične životne situacije tipa : ona me ne razumije.
Ne okrećem drugi obraz da me poljubi na brzinu pri odlasku.
Ne dajem više no što mogu izgubiti.

A nekoć, u nekom pravom trenu,
sve bih si prste znala izbosti od
šivanja dobrih opravdanja.
Rubljenja očekivanja.
Plisiranja nježnosti.

" ....pa ti si tako moj,
i sav tako gord..."


Sada, procjenjujem na prvu, i to ne pukim izvanjskim gledanjem i razumskim procjenjivanjem,
nego onako, podstavno, onom mojom finom šuškavom podsuknjom
koja mora zalepršati od njegova prva pogleda,
progovoriti svileno portugalski i još ponekim nigdjezemskim jezikom, s još k tome
iskonskim ljubavnim narječjem.
Od dodira mu, moje kosti trebaju pjevati višeglasno.
I to one davno zaboravljene napjeve.
One koji su se, neimenovano, poput mirisa bosiljka,
selili s jednog toplog koljena na drugo.

Stajali smo još topli i nježni na onim stepenicama.
S druge strane, prostirala se pitoma rijeka,
kao duga zelena vrpca s mnogo šutljivih jablanova.
Objašnjavao si mi što meni treba, a moje su se oči punile suzama. Samo tako. Punile.
Kao veliko akumulacijsko jezero.
Suze za svim onim što sam bila.
Suze za svim onim što si bespovratno izgubio.

Pa si odvrnuo kartu. Ucrtao koordinate.
Da se ne nasučeš.

Drugi dan pokazivao si mi rijeku i njene opasnosti.
Posebno te ljutila moja neobuzdana potreba za skakanjem u nju naglavce,
u bilo koje godišnje doba.
Bili su tu i neki raftingaši. Sam pogled na njihovu radost, probudio mi je veselje.
Tebi ljutnju.

- Ovdje viri trupac.
Taj bi te probio u tvom zanosu. Ko od šale.

- Ma ne budi smiješan !

- Ovdje ima puno korijenja. Nemoguće ga je otrgnuti i svladati. Pod vodom korijenje je kao željezno.

- Ma svašta !

Isključivao si razumski, faktor sreće i providnosti.
One srebrne providence.
Kada te život, potpuno nerazumnog slijepca, daruje.

Tako sam ja tebi tamo
podarila svu svoju svetu nerazumnost.
A ti meni samopoznaju i zlata vrijedan oprez.

I dok padali su i padali, urušavali se u prah i pepeo,
svi bastioni naših sveznajućih iskustava
pred mojom nezaustavljivom nježnošću,
pred tvojom čvrstom sigurnošću...
tu, u toj točci se dogodilo.

Pa si mi onda poslije, oko pola sata
pričao o vodenici.
- 22:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2017.

Meni ne idu sumraci

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

-Izmišljena priča, Sunce, pazi fulat ćeš ceo fudbal ;-))))

Ma nije. Znam da nije.
Znam da si volio.
Nemoj meni prodavati te svoje fore, da su to bile samo priče.
I to meni koja pišem...ej...seronjo moj....Nikada nisu samo priče.

To su samo priče, i ništa drugo, ponovio si za života,
točno 500 tisuća, osam stotina, pedeset i pet puta. Brojala sam.

I koga si uostalom pokušavao sve te godine uvjeriti u nekog drugog sebe ?
Mislio si da ćeš tako uvjeriti čak i samoga sebe da si neki drugi ? Nisi ti bio tako naivan.
Za njih, svoje najbliže, ti nisi pisao.
Bio si ozbiljan obiteljski čovjek, sa pomalo dosadnim i rutinskim svakodnevnicama,
ritualima koje si svakodnevno uredno obavljao, sav ispeglan i mirisan.
Jesi li se sviđao samome sebi takav ? Jesi malo morgen !
Zašto si onda ponirao u druge slojeve ?
Nemoj meni prodavati te fore, da u Marku nije bilo puno tebe. I bilježnicama koje je tako vješto skrivao od svih...pa sam te ja odala...zakukurikala triput kao pijetao, odglumila i Judu i Pilata, ne bih li te otkupila u njihovim očima za malo samilosnih zlatnika. Zlatnika razumijevanja. Da znaju. Otkupila te za vječnost.
Stvari nikada nisu onakvima kakve se čine.
Nisi bio dosadan čovjek. Bio si slojevit čovjek. Volio si.
Ne, nisi bio sav ispeglan i mirisan. Tvoja rutina bila je nametnuta, ali nije te činila sretnim.
Bio si od onih koji mora imati svaku zgodnu ženu. I to nisu bile recke, to je bila stvar životne strasti....
ali pusti....

Tebi su bile najteže zore. Meni su najteži sumraci. Sve ono između nekako se može izdurat.

Ljudi se kompromitiraju svakodnevno. Glume ono što nisu. Na poslu, kod kuće, s prijateljima, s partnerima.
Guramo po stotinu uloga, zadovoljavajući potrebe drugih, želeći ugoditi drugima, impresionirati, uplašiti, zadiviti, obraniti svoje ranjivo meso i svoju pulsirajuću srž, od barbarskih pogleda potpuno stranih ljudi,
koji neprestano od nas nešto žele.
Nikako da osvjestimo i imamo stalno na umu nepobitnu činjenicu :
sebi smo samima jedina romansa za cijeli život.
Odjebi svijete !

Da, imamo samo sebe sebi. Koliko se imamo ? Zašto se činimo nesretnima ? Čemu te maske zapravo služe?
Neki put to je stvar elementarne pristojnosti, neugodnosti, društveno nametnutih konvencija, ili straha od odbacivanja, otkaza...
Maska brižne mame
( gle, punoljetan si, nije mi do tebe danas, molim te snađi se sam, iskorištavaš me ),
maska dobre prijateljice ( gle, to što radiš nije u redu, živciraš me i ne slažem se s tobom ),
maska partnera kojemu je stalo ( ne mogu te vidjeti, udalji se bar na neko vrijeme, ne mogu podnijeti niti tvoje lice niti tvoj glas ),
maska uzornog radnika ( kad mi organizirate posao za što ste i plaćeni, od mene ćete dobiti i očekivane rezultate )....

Tim maskama mi se ne udaljavamo samo od nekolicine onih dragih i bliskih koji bi nas voljeli i sa svim našim manjim ili većim sranjima. Koji bi jednostavno uvidjeli i cijenili našu iskrenost. Autentičnost. Unikatnost.
Ili bi im naša spontanost bila baš nekako simpatična, šarmantna ili draga.
O ne, situacija je puno ozbiljnija, mi se udaljavamo od sebe, a to je ono što je opasno.
Po život opasno.
Od kompromitiranja svakodnevnog, čovjek se redovito i jednostavno razboli.
Tijelo otkaže poslušnost. Tijelo i psiha se pobune.
Ti majstorski odglumiš i ta te predstava o sebi, posve nelogično, uopće ne usrećuje, uopće na nju nisi ponosan, ostavlja te nesretnom, praznim, neispunjenim.
Ej, ne voliš se takvu/ takvog.
I da, trebala si lupiti šakom o stol, puno, puno prije.
I popu pop, i bobu bob. I svejedno mi je što će tko o meni misliti.

Idem malo za promjenu zadiviti sebe.

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

Tebi su bile najteže zore. Meni ne idu sumraci. Sve ono između nekako se da izdurat.






- 20:35 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se