jedna beznaslovna
petak, 19.05.2017.Teško mi je, mili, bez tvoga glasa.
To mi najviše nedostaje, taj me nedostatak najviše boli.
I ona tvoja briga. Kako mi sklanjaš kosu sa čela, nježno, nježno, kao da ćeš preplašiti ptice moga tjemena, probuditi minijaturne balerine u mom uhu, kao da razmičeš latice nekog cvijeta.
Kao da sam nestvarna, drhturava igra svjetla na zidu.
Tu tvoju nježnost ja dalje promičem svijetom.
Ne tugu. Nježnost.
Kao porculansku lutku, nabor svilene podsuknje, točkicu pokraj zjenice, pjegu na nosu.
Iskren smijeh. Davanje cijelosti sebe.
I nije beg cicija.
Volio si mnoge. Razdavao ljubav i brigu i lovu na sve strane.
Nisam to mogla tada prihvatiti. Htjela sam ti biti jedina.
Tebe je silno zabavljala moja dječja isključivost.
Bio si nježniji od mene.
I začudno je, da ta ti nježnost nije oduzimala niti gram muževnosti.
Kad gledam ti usta, meni se još s tobom ljubi, ljubi..
Hoće li to prestati ikada?
I kakva je to glupa pogreška da te nema?
Sve je to tako krivo.
Trebao si otići kad ja navršim osamdesetu, pa da duše mirne mogu otići za tobom.
******
Ti koja čitaš ovo, i sigurno me mrziš silno jer si ga ludo voljela, jer te boli..a svejedno čitaš jer si prokleto ne možeš pomoći..
Obje nas je on volio. On je to jednostavno mogao.
Neki nisu u stanju ni jednu..
Šaljem zagrljaj tvojoj tuzi i tvom bijesu..tvojoj nemoći da zaboraviš.font>
komentiraj (7) * ispiši * #