SarahBernardht

03.05.2017., srijeda

Meni ne idu sumraci

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

-Izmišljena priča, Sunce, pazi fulat ćeš ceo fudbal ;-))))

Ma nije. Znam da nije.
Znam da si volio.
Nemoj meni prodavati te svoje fore, da su to bile samo priče.
I to meni koja pišem...ej...seronjo moj....Nikada nisu samo priče.

To su samo priče, i ništa drugo, ponovio si za života,
točno 500 tisuća, osam stotina, pedeset i pet puta. Brojala sam.

I koga si uostalom pokušavao sve te godine uvjeriti u nekog drugog sebe ?
Mislio si da ćeš tako uvjeriti čak i samoga sebe da si neki drugi ? Nisi ti bio tako naivan.
Za njih, svoje najbliže, ti nisi pisao.
Bio si ozbiljan obiteljski čovjek, sa pomalo dosadnim i rutinskim svakodnevnicama,
ritualima koje si svakodnevno uredno obavljao, sav ispeglan i mirisan.
Jesi li se sviđao samome sebi takav ? Jesi malo morgen !
Zašto si onda ponirao u druge slojeve ?
Nemoj meni prodavati te fore, da u Marku nije bilo puno tebe. I bilježnicama koje je tako vješto skrivao od svih...pa sam te ja odala...zakukurikala triput kao pijetao, odglumila i Judu i Pilata, ne bih li te otkupila u njihovim očima za malo samilosnih zlatnika. Zlatnika razumijevanja. Da znaju. Otkupila te za vječnost.
Stvari nikada nisu onakvima kakve se čine.
Nisi bio dosadan čovjek. Bio si slojevit čovjek. Volio si.
Ne, nisi bio sav ispeglan i mirisan. Tvoja rutina bila je nametnuta, ali nije te činila sretnim.
Bio si od onih koji mora imati svaku zgodnu ženu. I to nisu bile recke, to je bila stvar životne strasti....
ali pusti....

Tebi su bile najteže zore. Meni su najteži sumraci. Sve ono između nekako se može izdurat.

Ljudi se kompromitiraju svakodnevno. Glume ono što nisu. Na poslu, kod kuće, s prijateljima, s partnerima.
Guramo po stotinu uloga, zadovoljavajući potrebe drugih, želeći ugoditi drugima, impresionirati, uplašiti, zadiviti, obraniti svoje ranjivo meso i svoju pulsirajuću srž, od barbarskih pogleda potpuno stranih ljudi,
koji neprestano od nas nešto žele.
Nikako da osvjestimo i imamo stalno na umu nepobitnu činjenicu :
sebi smo samima jedina romansa za cijeli život.
Odjebi svijete !

Da, imamo samo sebe sebi. Koliko se imamo ? Zašto se činimo nesretnima ? Čemu te maske zapravo služe?
Neki put to je stvar elementarne pristojnosti, neugodnosti, društveno nametnutih konvencija, ili straha od odbacivanja, otkaza...
Maska brižne mame
( gle, punoljetan si, nije mi do tebe danas, molim te snađi se sam, iskorištavaš me ),
maska dobre prijateljice ( gle, to što radiš nije u redu, živciraš me i ne slažem se s tobom ),
maska partnera kojemu je stalo ( ne mogu te vidjeti, udalji se bar na neko vrijeme, ne mogu podnijeti niti tvoje lice niti tvoj glas ),
maska uzornog radnika ( kad mi organizirate posao za što ste i plaćeni, od mene ćete dobiti i očekivane rezultate )....

Tim maskama mi se ne udaljavamo samo od nekolicine onih dragih i bliskih koji bi nas voljeli i sa svim našim manjim ili većim sranjima. Koji bi jednostavno uvidjeli i cijenili našu iskrenost. Autentičnost. Unikatnost.
Ili bi im naša spontanost bila baš nekako simpatična, šarmantna ili draga.
O ne, situacija je puno ozbiljnija, mi se udaljavamo od sebe, a to je ono što je opasno.
Po život opasno.
Od kompromitiranja svakodnevnog, čovjek se redovito i jednostavno razboli.
Tijelo otkaže poslušnost. Tijelo i psiha se pobune.
Ti majstorski odglumiš i ta te predstava o sebi, posve nelogično, uopće ne usrećuje, uopće na nju nisi ponosan, ostavlja te nesretnom, praznim, neispunjenim.
Ej, ne voliš se takvu/ takvog.
I da, trebala si lupiti šakom o stol, puno, puno prije.
I popu pop, i bobu bob. I svejedno mi je što će tko o meni misliti.

Idem malo za promjenu zadiviti sebe.

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

Tebi su bile najteže zore. Meni ne idu sumraci. Sve ono između nekako se da izdurat.







- 20:35 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."