Pregled posta

Meni ne idu sumraci

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

-Izmišljena priča, Sunce, pazi fulat ćeš ceo fudbal ;-))))

Ma nije. Znam da nije.
Znam da si volio.
Nemoj meni prodavati te svoje fore, da su to bile samo priče.
I to meni koja pišem...ej...seronjo moj....Nikada nisu samo priče.

To su samo priče, i ništa drugo, ponovio si za života,
točno 500 tisuća, osam stotina, pedeset i pet puta. Brojala sam.

I koga si uostalom pokušavao sve te godine uvjeriti u nekog drugog sebe ?
Mislio si da ćeš tako uvjeriti čak i samoga sebe da si neki drugi ? Nisi ti bio tako naivan.
Za njih, svoje najbliže, ti nisi pisao.
Bio si ozbiljan obiteljski čovjek, sa pomalo dosadnim i rutinskim svakodnevnicama,
ritualima koje si svakodnevno uredno obavljao, sav ispeglan i mirisan.
Jesi li se sviđao samome sebi takav ? Jesi malo morgen !
Zašto si onda ponirao u druge slojeve ?
Nemoj meni prodavati te fore, da u Marku nije bilo puno tebe. I bilježnicama koje je tako vješto skrivao od svih...pa sam te ja odala...zakukurikala triput kao pijetao, odglumila i Judu i Pilata, ne bih li te otkupila u njihovim očima za malo samilosnih zlatnika. Zlatnika razumijevanja. Da znaju. Otkupila te za vječnost.
Stvari nikada nisu onakvima kakve se čine.
Nisi bio dosadan čovjek. Bio si slojevit čovjek. Volio si.
Ne, nisi bio sav ispeglan i mirisan. Tvoja rutina bila je nametnuta, ali nije te činila sretnim.
Bio si od onih koji mora imati svaku zgodnu ženu. I to nisu bile recke, to je bila stvar životne strasti....
ali pusti....

Tebi su bile najteže zore. Meni su najteži sumraci. Sve ono između nekako se može izdurat.

Ljudi se kompromitiraju svakodnevno. Glume ono što nisu. Na poslu, kod kuće, s prijateljima, s partnerima.
Guramo po stotinu uloga, zadovoljavajući potrebe drugih, želeći ugoditi drugima, impresionirati, uplašiti, zadiviti, obraniti svoje ranjivo meso i svoju pulsirajuću srž, od barbarskih pogleda potpuno stranih ljudi,
koji neprestano od nas nešto žele.
Nikako da osvjestimo i imamo stalno na umu nepobitnu činjenicu :
sebi smo samima jedina romansa za cijeli život.
Odjebi svijete !

Da, imamo samo sebe sebi. Koliko se imamo ? Zašto se činimo nesretnima ? Čemu te maske zapravo služe?
Neki put to je stvar elementarne pristojnosti, neugodnosti, društveno nametnutih konvencija, ili straha od odbacivanja, otkaza...
Maska brižne mame
( gle, punoljetan si, nije mi do tebe danas, molim te snađi se sam, iskorištavaš me ),
maska dobre prijateljice ( gle, to što radiš nije u redu, živciraš me i ne slažem se s tobom ),
maska partnera kojemu je stalo ( ne mogu te vidjeti, udalji se bar na neko vrijeme, ne mogu podnijeti niti tvoje lice niti tvoj glas ),
maska uzornog radnika ( kad mi organizirate posao za što ste i plaćeni, od mene ćete dobiti i očekivane rezultate )....

Tim maskama mi se ne udaljavamo samo od nekolicine onih dragih i bliskih koji bi nas voljeli i sa svim našim manjim ili većim sranjima. Koji bi jednostavno uvidjeli i cijenili našu iskrenost. Autentičnost. Unikatnost.
Ili bi im naša spontanost bila baš nekako simpatična, šarmantna ili draga.
O ne, situacija je puno ozbiljnija, mi se udaljavamo od sebe, a to je ono što je opasno.
Po život opasno.
Od kompromitiranja svakodnevnog, čovjek se redovito i jednostavno razboli.
Tijelo otkaže poslušnost. Tijelo i psiha se pobune.
Ti majstorski odglumiš i ta te predstava o sebi, posve nelogično, uopće ne usrećuje, uopće na nju nisi ponosan, ostavlja te nesretnom, praznim, neispunjenim.
Ej, ne voliš se takvu/ takvog.
I da, trebala si lupiti šakom o stol, puno, puno prije.
I popu pop, i bobu bob. I svejedno mi je što će tko o meni misliti.

Idem malo za promjenu zadiviti sebe.

Tebi su bile najteže zore. Njezina prisutnost kraj tvoga uzglavlja.
Šuštanje kose i zvoncavi smijeh, ono kad ne znaš smije li se to možda sunce,
tek probuđena svjetlost nenavikla na tamu noći,
probijajući se preko obzorja do prozora,
da li je proljeće rasulo perle ili je Ona....

Tebi su bile najteže zore. Meni ne idu sumraci. Sve ono između nekako se da izdurat.