Marketing
Providenca
7. svibnja 2013 ·
*******
I dok padaju cijeli bastioni naših sveznajućih iskustava,
pred nesavladivom nježnošću i sigurnošću,
izgovarat ću prkosno
riječi isuviše neprilične trenutku,
bez strategije,
pa ti si tako moj,
i sav tako gord,
htijući se iznenaditi, s leđa,
kako i priliči zaljubljenici u plesne korake,
rijeke ću odsad gledati sasma nekim drugim očima,
jer će me jednom odista zgaziti moja vlastita
radoznalost
i sve to dok tražim
repete.
I dok mi se priviđa neko prošlo vrijeme,
i prolazi me blaga jeza pred prepoznavanjem trenutka
pothlađivanja i oživljavanja,
ja znam da nije ona fora s dejavu efektom,
jer na svijet oduvijek gledam
mnoštvom svojih
šarenih
očiju.
***********
Više ne dajem druge prilike.
Treća i četvrta....pih... ni ne postoje, nema ih, mogu lako pisat kući, znaju li si još adresu, propalo je.
Skačem na prvu, ne ogrćem čarobnim plaštom od kojeg bi postajale nevidljive naše manje i veće razlike,
ne tražim nikakve razloge, ne nudim objašnjenja.
Nestajem u vidu pare, jer magla bi bila prespora za moj ukus nestajanja,
predugo bi se još zadržavala po kotlinama očekivanja i samoće, zaplitala se u riječno bilje, zaostajala pri obali, onečišćavala mi okoliš i zdrav uvid.
Prepoznajem riječi. Dosadno mi je ponavljanje. Klasične životne situacije tipa : ona me ne razumije.
Ne okrećem drugi obraz da me poljubi na brzinu pri odlasku.
Ne dajem više no što mogu izgubiti.
A nekoć, u nekom pravom trenu,
sve bih si prste znala izbosti od
šivanja dobrih opravdanja.
Rubljenja očekivanja.
Plisiranja nježnosti.
" ....pa ti si tako moj,
i sav tako gord..."
Sada, procjenjujem na prvu, i to ne pukim izvanjskim gledanjem i razumskim procjenjivanjem,
nego onako, podstavno, onom mojom finom šuškavom podsuknjom
koja mora zalepršati od njegova prva pogleda,
progovoriti svileno portugalski i još ponekim nigdjezemskim jezikom, s još k tome
iskonskim ljubavnim narječjem.
Od dodira mu, moje kosti trebaju pjevati višeglasno.
I to one davno zaboravljene napjeve.
One koji su se, neimenovano, poput mirisa bosiljka,
selili s jednog toplog koljena na drugo.
Stajali smo još topli i nježni na onim stepenicama.
S druge strane, prostirala se pitoma rijeka,
kao duga zelena vrpca s mnogo šutljivih jablanova.
Objašnjavao si mi što meni treba, a moje su se oči punile suzama. Samo tako. Punile.
Kao veliko akumulacijsko jezero.
Suze za svim onim što sam bila.
Suze za svim onim što si bespovratno izgubio.
Pa si odvrnuo kartu. Ucrtao koordinate.
Da se ne nasučeš.
Drugi dan pokazivao si mi rijeku i njene opasnosti.
Posebno te ljutila moja neobuzdana potreba za skakanjem u nju naglavce,
u bilo koje godišnje doba.
Bili su tu i neki raftingaši. Sam pogled na njihovu radost, probudio mi je veselje.
Tebi ljutnju.
- Ovdje viri trupac.
Taj bi te probio u tvom zanosu. Ko od šale.
- Ma ne budi smiješan !
- Ovdje ima puno korijenja. Nemoguće ga je otrgnuti i svladati. Pod vodom korijenje je kao željezno.
- Ma svašta !
Isključivao si razumski, faktor sreće i providnosti.
One srebrne providence.
Kada te život, potpuno nerazumnog slijepca, daruje.
Tako sam ja tebi tamo
podarila svu svoju svetu nerazumnost.
A ti meni samopoznaju i zlata vrijedan oprez.
I dok padali su i padali, urušavali se u prah i pepeo,
svi bastioni naših sveznajućih iskustava
pred mojom nezaustavljivom nježnošću,
pred tvojom čvrstom sigurnošću...
tu, u toj točci se dogodilo.
Pa si mi onda poslije, oko pola sata
pričao o vodenici.
Post je objavljen 08.05.2017. u 22:04 sati.