Zvoni mobitel. Cetiri je sata. Nakon bijedna tri sata spavanja tegobno ustajemo i spremamo poslijednje sitnice za put. Na aerodromu moramo biti tocno u 5, rekli su nam strogo u agenciji Sky Travels. U 4:30 vozac je vec tu. Usplahireno isprobava trubu ispred nase kuce budeci susjede koji glasno protestiraju.
Zijevamo. Nerazbudjeni smo i pospani. Dok sjedam u auto, puknem se celom u rub od vrata. To me malo dozove, ali uskoro opet tonem u nerazbudjenost dok se vozimo po potpuno praznoj cesti. Po prvi put u Kabulu POTPUNO PRAZNA CESTA.
Na putu susrecemo nekoliko poznanika naseg vozaca. Kaze da su to njegove kolege iz osigranja predsjednika Karzaija. Naime, i on je prije radio u njegovom osiguranju.
Jos uvijek se ne pale nikakvi alarmi u nasim glavama. Ne cini nam se neobicno da ljudi iz predsjednickog osiguranja ranom zorom osiguravaju put koji vodi upravo do aerodroma. Uskoro stizemo na nase odrediste. Uzimamo torbe i krecemo se ka ulazu. Nas vozac odlazi kuci.
Bez problema prolazimo prvu barikadu. Istina, vojnik na ulazu nam se sazalno nasmijesio, ali nas je pustio naprijed. Na slijedecoj barikadi saznajemo uzasavajucu novost. I Karzai leti danas. On, doduse, leti u Washington a ne u Heart, ipak to ne mijenja cinjenicu da je zracni promet obustavljen. Do daljnjeg. Do nepoznatog daljnjeg. Vracamo se na prvu barikadu, gdje nam se onaj vojnik opet smjesi. Znao je tacno da cemo se vratiti. Kapija se zatvara. Pet je sati, i nase traumaticno cekanje tek pocinje.
05:05 - Razmisljamo da ponovo zovemo vozaca, ali s obzirom da neznamo kada krece let, odustajemo od te zamisli i organiziramo cekanje.
05:15 – Dolazi jos jedan putnik za Heart. Mi smo zauzeli najbolje pozicije na jednom zidicu kod cajne kuce. Tu je hlad i jos uvijek je ugodno, a mozemo i sjesti. Kunjamo.
05:45 – Dolazi jos mnogo putnika za Heart. Svi hoce sjesti na nas zidic. Borimo se za poziciju i uspijevamo je odrzati.
05:55 – Kinez sa kcerkom se uspjeva ugurati do nas. Velikim koferom blokira put. Mi i svi ostali protestiramo. Kinez (mozda i japanac) radi za UN. I UN letovi su odgodjeni. Bahati smrad sta on misli. Vise ne kunjamo. Nemamo dovoljno prostora, a nije ni ugodno. Lagano postaje sve toplije i toplije.
06: 10 - Kcerka od Kineza je ogladnila i jede cokoladicu. Mi nemamo cokoladicu.
06:22 - Pokusavamo nagovoriti vojnika da nas pusti. Dolaze tri bahata stranca, naoruzana do zuba i u neprobojnim prslucima. Masu karticama neke cool organizacije. Ni njih nisu pustili. E neka im bas.
06:31 - Dolazi jedna zena u uskoj majici i bez sala, te se paznja vecine afganistanaca sada okrece prema njoj. Muz i ja pocinjemo igrati karte
06:33 – Opet smo privukli paznju svih putnika. Ja pobjedjujem dva puta za redom. Muz se ljuti. Prestajemo igrati karte.
06:50 – Ja ogladnila, a nemamo nikakve hrane. Ni radnjice ni cajna kuca jos ne rade. Kcerka od kineza jede trecu cokoladicu. Kinez jede smoki.
07:02 – Prolazi predsjednik u blindiranom autu. Neki ga psuju, neki mu masu. Saznajemo da je nas let odgodjen na 9 sati, te da ce nas na aerodrom pustiti za pola sata.
07:05 – Upoznajemo afganistanku koja radi za crveni kriz. Ona zove agenciju i saznaje da je avion odgodjen za jos dva sata. Izgleda da polecemo tek u 11.
07:10 – Glumim da cu se onesvijestiti i da mi je slabo, ali vojnici koji blokiraju prolaz nemaju milosti. Propustaju samo putnike za Dubai.
07:12 – Piski mi se. Nema WC-a. Moj muz odlazi da pronadje WC, i pronalazi ga u jednoj udaljenoj zgradi.
07:22 – Muz se vraca i obavjestava me o ishodu portage. Odlazim u WC. Preskacem jarak sa smecem, dvije stare kamionske gume, par dasaka i hrpu starog zeljeza. Tada se ugledava putic do oronule zgrade. Ulazim u hodnik bez svjetla, a nema ni struje. Sa obje strane hodnika su sobice u kojima grupice aerodromskih radnika piju caj. Jedan stariji afganistanc sa bradom me vodi do zahrdjalog cucavca. Vrata ne rade, pa ih on drzi i “cuva strazu”.
07:40 – Vracam se na nas zidic za cekanje. Oko nas se okupila gomila ljudi koja pokusava zauzeti nase mjesto. Neki se cak i ruzno guraju, ali mi se pravimo blesavi. U medjuvremenu je proradila i cajna kuca, pa neki odlaze i tamo. Postalo je vruce
07:43 – Ja posjtajem nervozna od gladi i pospanosti, te uspjesno iritiram muza koji onda postaje nervozna zbog gladi, pospanosti i mog iritiranja.
08:00 – Pustaju putnike za Heart kroz kapiju. Pustaju neke druge ljude, nama ne daju. Samo putnici koji se voze Arianinim letom mogu proci.
08:30 – Ja opet glumim da sam lose. Ovaj put nam vojnici na prvoj barikadi povjeruju. Pustaju nas da prodjemo, ali nas onaj vojnik s druge barikade jos ne pusta.
Cekamo na drugoj barikadi jos oko sat vremena. Napokon, vojnik nam se smiluje i pusta nas do aerodromske zgrade. Red u zgradi, vaganje prtljage, prepiranje s putnicima koji se pokusavaju i uspijevaju uvaliti preko reda. Mi se ljudimo i guramo, ali ne uspijevamo izboriti bolju poziciju u redu. Na kraju, ipak smo dosli na red. Jos sat vremena u cekaonici i polecemo.
Avion je umjesto u predvidjenih 7:00 poletio tek u 11:30.
Po prvi put u tri tjedna avion Kabul-Heart je odgodjen. Zasto bas mi pitam se i kukam glasno. Zbog toga sto je predsjednik morao da leti. Zbog njegovog zaksnjenja tri puta su pomakli vrijeme leta. Ma mogu ga sto puta proglasiti najbolje odjevenim politicarom, da sam afganistanka, sigourno vise ne bih glasala za njega.
Ono sto nisam znala je da su nevolje koje smo imali u kabulskoj zracnoj luci nista u odnosu na nevolje koje ce nas zadesiti sedam dana kasnije na heratskom aerodromu.
|
>