nedjelja, 17.10.2010.
End of line...
Još uvijek boli, zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Ponovit ću tu radnju par puta, zatim se zabuljiti u nešto i prisjećati se. prisjećati se samo nekih neugodnih inserata iz svog života nekih prekrasnih ljudi i na kraju se naglo trznuti i praviti se da nije bilo ništa. Sve dok te se opet ne sjetim i poželim se zaderati na nekog, bilo kog, poželim nekome izdupsti treće oko nasred čela ključem od auta. ali samo ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Natočiti ću još jednu čašu viskija. Bar sam se sjetio i stavio ga u hladnjak. Osjećam kako klizi niz moje grlo i zaljeva mi želudac. Čaša je čahura, moja ruka pištolj, alkohol naboj, a ovo je jebeno tužan prizor. Prislonio sam ruku na sljepoočnicu, čaša leži na podu, a alkohol mi pluta mozgom. Zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. Mi se međusobno davimo, jedni druge sami sebe, ljude pored sebe, prijetimo, psujemo, pljujemo po drugima, sebi, državi, policiji i na kraju tužni i pijani priželjkujemo smrt, čvrsto stežemo čašu i s grčem na licu i slinom na bradi sanjamo izgubljene ljubavi, propale snove i mrtve prijatelje. Na radiju sviraju neke tužne pjesme, podsjećaju me na tebe, na nju, na njih. I zapravo mi je već dosta svih vas zajedno. Mislim da je vrijeme da se prestanete pojavljivati u ogledalu, da prestanete tako gledati u mene kad sam pijan iz tih okvira, koji sam vas kurac uopće stavio na zid. Skinuti ću vas. Sutra, iako sam to rekao i jučer. I opet me gledate, krivite me, a ja se ni ne branim, samo se kajem. Mada to neće ništa promjeniti. Vidimo se, sutra, kad pogledam u ogledalo, znam da ćeš me tamo čekati. Kao i uvijek. Čak i kad čaša padne na tlo, kad vruć metal zapjeva udarajući hladan pod, kad moja ruka klone s sljepoočnice, a alkohol prođe kroz moj mozak, znam da ćeš biti tu. Zato ću zapaliti još jednu cigaretu, nervozno otpuhnuti dim i stresti glavom. End of line...
