tvoje oči još u snovima me progone
osveta u meni jenjava, dižem pogled prema nebu i rugam se anđelima. tvoje usne sve su bliže, zavele su te moje riječi… da, dođi, još malo… još malo pa ćemo poći…
moje usne našle su svoj mir, a tvoje svoj kraj… trgam konope kojima držao si me za sebe, više neću biti tvoja marioneta.
mislio si da si me pobijedio, ali to je bila tek zabluda… već jednom će ti se otkriti istina…
i sada znam da sam živa
digla sam se iz ponora kletih
preda mnom otvaraju se paklene dveri
odvajam pogled sad od svijeta,
režem sve što vezalo me uz njega
ja više neću biti marioneta
otvaram vrata svoga groba
u njemu prostire se postelja
bila je moja, ali sada bit će tvoja
sada na redu molitve su tvoje
spoznat ćeš okus krvi
saznat ćeš kako je to kada boli
gušila sam se u tami
ali više me nije strah
dalje u život znat ću sama
bila je to igra, njoj je sad kraj
moja muka je gotova
od sada smijat ću se samo ja
...zahvala bejbe za ovaj prekrasan crtež...
† †12† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
njihove riječi zarezale su ove rane
nemojte se šokirati kada vidite ovaj post... riječ je o mojoj priči...
ako želite čitajte... a mislim da biste trebali, jer ovo je nešto što je svatko od nas proživio ili nekome drugome učinio...
namjeravala sam objaviti drugi post, ali on će malo pričekati...
ispričavam se bejbe... bit će...
toliko od mene...
__________________
Bilo je opet oblačno. Pogled van je obećavao kišu. Slično raspoloženje je vladalo i u Inesinoj glavi. Neraspoređene misli, nedovršeni poslovi. Sa svojom sportskom građom i visinom lako bi mogla biti manekenka, no pogled na lice uništava taj dojam. Podočnjaci ispod očiju, tanke usne i prazne oči. Oči bez žara. Ali ako bi se dublje pogledalo pronašla bi se malena iskra. Iskra koja je nedavno blistala kao zvijezda, opet se gasila. Kako je bilo zabavno ljubiti. Biti primijećen. Ne biti sjena. On je uvijek sjedao kraj nje, odmore su provodili zajedno, svi su joj zavidjeli. Zavidnost je vjerojatno i bila razlog prekida.
Lijeno ustane i protegne se kao mačka. Nikoga nije bilo doma pa je sve radila nekako usporeno. Pojevši doručak, prvi put je toga jutra stala pred zrcalo. Otvorila je ormarić i izvukla svu silu kozmetike. Uljni korektori, tamna sjenila, smeđi ruževi i tamna sjajila. Vesele boje je odavno prestala koristiti. Sada je samo stavila podlogu. Prije će se obući. Kada je konačno bila gotova bila je druga osoba. Lagani tragovi rumenila stvorili su dojam viših jagodičnih kostiju, crna olovka smanjila joj je oči, a maskara ih je dovela do izražaja. U svakom slučaju, nikada ne biste pomislili da je na pragu petnaeste, već da je navršila sedamnaestu. Uske crne traperice naglašavale su obline, crni remen sa zakovicama, uska bijela majica bez rukava. Preko nje je stavila crnu vestu na kopčanje. Dobro paše uz odjeću, a ublažuje hladnoću. Ionako joj se svi čude, pa joj još ne treba da je glođu pogledom dok hoda u majici bez rukava. Uzevši sivu torbu izašla je iz stana i zaključala vrata.
´Jesam li sve pospremila?`uobičajena nesigurnost pomutila joj je opet svu sigurnost.
´Da barem imam više samopouzdanja! Sve bi bilo ok. Svi kažu kako si samopouzdana. Ma, nije vam to samopouzdanje, to vam je maska. Čujete li? Maska! Ja sam laž.` opet je kipjela u sebi. Izašavši iz zgrade naletjela je na postariju susjedu.
˝Oprostite, stvarno mi je žao. Nisam vas vidjela!˝
˝ Da! Vjerojatno si drogirana! Kako samo izgledaš!˝ frkne starica i odmaršira.
Ines je ostala šokirana, ali je samo pognula glavu.
´Drogirana? Sigurno misli da sam narkička. A da promijenim stil oblačenja? A kako nositi ružičasto kad ti je cijeli svijet crn? Svi su slijepi. Žive u tom nekom svom svijetu i vide ono što žele vidjeti. Nitko ne obraća pozornost na skitnicu koja leži u grabi. Samo još jedan pijanica. Ništa. Svijet će biti bolji. Vjerojatno tako razmišljaju. Svijet trune, a da to ni ne vide. Ok, možda bi trune bila prejaka riječ, a možda i ne bi. Koji teenager misli o problemima današnjice. Ma, da ne bi. Rijetko koja cura promoli nos iza modnih časopisa ili silnih gluposti. Ma umorit ću se i prije nego dođem do škole.”
Školsko dvorište bilo je prepuno djece, ali nitko nije obraćao pozornost na pridošlicu. Ines stane u jedan kut, izvuče mobitel i stavi slušalice. Hard rock stihovi potjerali su sve misli iz glave. Postepeno, dan po dan ona je postajala takva. No nitko nije ništa slutio. Neke cure su stajale ispred nje i sve bi se ljubakale kad bi došla neka nova. A ona je i dalje stajala tako dok nije došlo malo društvance. Voljela je misliti da tamo pripada, ali ako je tako zašto se tako ponašaju. Tina je opet zabila glavu u knjigu i upijala riječi. Njoj je samo stalo do škole. Danas je imala dugi traper kaput, pleteni pulover i traperice. Do nje je stajala Sanja. Duga kosa obojana u ljubičasto sjajila se na suncu. Žniranci oko ruku, marte i tamna odjeća skrivale su ovu veselu i pametnu djevojku. Bila je tu još i Karla, Sanjina najbolja prijateljica. Izgledale su slično, samo je Karla imala dugu, smeđu, kovrčavu kosu. Pridružile su se još neke i počele veselo čavrljati. Ines se pokušala ubaciti u razgovor, no nitko nije obraćao pažnju na njezine riječi.
DAJTE ME PRIMIJETITE!!!! Sve je kipjelo u Ines. Zazvonilo je zvono i uskoro su svi bili u učionici. Učiteljica je donijela rezultate i pohvalila Sanju i Ines na najboljim rezultatima. Na spomen Sanjina imena razredom se prolomio pljesak, a kada je učiteljica spomenula ines samo je nekoliko zvižduka ispunilo tišinu. Učiteljica je opet bjesnila i nije ni primijetila da je Ines izašla iz učionice. Stala je trčati, sve dalje. Samo što dalje. Stala je nakon nekoliko minuta pokušavajući uhvatiti zrak. Osvrnula se oko sebe i shvatila da se nalazi kraj nabujale rijeke. Sjedne i počne plakati. Plakala je dugo. Oči i duša su ju pekli i nije mogla stati.
˝Gotovo je! Ne mogu više! Čujete! Predajem se! Pobijedili ste!˝vikala je glasno. Zatim uzme zalet i skoči u rijeku. Hladnoća joj je palila kožu. Bilo je tako hladno, ali lijepo. Činjenica da se više neće morati suočiti sa tamnim svijetom činila ju je sretnom. Ispusti zadnji izdisaj iz pluća i sve osta crno.
U školi su primijetili da je nema tek za dvadesetak minuta. Došla je večer, a nje nije bilo. Cijela škola se uzbunila i pokušavali su ju naći, ali uzalud. Njezini roditelji su jako plakali. Nisu vjerovali da se to događa. Nema njihove djevojčice. Zašto?
…
Prošlo je nekoliko tjedana otkad je rijeka izbacila Inesino tijelo. Njezini roditelji su se odselili nekoliko dana nakon pokopa. Nitko nije shvaćao zašto je to učinila. Bila su mnoga nagađanja, ali nitko se nije ni približio istini. Nisu niti slutili svoju ulogu u tome svemu. Do jednog dana.
Zvono je oglasilo kraj i svi su izjurili. U početku nisu ni primijetili letke na zidu. Zauzimali su cijeli zid. Mnogi su u tišini šaputali, i približili se da vide u čemu je fora.
Bila je to fotografija školskog dvorišta. Svi su primijetili crnim markerom zaokruženu siluetu. Bila je to Ines. Sama i izdvojena od njih. Na njezinom licu nije bilo osmjeha samo tuga.
I svi shvate. Naglo i nenadano uvidjeli su istinu. Svojim postupcima su je ubili. Nitko od njih, do tog časa, nije ni slutio kako pogubne mogu biti dječje riječi.
† †10† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
i svjetlo vaših svijeća u mraku mi svijetli
slušam ovu jednu pjesmu... i samo što mi ne idu suze... ma postajem prokleti emač...
ah... sama si si kriva...
za ovo nisam... samo sam emocionalna... ajme... slamam se
što je bilo...
opet i opet, u krug i opet
hm... to se zove mišja utrka...
ne, to je život...
ne! život nije takav...
upravo tako, nije... ali to ja životom zovem...
sama si si kriva, sama si to stvorila... tu beznad...
znam. drugima sam dopustila da to stvore, a ja sam stajala i mirno gledala...
nije tako... ti si ju stvorila, a drugi su mirno gledali... kako ti mogu pomoći...
nikako... samo budi tu i slušaj moje jecaje koji odzvanjaju od zidova moje svijeti
možda zvučim okrutno... ali...
ne, ne zvučiš okrutno... samo istinu progovaraš... samo istinu vidiš...
_______________________________
tako izgleda moj razgovor sa mojom sviješću... onom koja progovara o meni...
hm... ima ih još... često razgovaram s njima... svaka jedan dio mene...
stoje, podupiru... jesu... one čine mene...
skrivaju me... štite me pod svojim skutama, brane od sjena svijeta i mračnih snova koji me progone...
hvala im... hvala mojoj svijesti... tj. njima...
hvala mojim anđelim...
moji anđeli
iznad ste mene,
gledate dolje.
vidite suze ,moje
uzdate nade svoje.
hrane dušu vaše suze,
prah s krila
i riječ poneka mila.
ne dajte me mraku
čuvajte me molim
ja zbog vas postojim
otirete mi bol svaku…
vičem noći riječi prazne
vama sričem hvale razne
jer cijelite mi rane,
glasnici ste sreće i nade.
† †13† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
here i go again...
opet... mislila sam objaviti jednu priču, ali zapravo razmišljam i o zatvaranju ovog bloga...
stalno otvaram i zatvaram korice iste knjige... i
z dana u dan... od jutra do mraka... listam ju, zapisujem u nju... a ipak... čini se prazna...
i svako slovo zapisano je mojom krvlju, a čini se tako bezvrijedno...
varaju li mene moje oči ili je to stvarno tako...
kažu mi trgni se... ništa ti neće pasti u krilo...
a što ako su neke stvari jednostavno... daleko...
sve plačam... svojom krvlju, svojim suzama... ali i dalje se koprcam ko riba bez vode...
nekada mi se ne da... želiim prestati...
i onda opet svi... trgni se... živi...
a što ako mi se jednostavno ne da živjeti?
zadnje zbogom
lice ti je kao pahulja bijela,
oči suhe, srce kamen bola.
zar je ovo zadnje zbogom,
zašto ne mogu poći s tobom?
leći s tobom u odaje leda,
poći preko pakla, sve do neba,
pokucat na vrata raja,
biti s tobom sve do kraja?
lijes ne zatvarajte,
ostavite mi mjesta
za svojim dragim
u grob i ja ću doći.
...fall...
the time has come for me to say goodbye.
i will drink one more time
and then walk into the sun.
you came in the night
and took my life
gave me this course and said
you are mine.
i lived in our sin, but the time is gone
tonight is the end
today the immortals fall.
i feel the rage of the old ones
but i don`t care.
finaly, the end is near…
i disappear whit the night.
† †7† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
opet miješam suze i krv, molim mrtvog boga
evo... vani magla ko u mojim snovima, a ja tu... daleko od stvarnosti... nastojim se nači opet... izvuči iz začaranog kruga... alkohol, glazba, bol...
ali ne mogu... preslaba sam... sada je samo da pijem i pišem...
ubijaju me stihovi koji trešte u mojoj glavi, ali ne mogu smanjiti... ne mogu...
vjerojatno ću ostati gluha, ali neka... barem neću moći čuti bol ovog svijeta...
opet i opet... riječi bez smisla... suze bez kraja... čemu? zašto uopće ovo pišem...
čini se da je jedan odgovor u mom životu: ne znam...
samo idem... svaki čin nosi posljedice... zašto... opet mi je blizu... uzrok mojih uzaludnih patnji...opet me doziva, slomljen i jadan... želim mu pružiti ruku, ali nemam snage... zašto ne mogu otići do njega i zagrliti ga... ponoziti, al neka...
ako me mrzi neka me sada udari... ali hoće li?
i opet ne znam... počinjem mrziti tu riječ... kao i onu volim te... ma da... te riječi su mi donjele samo bol i suze... ništa više...
tek izgubljeni dah
s usana ti silaze
navode u mrak
kažeš volim te
ali to je laž
još jedna u ovom danu
samo jedna u satu
more suza dijeli me sada
još krvari mi rana
još sjećanje me vara
pišem zaboravljenu sonatu
nadam se tvome dahu
slušam riječi prazne
grizem si opet rane
stvorena
prva ljubav, prošla su već ljeta,
ali od tvog pogleda još me hvata sjeta.
bio si mi svaka suza, kaplja krvi.
zar ne shvaćaš da si ti otišao prvi?
kažu da sam te slomila
bez razloga srce ti prelomila.
ovakvom ti si me stvorio,
iz pepela kao feniksa porodio.
vratiti se nikad neću
jer tada bi spoznao laž
najveću.
trudeći se ubiti tebe,
ja sam zapravo ubila sebe.
† †10† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
razapni me sad ako mi mora doći kraj
uvijek te unište oni koji te vole...
ja sada želim stati... negdje između... u sredini jave i sna i ostati izgubljena...
nadam se, žudim i čekam, ali meni nema lijeka...
čitam riječi tvoje i pišem svoje...
očito je da smo izgubljeni slučajevi... ti i ja... svatko na svoj način... i čemu se onda ja nadam...
tvom poljupcu da mi zaliječi ranu?
tvojoj ruci koja briše moje suze?
tvom dodiru kada muče me more?
da...
jednostavno i kratko ... to su moje nade... snovi bez mogućnosti da se ostvare...
nikada ti ih neću priznati... nikada... jer pamtim tvoje riječi i klete ti usne...
slomio si me onda, što te priječi da to ponoviš?
....
malo uzaludnih riječi... neka tište ovu stranicu, a maknu se sa mog srca...
grijeh palog anđela
gledaj me sada moj pali anđele
dok slomljena ti krila ljubim
i suzama svojim rane
zacijeljeti ti se trudim
plačeš krv za svoje grijehe
plačeš li i zbog mene
zbog rana mojih
zadane od ruku tvojih
klečim pred tobom
anđelom te zovem
iako nisi vrijedan
molitve moje
od sebe me guraš
dalje od svjetlosti
dalje od sjaja
predaješ me duhu mraka
zadnji tren i kraj
zašto da moja krv teče,
zašto da sanjam još jedan san,
zašto da živim ovaj dan?
nisam jaka, nisam znaj,
umorna sam već od puta,
zar ostala mi još minuta?
mogu li ja zadnji put u životu,
čuti tvoje gitare zvuk,
prije neg` uzme me smrtni muk?
kradem sudbi još trenutke,
sada mi se bliži zadnji sud,
ulud` sam trošila život lud.
zadnji je otkucaj sata,
postajem tek sjena,
prazna uspomena.
† †16† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
u tišini groba ona još tvoje ime doziva
zašto sportske zvijezde neke škole ne bi mogla biti ženska ekipa… zašto štreberica ne bi mogla hodati s lokalnom zvijezdom… zašto ja ne bi mogla biti tvoja?!
pogledaj me… crna sam… pogledaj mi oči… prazne su… pogledaj me!!! digni svoj pogled od ništavila u koje vječno gledaš i osvrni se… pogledaj moje usne… još uvijek žude za tobom, a moje tijelo čezne za tvojim dodirom… možeš li me pogledati opet na način na koji si to činio prije… možeš li??
ne čuješ me… ne dopirem do tebe… davno sam te izgubila… otišao si u nepovrat noseći moje srce u svojim rukama… je li još išta ostalo od njega… ili si ga zdrobio kao što si i mene…
tražim bol, a ne ljubav. jer bol me podsjeća na tebe, na tvoje pogleda, taj plamen i osmjeh…
pogledaj me… tu sam… stalno ti blizu… koža mi gori od tvoje blizine…
ne možeš reći da ti je svejedno jer nije… vidim… iako slijepa to vidim…
ja sam tu...govorim tami i tišini… riječi mi se gube u noći, a suze lede na licu… uzalud mi trud… ne želiš moje riječi ili snove… ja sam samo list u jeseni koji leti u zaborav kao i ono vrijeme koje oduzeli mi zli ljudi…
hladne mi ruke, prazne vene
u grudima tišina
već od davnina.
u ništavilu sanjam svoj san
neki davni dan.
s očima slijepa,
zdravih usana, a ipak nijema.
tu si blizu mene,
osjećam tvoje želje.
kao prikaza bdijem nad tobom,
čekam u smrti da mi dođeš.
morska sol ispire mi žive rane
bolno sjećanje u smrti na te
boljet će za sva vremena
kao podsjetnik jednog grijeha.
† †18† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
