hodat ću putem svjetla
život ... smrt... pobjeda...
slavimo život, izlazak iz groba,
pobjedu života, prestanak mora.
ako pobjeda pripada anđelima
zašto onda krvave suze plaču?
... zašto ljudi umiru... zašto smrt još na nas vreba...
postoji ravnoteža... svjetlo i tama... zlo i dobrota...
život i smrt...
što ako mrtvi uskrsnu? hoće li se poremetiti ravnoteža?
kao što je uzaludna bitka dobra i zla, tako je, čini se, uzaludna i ova nada...
zarobljena duša
zarobljena u mraku ovog
tamnog svijeta
moja duša ruku spasa čeka
okrećem glavu, smijeha nema
ostala je samo sjena
nema više plavetnila neba,
dodira vjetra, topline svjetla,
ostala su samo sjećanja na
prošla ljeta.
izgubljena, moja duša i dalje
čeka,
iako moga tijela odavno nema.
u drugima ugasila se svaka
nada,
ali u njoj tinja još neka tajna
vatra.
otapa okove leda, bori se,
ne da joj s ovog svijeta.
čekanja više nema,
na put moja duša se sprema.
hoće li naći put neba?
leti daleko nošena smijehom
koji još u davnim uspomenama
odzvanja,
leti dalje pustom zemljom,
dalje od sjena.
moja duša leti praznim
svijetom bez nade,
jedreći morima jada,
tražeći ruke da ju spase
pronači put
dižem ruke iz blata
izdići ću se iz pakla
pronaći put raja
u mom rodu budi se
prazna nada
još jednom ponavlja se
ista parada
slavi se umornog boga
očekuje da digne nas
s poda
molimo da pokaže nam
vrata raja,
ali svijet je samo bliže pakla
anđeli sada plaču za nama
i u njima nestala je nada
sjedila sam i tražila
u sjeni života, ali završila
se paklena divota
hodat ću bez srama,
samo ja sama,
pronaći put iz vlastita
pakla
† †16† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
postoji li još nada, ili i ona je samo prazna laž?
pitate me zašto su mi postovi tako depresivni...
...neki plaču dok ih čitaju...
...neki se zamisle...
…većina kaže da su predivni...
što je tako lijepo u tuzi... suzama... boli... smrti?
jesu li moje črčkarije samo odraz svih nas? prikazujem li ja sve…
one koji jesu… ili su bili kao ja…
izgubljeni, nestali…
ne… ne mogu ja to… nisam vrijedna da vladam riječima…
to je tek moja želja i nastojanje… to sam samo ja… ovakva kakva jesam… kakvom me život oblikovao i stvorio…
život je pun tame i sjena… jednog dana sudit će mi svi čijim sam putovima prošla… tu bit ćeš i ti… i tvoju ću kaznu u srce ravno primiti…
žalim zbog svojih rana
uzaludnih riječi, svojih mana
nastojanja da ne budem ovakva…
žalim zbog sebe,
tebe i ovoga što jesam
što nikada pazila nisam
žalim što sam slomila dobre ljude
što sam nemoguće tražila
što nikada za sebe nisam marila
žalim što sam plakala
od anđela bježala
i krila im lomila
i nakon svega ostaje još jedna težnja
pusta želja uzaludna strepnja
želim još jednom dići se do neba
učiniti sve što treba
i poći putem ljepšeg svijeta
unatoč tog stalnog mraka
u meni javlja se slaba nada
hoće li jednom nestati ova tama
i pojaviti se jasno svjetlo dana…
† †17† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
ploveći ocenom nevinih i izgubljenih
bi li primijetila tamu na nebu gdje je jučer sjala jedna zvijezda...
tim pitanjem me iznenadila draga osoba... još sada ne shvaćam značaj... moj odgovor je bio da bih jer često gledam nebo i primjećujem umiruće zvijezde i one slabog sjaja…
tako primjećujem i njega… njegove rane bole me više nego vlastite…
more tuge isplakano je iz mojih očiju… more koje nije zaslužio… izgubljeni je putnik u vlastitoj patnji… poderanih jedara traži povoljan vjetar… želim mu ga pružit…
pomoći mu kao zvijezda sjevernjača., zavesti ga kao sirena… voljeti ga kao ribe vodu… pa samo i jednu sekundu… jednu sekundu želim opet pripadati njemu…
plovim u nemirnim vodama vlastite svijesti… izgubljena sam na nepreglednom oceanu duša…
ima li netko tko me traži…
sudbina putnika
brod izmoren u luku uplavlja
na njemu tijela mornara
suza moje srce nataplja
uže stežu ruke zvonara.
morskom krvlju hranjena ruža
vene ti na humku
moje srce otpor pruža
vremena mi osta još trunku
kupim ostatke sebe
ostavljam uspomene
preda mnom put se širi
korak po korak, ostavljam se mora
gonjena tugom naprijed moram
za mnom ostaju neostvareni piri
† †12† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
